Djeco, laku noć Ela Peroci
Bilješke o piscu:
Ela Peroci rođena je 1922. godine u mjestu Sveti Križ pored Rogaške Slatine. Njezina želja bila je postati učiteljica, ali školovanje je prekinula zbog Drugog svjetskog rata. Nakon što je završio rat na Filozofskom fakultetu u Ljubljani završila je studij pedagogije, te je počela raditi u Domu invalidne omladine koji se nalazio u Kamniku.
Napisala je članak o dojmovima koje je stekla u radu s djecom koja nemaju mogućnosti za normalan život, članak je bio zapažen u javnosti, a Eli Peroci ponuđena je suradnja s uredništvom dječjih časopisa Ciciban i Pionir.
U to vrijeme počinje pisati priče namijenjene djeci, te postaje jedna od najpoznatijih dječjih književnica u Sloveniji. Njezine priče prevedene su na brojne strane jezike; francuski, njemački, talijanski, poljski, mađarski, slovački, albanski, češki, hrvatski, kineski…
Djeco, laku noć Ela Peroci
O djelu
Priče su namijenjene djeci mlađeg školskog uzrasta, jednostavne su i kratke, one nisu bajke, u njima nema likova poput čarobnjaka, vila, ali u njima se događa nešto nestvarno. Često se isprepliću svakodnevica i nešto nemoguće, baš kakva je i dječja mašta.
Teme priča su događaji djece, a koje nose pouku prijateljstva, ljubavi i dobrote…
Djeco, laku noć Ela Peroci
Maca Papučarica
Sadržaj
U jednom Malom Selu sve su ceste, kuće i dvorišta uredni i na svome mjestu, osim djece. Djeca nisu niti neopranih ruku, niti nepočešljana niti nose zgužvanu odjeću, već navečer ne pospreme svoje papuče.
Tako ih ujutro traže na svim mogućim mjestima ne bi li ih našli; pod stolom, među drvima, na stepenicama, čak i u očevom kaputu, obično nakon dugo vremena traženja pronađu jednu papuču negdje u sobi, dok je druga negdje u kuhinji.
Tako je jednog jutra dječak Janez tražio papuče, ali ih nikako nije mogao pronaći, njegova majka mu je rekla kako je papuče odnijela Maca.
Dječak Janez nije bio jedini kojemu se to dogodilo, i Tonki, Tineku i Špelci su isto nestale papuče, zbog toga nisu mogli posjetiti jedni druge.
Nakon što je postalo toplije sva djeca su izašla van bosa, nikome nije bilo jasno što se dogodilo s papučama, a zatim je Jurček dao prijedlog da pronađu macu koja je ukrala papuče, a to je bila Maca Papučarica. Pronašli su je u jednoj lijepoj šumi, živjela je u malenoj kući koja je imala crveni krov, a na vratima se nalazilo ispisano njezino ime Maca Papučarica.
Otvorila je vrata, a kada su djeca ušla, ostala su u čudu; na policama su se nalazile njihove papuče. Međutim, sve su papuče bile zakrpane i očišćene pa su djeca jedva pronalazila svoje. Bobek je imao problem jer nije uspio pronaći svoje, bilo ga je strah vratiti se kući bos zbog toga što je postajalo sve hladnije, Maca Papučarica mu je donijela čiste i zakrpana te obećala napraviti i nove nakon što padne snijeg.
Isto su poželjela i ostala djeca, koja su se vratila kućama vesela i sretna zbog svojih papuča.
Maca Papučarica šivala je papuče koje je podstavljala zečjim krznom kako bi djeci bilo što toplije. Sada je o djeci ovisilo da brinu o njima i spremaju ih.
O djelu
Tema priče su djeca koja prije spavanja zaborave spremiti svoje papuče, ujutro ih pronalaze na raznim mjestima, a jednog jutra sve papuče nestanu i nisu ih nigdje mogli pronaći dok im majka nije rekla kako ih je odnijela Maca. Djeca su odlučila pronaći Macu Papučaricu i našli su je u kućici u šumi. Ona ih je lijepo dočekala, krpala njihove papuče i savjetovala ih kako trebaju biti uredni i spremati svoje stvari.
Djeca su se radosna vratila kući. Element bajke u priču se uvodi likom Mace Papučarice.
