Cvijeće s jeseni Ivan Tavčar – lektire – Sjedi 5

Bilješke o piscu:Cvijeće s jeseni Ivan Tavčar

Ivan Tavčar rođen je u Poljanskoj dolini, u kraju Poljane, odlučuje se za poziv. Kao takav zauzima u slovenskome političkom životu ugledna mjesta (npr. gradonačelnik Ljubljane). U Ljubljani je i umro.

Njegova se proza, prema tematici, dijeli na suvremenu i povijesnu. U prvu grupu ubrajaju se zbirka no­vela Med gorami  („Među gorama“, 1876. —1888. godine), roman Mrtva srca (1884), ciklus novela V Zali („U Zali“, 1894) i novelu Cvetje v jeseni (Cvijeće s jeseni, 1917).

Povijesna tematika temelj je romanima Ivan Solnce (1885. – 1888. godine), Izza kongresa („Za vrijeme kongresa“, 1905. – 1908. godine) i Visoška

kro­nika (1919).

Tavčar je pisac bogate mašte. Zbog toga traži iznadprosječne li­kove i dinamičnu sredinu za razvijanje radnje. Najviše mu odgovara povi­jesni ambijent u kojem slobodno može razvijati fabulu i predstavljati ljude pune strasti (reformacija, tridesetogodišnji rat, sveta alijansa).

Takve, u biti romantične priče, ispunjava idejama suvremene demokracije, aktualnom ideološkom borbom ili nacionalnim zahtjevima. Takva ga tendencija dovodi i u svijet njegove svakidašnjice. Dotaknuo se problema grada, ali najviše je, ipak, uspio u dirljivim pripovijetkama o ljubavnim strastima i socijalnoj bijedi slovenskog sela.

Pravi prikaz seoske čistoće, radinosti i poštenja i seljaštva kao etničko-socijalne ka­tegorije uopće nalazimo u noveli Cvetje v jeseni; to je — zajedno s Visoškom kronikom — njegovo najbolje djelo. Iako ne pokazuje baš velik smisao za društvenu proble­matiku, seoska proza se dotiče tadašnjih realističnih tra­gedija do kojih je dolazilo zbog proletariziranja slovenskog sela i zbog ugrožavanja idile u patrijarhalnoj sredini za koju se pisac opredijelio.

Elementarno je nosjećajan s razvijenom stvaralačkom maštom i izrazitim osobno obojenim stilom. U temama iz plitke građanske sredine — kojoj je zreli pisac i sam pripadao i čije je interese zastupao i branio — nije bio tako uvjerljiv i autentičan kao u slikanju seoskog ambijenta iz kojega je proizašao, i koji ga je poslije sve više privlačio kao idealna i idealizirana mogućnost života.

SADRŽAJ

Cvijeće s jeseni Ivan Tavčar

Kako bi se mogla shvatiti radnja ove novele, potrebno je odmah na početku istaknuti da je napisana u vrijeme prvog svjetskog rata i ob­javljena 1917.  godine.

Započinje susretom triju ljubljanskih gospođa i autora, pravnika i samca, u jednome privatnom vrtu.

Razgovor se dota­knuo već svega i svačega kad se, odjednom, zaustavio na ljubavi. U tom trenutku autor postavlja tezu da suvremeno društvo ne zna za pravu, istinsku ljubav o kojoj ovisi sve drugo.

Kao primjer navodi svoju situaciju. Dosadio mu je grad i, želeći pobjeći iz dosade ureda i pločnika, sjetio se poziva dalekog rođaka da dođe na njegovo imanje u Poljanskoj dolini – pod planinom Blegoš.

Tako je i učinio. Srastao je s prirodom, obavljao seoske poslove, mudrovao sa seoskim gazdama i, što je najvažnije, zaljubio se u Metu koja je oličenje praiskonske ljepote, čistoće i ženstvenosti.

S njom doživljava u okviru prirodnih ljepota pravu idilu. Međutim, zaokuplja ga pitanje: ili selo ili grad. Pokušava to pitanje razriješiti na način što je sve odgodio za godinu dana. Ako oboje ustraju u svojim osjećajima i mišljenjima, onda se on vraća u svoj zavičaj. Ta ga je misao neprestano pratila. Od seljaka koji je došao u materijalne poteškoće kupuje imanje i sav sretan vraća se u Metin dom. Kad joj sve ispriča i zaprosi je, ona od prevelike sreće umire u njegovim rukama.

