pitanja od 1 do 5 odnose se na 1. tekst
Sofoklo, Antigona
Tiresija
Al' dobro znaj, da neće više mnogoput
Projurit sunce u svom trku hitrome,
A ti ćeš sam od svoje krvi vratiti
Mrtvaca jednog mrtvima za odmjenu.
Ti živu dušu vrže s gornjeg svijeta nam
U donji i u grobu grdno udomi,
A mrtvu opet ovdje ne daš, bozima
Da dolje ode, već bez groba, posvete
Njeg puštaš, a nit tebi niti bozima
On gornjim pripada, već ti to siliš ih.
A zato osvetnice tebe vrebaju
Erinije - bič skori Hada, bogova,
Te ista ta će tebe stići nevolja!
I pazi, da li i to srebrom potkupljen
Sad govorim. Ta neće tome dugo bit,
I ljudi, žena jaukom će jeknut dvor.
Pitanja od 6 do 10 odnose se na:
2. tekst
Tit Makcije Plaut, Škrtac
EUKLION
Joj, propadoh, pogiboh, umrijeh! Kamo ću? Kuda ću? Drž'te ga! Koga? Tko? Ah, ne znam! Ah, ne vidim! Evo, teturam ko slijepac, ne mogu se sjetiti ni gdje sam, kud idem, ni tko li sam! {Ustrči se) Molim vas, zaklinjem, preklinjem, dajte mi pritecite u pomoć, pa mi pokažite čovjeka koji ga odnije! Što ti kažeš? Tebi ja vjerujem, tebe po licu prepoznajem, pošten si! Pa što vam je? Zašto se smijete? Znam ja vas! Znam da je tu mnogo lupeža, što se odijelom i ličilom kriju i sjede ko cijenjeni građani! No, što je? Zar ovdje baš nikog od poštenih nema? No, recite, ima li? Ajoj meni, jadniku jadnomu! Propadoh! Grdno me udari, ubi me! Toliko mi uzdaha, jada i nevolje, glad i siromaštvo donije taj nesretni dan! Siromašak sam, veći od ikog na svijetu, i što će mi i život kad silno sam zlato izgubio, koje sam beskrajno brižljivo čuvao?! Sam sebe sam, dušu i život mrcvario, da se sad drugi vesele mom zlu i mojem gubitku... Tko bi to podnio?
Pitanja od 11 do 15 odnose se na:
3. tekst
Antun Gustav Matoš, Notturno
Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća —miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.
Pitanja od 16 do 20 odnose se na:
4. tekst
Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića
Ljutit aga mrko gleda
Gdje se silom divit mora
Silan arslan gorskom mišu.
Tko si junak, osvetit se ne mo'š
Na junaku dotle dok ne preda.
Smaknu Ture toliko junaka,
Posmica ih, srca ne iskali,
Što bez straha svi su pred njim pali.
Boj se onoga tko je viko
Bez golema mrijet jada.
Videć aga krepost taku
Zazebe ga na dnu srca
Ko ledenijem rátom leden
Šiljak dušu da mu dirnu.
Od tuge li za junaci,
Što ih silan zaman strati?
Turčin tuge za krstove neima.
Od straha li, jer se glavi boji?
Silan aga to sam sebi taji.
Zar ne vidiš kako radi
Hrabar junak uspreć zimu,
Što mu s one piknje male
Po svem tijelu mrazne valja vale?
Pitanja od 21 do 25 odnose se na:
5. tekst
Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza
Šume vodovodne cijevi, plaču pipe i plinski kokoti, zvrndaju telefoni i bakrene žice na krovovima, udara se
vratima, zveče glazbala, laju psi, a negdje u zidu pjeva jednolično jedna te ista kap, u pravilnim razmacima, kao otkucaj sata. Pjesme kapljica, odjeci koraka ljudskih u nerasvijetljenim hodnicima, daleki glasovi negdje u dubljini petorokatnice, plakanje crnačke ploče na gramofonu i treperenje Filipovih živaca u tome zvučnom paklu što zuji oko njega infernalno, a on je prestao da shvaća zašto se sve to zbiva i gdje leži zapravo razlog, što on nema snage da se otme svemu oko sebe i da otpočne nešto novo sa sobom i sa životom oko sebe.
Leži pod njegovim nogama ogroman čađavi velegrad u oblaku čađe i dima, u polusutonu februarskom, i to je ta toliko razvikana Evropa, ta zlatna blagoslovljena zemlja, s modrim toplim južnim zatonima gdje cvatu naranče, i s tim sjevernim strašnim čađavim tvrđavama gdje boluju djeca od angine, a po mokrim ulicama se vuku škrofulozne djevojke.
Pitanja od 26 do 30 odnose se na:
6. tekst
Ante Kovačić, U registraturi
Najprije zvali toga našega rođaka "gospodin jinoš Jurić", a poslije, čini se po vlastitom naputku njegovu, valjalo ga zvati "gospon kumordinar Žorž pri lustrišimušu"...
Gospodin dakle "kumordinar Žorž" običavaše svake godine božićevati na našim, seljačkim brdinama. Tu bi on, doduše, pokazao se po onoj: Omnia mea mecum porto, ali taj omnia mea vrlo je mnogo značio i vrijedio. Kumordinar Žorž došao bi u naš prnjavor sa silnim prstenjem na desnoj ruci, koja bijaše uvijek gola da svatko vidi i sudi po njoj bogatstvo i čast. U crkvi tom zgodom naš rođak Žorž neprestance posluje desnom rukom: sad je digne na sklapanje i tobožnju molitvu, sada njom posiže za rupčićima, sada nešto drugo njom upravlja i priudesuje. Tom pako zgodom svjetluca čudnovato njegovo prstenje kano da zrcala okrećeš po suncu. Žene i djevojke zaboravljaju i na molitvu upirući pobožne oči u njega. A onaj koji zna sve tajne ljudskih srdaca doista čuje često uzdah kako skromne seljakinje, tako i koje namiguše:
- Ah, Bože, da me njim daruješ, sretna li bih ti bila!...
Pitanja od 30 do 35 odnose se na:
7. tekst
Dobriša Cesarić, Voćka poslije kiše
Gle malu vocku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al´ nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obicno, jadno, malo drvo.