Klesar Angelo Vladimir Nazor
Bilješke o piscu:
Vladimir Nazor rodio se 1876. u Postirama na otoku Braču. Bio je hrvatski
pjesnik, pripovijedač, romanopisac, autor mnogih članaka, eseja i studija,
naročito na području metrike. Jedan je od takvih pisaca koji stvarajući
kroz čitavih 5 desetljeća, neprestano, do kraja, izneneđuje uvijek novim
spoznajama, novom problematikom i novim preokupacijama.
U razdoblju 1893. godine, kada je objavio svoje prve stihove, pa do 1949.
– kada je pred smrt zapisao posljednu pjesmu, on je napisao nekoliko
tisuća stranica, čitavu jednu biblioteku knjiga. Umro je u Zagrebu 1949. g.
Njegova važnija djela su: Veli Jože, Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva,
grada i planina, Krvava košulja, Krvavi dani, Zagrebačke novele;
te bajke za djecu: Halugica, Bjeli jelen i Kralj Albus.
Klesar Angelo Vladimir Nazor Mjestoradnje:
Malo selo, luka
Klesar Angelo Vladimir Nazor Vrijeme radnje:
Nekad davno
Klesar Angelo Vladimir Nazor Likovi:
Klesar Angelo, pisac
Klesar Angelo Vladimir Nazor Sadržaj:
[raw]Pisac polazi školu u drugom selu a kad se vraćao kućion bi na putu proveo i više vremena nego što treba: „Zastajkivao sam, pretraživao grmove, penjao se na hridine, obilazio smreke da okusim dozrele bobulje, uhađao kosove i guštere, cvrčke i mrave, promatrao hrastiće što su jadno životarili na žednome kršu. Nalazio sam u onoj pustoši čitav jedan svijet, što se meni činio i prebujan. Vidio sam izdaleka komadić mora i sutonske požare u oblacima iznad pučine.
Veselio sam se što mogu ići prema onoj vatri, iz koje se uvis šire pramenovi zraka, i čudio sam se kasnije što je u luci sve onako mirno,posuto pepelom prvog mraka.“ Dok je pisac svakodnevno prolazio klancemčuo je čudne zvukove, a najtajanstveniji je bio zvuk udaranja čekića. Svaki dan je tražio izvor toga zvuka, ali uzalud. Jednog dan prošao je klancem jedan starac i rekao mu da to ljudi lome dolje pri moru kamenje.Sutradan izvuče pisac van gondolu.
Marljivo ju je popravio, a poslije ručka neopaženo je pobjegao do drage. Na pučini su se dizali teški oblaci. Došavši do drageiskoči iz broda i traži taj zvuk. Kamenolom je bio prazan, nigdje ljudi, samo bijeli «snijeg» što se prostirao tlom. Gore je bila mala kućica, a i otud je dopirao tajanstven zvuk. Pisac se dokrade i ugleda klesara Angela. Zapanjila ga je ljepota lika koji je Angelo klesao. To je bio lik Giuseppea Garibaldija na konju. Angelo je veoma veličao Garibaldija: „- Giuseppe Garibaldi! -reče klesar svečano. Ja sam bio u neprilici, jer mi je to ime bilo još novo. – Oh, jadniče! Pa ti ne znaš što kod nas znadu još manja djeca. Čuješ: Giuseppe Garibaldi! Lav Kaprerski. Zapovjednik Crvenih košulja. Osloboditelj Italije. Sjedinitelj svih Talijana. – Riječi su mu padale polako iz usta, krupne, teške. – Al on nema ni puške, ni sablje.
Pa ni prave kape. – Ha! Ha! Za sve vas nema junačkog lika bez bajuneta i šešira s pijetlovim perjem. Austrijski su vam žandari uvijek pred očima. Povero piccolo! – Ne! -rekoh ja.- Naš je junak netko drugi… On me krupno pogleda. Dođe mi bliže. – Pa reci. Ja ga ne znam. – Kraljević Marko! Angelo se časak zamisli. – Znam. Čuo sam o njemu kad sam radio preko kanala, u Sinju… To ti je, sinko moj, nešto drugo, nešto sasvim drugo. – Al je Marko imao konja Šarca.
I vilu posestrimu. I lulu od dvanaest oka. Topuzinu još veću. I pio je iz mješine. Sjekao glave… Nepobjediv… – Pusti» … Znam ja sve to. Bajke. Priče, sinko. Lijepe priče i ništa srugo… A Garibaldi! Čovjek od kosti i mesa; kao i jam kao i ti, Oskeća glad, žeđu, zimu. Pije vodu. Jede koricu hlijeba. I nema spočetka nikoga do sebe samoga. I nije nikakav kraljev sin. Al što hoće, to i učini, a ni iz čega… silama slabim, ljudskim.“ Oluja je sve više jačala. Klesar ga odveo u onu kućicu.
Unutra na svim zidovima su prilijepljene slike onoga koji stoji vani na kiši i vjetru. Angelo mu reče da je danas velik blagdan: dvadeseti septembra. Dan kada je Garibaldi uzeo papi Rim i vratio ga domovini. I Angelo opet padne u zanos. Šetao je, mahao rukama, plamsao u licu. Kad se smiri reče Angleo da ima namjeru smjestiti taj kip na lađu, poslati u Mletke, pa na trg sv. Marka. Zatim obojica legnu spavati. Pisac se neprestano pitao: A koja je naša domovina?
Kako se zove naš Garibaldi? Drugi dan ujutro pisac odlazi kući. Puno se raspitivao o domovini. A kad je kasnije pitao za Angela, rekoše mu klesari: «Onaj svoj kip jedovršio, al se talijanskoj gospodi nije sviđao. Raznio gadinamitom.A kad talijani zaratiše u Africi, žena mu skroji neku crvenu košulju,s kojom je i nestao. Pao je u Abesiniji.»[/raw]
Klesar Angelo Vladimir Nazor O djelu:
Kao što je navedeno u njegovom životopisu, pisac se ponekad zatvara
sam u sobu i luta mislima, a to ulijeva i u ovog dječaka koji istražuje
klanaci bezbrižno putuje kući prije nego što se vrati u dosadnu
svakodnevnicu. Već od malih nogu upoznaje političko stanje u Hrvatskoj u
razdoblju u kojem je živio. Klesar Angelo predstavlja sve one države koje
su već ujedinjene i u kojima nema previranja. Tad se pisac pita:
A gdje smo mi? Takva razmišljanja su karakteristična za Nazorovo
premještanje u Zagreb kada prvi put osjeća kulturno i političko stanje.
Nazor također želi kazati da njegov narod još nije imao nekog velikog
vođu i heroja kao Garibaldi u Italiji. Herojski podvig Angela pokazuje da
seza očuvanje identiteta i svojih ideala čak i umire.
Klesar Angelo Vladimir Nazor
stranica za download nekoliko lektira istog djela