Seoska idila je popraćena hvalospjevima slovenskoj zemlji, ženi – majci, a nadasve, seljaštvu i njegovim običajima kao moralnom idealu. U toku prvoga svjetskog rata isticanje tih vrijednosti je značilo nacionalnu i društvenu regeneraciju: povratak zemlji i osluškivanje njezina karaktera u presudnim trenucima uvijek je spasonosno. Unutar takve ideje autor je napisao najljepšu slovensku idilu: o Meti i njezinoj čistoj ljubavi. Obje su ideje ukorijenjene u seoski ambijent koji živi svojim životom. Autor u njemu primjećuje socijalno raslojavanje, iseljavanje u Ameriku, grabežljivost za novcem i zemljom, te propadanje patrijarhalnosti zbog štetnog utjecaja gradskog mentaliteta. Jedan od najuspjelijih odlomaka je onaj u kojem se krivo optuženi Kalar, koji je sjedio u zatvoru zbog ubojstva, sa svojom ženom vraća u selo.

IZ DJELA

Cvijeće s jeseni Ivan Tavčar

Nad Lovskim je brdom počeo pokazivati svoje lice stari naš Blegoš, a pored njega čučao je okrugli Koprivnik iza kojega se tako rado prikradu crni oblaci te raskvase polje kad to najmanje treba. U taj je mah ostala Ljubljana u pozadini, i odmah su odstupile sve brige koje samcima u gradovima zagorčavaju život!

       Htio sam sjesti kraj puta u lišće što je šum jelo i zagledati se u ćelavi Blegoš, ako me se, možda, još sjeća.

       A kod puta već je sjedjelo dvoje ljudi. Preda mnom su već bili prevalili klance do Lovskog brda. Sada su čučali u lišću, slični hrpi nevolje, meni su se učinili kao dva ovršena snopa pšenice.

       Muškarac je rukom pokazao Blegoš: — Lijep je. Na vrhu je u sjeni, a po obroncima ga obasjava sunce!

       Zaista je tada nad gorom lebdio veliki oblak koji je upijao u sebe sunčane zrake tako da je vrh bio taman; — Lijep je — okre­nuo mi je svoje izmučeno lice — a ako je čovjek šesnaest godina bio zatvoren, jedva ga se može nagledati.

       Zagledao se u goru. Počeo sam se prisjećati tog čovjeka. Dugo tamnovanje izrovalo mu je lice, a i kosa mu je poispadala s glave. Nije ga bilo lako prepoznati.

       Jednom su naši gorštaci govorili samo o tome kako su se po­svađali kolibar Skalar i gazda Kalar zbog malene njivice, koja je bila vlasništvo tog prosjaka, a po kojoj je bogataš htio vući pos­ječeno drvo iz svoje šume što se prostirala upravo nad tom njivi­com. Kalar, koji je bio s cijelim selom u rodu, imao je uza se selo. Imao je na svojoj strani i različite advokate, koji su mu posezali u novčarku toliko da je parničenje stajalo više nego njivica i. šuma zajedno. Skalar je naprotiv imao protiv sebe čitavo selo’ i. mnogo advokata, ali usprkos tome on je na koncu pobijedio u parnici.

       Lako možete zamisliti kakvo je neprijateljstvo izbilo između Kalara i Skalara. Bogataš je bjesnio i bio je — kako se kaže uvijek spreman bijednom kolibaru »sjekiricom nazdraviti dobro jutro«. Mutno sam se sjećao kako se govorilo da su se sreli na nekoj pa­dini na Blegoševu, uhvatili se u koštac i pritom je Kalar bio smrtno ranjen. Nakon toga dugo je trajala parnica — i ako se pravo sje­ćam — Skalar je bio osuđen doživotno u Gradišku.

       U tim uspomenama spoznao sam Šimna Skalara, s kojim sam u djetinjstvu ovce pasao, a koji je sada naizgled bio barem trideset godina stariji od mene.

       Opet je zastenjao: — Dragi moj, šesnaest godina! A ni jednog dana nisam vidio ni Koprivnika, ni Mladi vrh, ni Stari vrh. Osušio sam kao kopriva — ej, zlo je bilo!

       Šutio je neko vrijeme, istegao koščatu ruku i pokazao mjesto gdje se iz zelena bukvika pokazivao bijeli rub na brijegu, koji ok­reće Blegoš Jelovom drvu.

       — Gle, bilo je tamo za rubom. Na uskoj stazi me sreo, uzdigao sjekiru i jurnuo prema meni. Zato što je kišilo, spotakao se. I tijelo i sjekira padalo je po hridi nizbrdo, i kao što je Bog na nebu: ja ga se rukom nisam dotakao. Vidiš, tako je Kalar umro!

— Upitao sam: — Kako to da su te osudili?

        — Njegov je brat svjedočio da je sakriven iza grmlja vidio kako sam uhvatio Kalara i gurnuo ga niz obronak. Krivicu mi je nanio i ukrao mi šesnaest godina!

        Do sada Šimnova žena Luca nije ni progovorila. Po svoj prilici, bila je u neprilici hoće li mi reći ti ili vi.

        Kod nas u tim danima imali su samo oženjeni ljudi pravo da im se kaže vi; ako si neoženjenu čovjeku rekao vi, ubrajao ti je to u zlo. Na žalost, i taj je lijepi običaj u planinskim predjelima ugasnuo, i doživjet ćemo uskoro da će se djevojke iz različitih župa među sobom oslovljavati sa vi!

       Luca se, međutim, nije mogla previše dugo suzdržati. Imala je plačan, izmučen glas kao zec ako si ga slabo pogodio. Podigla je taj glas.

       — Toliko sam jaukala — zajecala je, i njene oči su zaista bile slične studencu kada ljeti presuši — toliko sam jaukala kad su mi muža otpremili. Susjedi me nisu ni pogledali, a da nije bilo Presečnika, bila bi me umorila glad. Nitko me drugi nije htio uzeti na rad! Dobru godinu nakon toga umrla je Špelica — od oskudice. Toliko sam jaukala!

        Kod nas ljudi ne plaču, kod nas sve »jauče«, kako dijete u zipci tako i žalobna povorka na pogrebu. Zato je i Luca »jaukala« kad su joj muža uzeli i kad je dijete umrlo.

       A i bez jaukanja bi čovjek toj ženi vjerovao da je mnogo trpjela pod božjim suncem. U tom trpljenju uhvatila ju bolest da je svojim suhim licem mahala neprestano ovamo i onamo, kao pi­jetao na vrhu crvenog tornja kada je dvostruki vjetar u zraku. Ta se jadna glava neprestano micala od lijeva na desno i od desna na lijevo, kao njihalo, upravo kao da bi htjela nijekati što je go­vorila plačnim i izmučenim glasom. Sve je to davalo utisak smi­ješnoga, ali je zapravo ta smiješnost nehotice povećavala — ako si imao bar malo srca u sebi — pečat žalosti, koja je majci Luciji bila dosuđena u tolikoj mjeri.

       — Tako je i Špelica umrla! Pa ni lijes mi ni jesu htjeli napra­viti. Kao morioci i ubojice nismo imali nikakva prava!

       Postao sam radoznao.

       —Vidite — odmah se ispravila — vidiš, sad sam te se sje­tila! Brada ti raste, ali ti si ipak Kosmov! Izjutra je umrla, a ka­žem ti, od oskudice! Bila je na ovom svijetu tek tri godine. A nigdje nisam mogla dobiti daske da je opremim kako dolikuje čo­vjeku. S večeri kad se mjesec pokazao za Gorom, položila sam je u koš, u kome smo vozili travu dok smo imali kravu u kući. Upravo su voćnjaci cvali. Položila sam je i odvezla noću. Par jablanovih grančica postavila sam do nje, otišla je u cvijeću od kuće.

       Zamislite tu jadnicu dok svoje mrtvo dijete vozi u kasnoj noći po slabim gorskim putovima. Tko može vjerovati vama, gradske gospođe, da zaista znate što je trpljenje na svijetu?

       — Ne mogu izreći kako mi je bilo te noći! Nedužno dijete koje nije nikome zla nanijelo, a takav pogreb! O Isuse! O Isuse!

        Neko je vrijeme uzdisala, a nakon toga je opet nastavila:

        — Ali moja Špelica nije ostala bez žalobne pratnje. Kad sam je pod Malenskim vrhom dovezla do prve krivine u šumi, pogle­dam na tratinu pod sobom, a to doskakutao siv dlakav zečić. Kao lopta skoči od mene na put. Upravo nimalo se nije bojao mog mrt­vog djeteta. Sjeo je nasred puta, čudno mahao ušima i češao noži­com kuštravu glavu. Briše oči, mislila sam. Nakon svega toga izgubio se u bukviku, a kažem ti, tri puta se životinjica pojavlji­vala na putu; svaki put je posjedila i brisala gubicu. Ta gle, Bog je poslao tog žalobnika jer nije bilo ljudi. O Isuse, jedva sam iz­držala tu noć.

        Na mnoge su mi se stvari još potužili, ali Luca je sada imala glavnu riječ.

        — Dijete sam sahranila, muža su držali u Gradiški, dječačić je morao u službu jer ga kod kuće nisam mogla uzdržavati. Bila sam ostavljena kao napuštena ptica zimi. Godine su prolazile i nakon toga sam otišla caru.

        Upitam: — U Beč?

        — Tamo gdje je car. Doktor — tu je na moju veliku radost spo­menula ime našega prijatelja Karla — lijepo mi je sve napisao i još u posebnom pismu molio sve dobre ljude da mi idu na ruku jer ne govorim njemačkim jezikom. Ništa mi nije uzeo, i još mi je nešto dao za put. Hvala Bogu da još ima dobrih ljudi na svijetu!

        Na dugo i na široko pripovijedala mi je kako se vozila u Beč, kako je tamo tražila cara, kako su joj uzeli molbu, kako nije vi­djela cara, ali je on svejedno pomilovao njenog muža.

        — Sada, sada imam muža — završila je. — Odijelo sam mu kupila, i uredio se kao što vidiš — ponosno je mahala glavom. Nije li pristao? Pristao zaista nije bio jer je novo ruho visjelo na njemu kao na plotu, ali potvrdio sam da je pristao.

        Tiho je dodala: — Kod kuće mu nemam što za jelo spremiti. Ni prekrupe, ni brašna ni išta drugoga. Prve će noći morati u kre­vet bez večere.

       Utihnula je i klimajući osmotrila me od nogu do glave. Nato je upitala:

        — A zarađuješ li ti dosta?

         Vidio sam kako je sa strahom čekala moj odgovor.

        — Ponešto.

        — Toliko da dobro možeš živjeti?

        — Prilično dobro!

         Svaka je crta na upalom obrazu drhtala dok nije izustila po­lagano, kao da je izvlačila riječi iz sebe, ne bih li im nešto posudio ali za miloga boga, ne poklonio. Ubrzo smo se složili da ću im po­suditi toliko da mogu kupiti namirnice na Malenskom vrhu, a na­kon toga će i kravu kupiti, jer bez nje ne bi mogli izlaziti na kraj.

        Zaista smo kod Posevčnika na Malenskom vrhu nakupovali brašna i drugih potrebnih stvari. Trgovac nam je dao i vrećicu ko­ju smo napunili i koju je zatim, sav sretan, nosio Skalarov Šimen.

       Na odlasku je Posevčnik spomenuo da je cijelo selo kao u vatri i da bi, možda, bilo bolje da se danas ne vrate kući.

       Ipak smo se uputili prema Jelovom brdu gdje je bilo opće miš­ljenje da »ubojica« ne smije u selo.

       Približavali smo se prvim kućama.

       Čuli smo vapaje i opazili ljude kako vitlaju koljem i vilama. Zaorio se krik: — Živ neće u selo! Ako je onaj pod zemljom, nek ide i ovaj za njim! U prvim redovima bjesnio je Kalar, koji je u rukama nosio krive vile za đubre. I nekoliko žena se zajednički deralo, dapače i neka djeca su stiskala kočiće u slabašnim rukama.

       Ono dvoje je stalo i od jeze se skoro okamenilo. — Moli, Luca! — zajecao je Šimen. Grčevito je pritiskao vrećicu, skinuo crni slam­nati šešir s glave, desnicom se počeo križati velikim križevima preko znojnog čela.

       Zabrujala je veličanstvena molitva o Kristovu trpljenju, i iz­mučeni i plačni glas Luce, koja je kimala glavom, nadglasavao je urlanje mnoštva. Kao što znate, nikad nisam bio posebno zanijet molitvom, ali ova me prilika nadvladala i gologlav sam koračao za onima koji su u strašnim iskušenjima tražili pomoć od Njega, koji je nekoć trpio za naš suzni svijet. Već smo došli do neprija­teljske rulje. Za Blegešom je sunce tonulo i sjene su lijegale po okolini. Kao jauk čuo sam Lucin slomljen glas: »koji je za nas do krvi bičevan bio, koji je za nas trnjem okrunjen bio, koji je za nas propet bio«. Preplašena žena nije se zaustavila ni jednome, izmi­ješala je sve zajedno, tako da je sada molila onoga koje je za nas propet bio, pa opet onoga koji je za nas trnjem okrunjen bio. To me je toliko potreslo te sam skoro vidio kako trnjem ovjenčani i do krvi izbijeni Spasitelj korača pred nama sa svojim križem.

        A ono dvoje nosilo je križ s Njime!

        Svijet je zašutio. Nekoliko kolaca već je odletjelo u stranu. Majke su pograbile svoju djecu, a i muževi su iščeznuli. Posljednji je odstupio Kalar i tresnuo vilama o pločnik pred stajom.

       Jedan tren, i više nije bilo ni žive duše. Ostao sam sam usred sela. Ono dvoje grabilo je prema svojoj podrtoj kolibi, i još iz daleka čuo se slomljen i plačan glas Luce: »koji je za nas bio pri­bijen na križ.«