Likovi
U ovoj priči pojavljuje se kolektivni lik, a to je skupina djece: Tinka, Bobek, Jurček, Tonka, Spelica, Janezek. Zajedničko im je što ne spremaju svoje papuče.
Maca Papučarica – brižna, odnijela je djeci papuče, popravila ih i zatim vratila
Djeco, laku noć Ela Peroci
Moj kišobran može biti balon
Sadržaj
Djevojčica Jelka igrala se na jednoj livadi koja se nalazila pored potoka. Njezin šator je bio žuti kišobran. Osim kišobrana imala je i malenu crvenu loptu, koja je bila nova, pa je čitava njezina obitelj pazila da se ne izgubi, opominjali su je da pazi loptu. Jelka se zaigrala, a lopta je slučajno pala u obližnji potok, pa ju je voda odnijela u nepoznatom smjeru.
Čitava obitelj je ispitivala Jelku što je bilo s loptom, prijetili joj kažiprstom, a ona se skrila pod svoj šator. Jelka je zatvorila svoje oči i tiho šaptala kako se njezin kišobran može pretvoriti u balon. I zaista je, počeo se uzdizati u nebo, svi su izašli van i vidjeli kako žuti kišobran odnosi djevojčicu u oblake, Jelka je čula kako joj odozdo viču gdje ide.
Kada je bila visoko iznad svog grada napokon je otvorila oči, gledala je Ljubljanu, sve joj se činilo tako maleno, djeca koja su se igrala, kuće, dvorišta i livade.
Kada je doletjela do parka Tivoli napokon se spustila u jednu cvjetnu gredicu.
Zapravo je stigla u zemlju Šeširiju, umjesto cvjetova rasli su šeširi, svi su bili različite boje. Djevojčica je mislila kako je sama, no ipak je pronašla drugu djecu, to su djeca s kojima joj nije bilo dopušteno igrati se, a bili su iz njezine ulice. Vodili su je kroz zemlju Šeširiju i rekli kako su ovdje šeširi drugačiji, ovisno o tome kakav šešir nosiš na galvi, takav postaneš. Na primjer, netko je postao kapetan, netko pilot, vozač ili balerina. Tako je jedan dječak postao Svevid, on je Jelki rekao da se njezina lopta nalazi s druge strane potoka, i donio joj njezinu loptu.
Jelka je nekoliko šešira ubrala za svoju obitelj, te ju je kišobran zajedno s loptom i šeširima odnio prema njezinoj kući.
Vidjela je kako je vani na ulici i dalje ljutito čekaju, kada je došla na zemlju svi su željeli da im objasni gdje je bila.
Jelka je dala baki loptu, a nakon što je mami darovala šešir koja je tada shvatila kako je ona najbolja mama. Tako je djed zahvaljujući šeširu postao general, upravo to je ono što je i želio čitav svoj život. Baka je postala mlađa, njezin otac je postao profesor. Teta je postala filmska glumica, a Jelkina najdraža sestra Anka postala je zlatna ribica. Jelka jedina nije uzela šešir jer je imala svoj kišobran.
O djelu
Tema priče je djevojčica koja se igra svojom novom loptom, zaigrala se i izgubila ju, pala je u jedan bližnji potok, a voda je odnijela loptu daleko. Zbog reakcije obitelji kako to da je izgubila loptu, djevojčica je bila povrijeđena i skrila se ispod svog kišobrana. Kišobran se pretvorio u balon te ju odveo do čudesne zemlje gdje umjesto cvijeća rastu šeširi, također, ondje je susrela djecu iz ulice s kojom joj je ranije bilo zabranjeno igrati se, a djeca su joj rekla kako su cvjetovi šeširi čarobni i ispunjavaju želje. Djevojčica je šešire ponijela i kući svojoj obitelji.
Likovi
Glavni lik je djevojčica Jelka, zaigrana je i vesela. Njezina obitelj je stroga, a djevojčicu muči usamljenost. Kada je došla u zemlju čudesnih šešira, napokon se mogla igrati s dječacima i djevojčicama s kojima nije prije. Ipak, najvažnija joj je obitelj, svakome članu svoje obitelji ponijela je po jedan čarobni šešir.
Djeco, laku noć Ela Peroci
Ja imam ti nemaš
Sadržaj
Na jednom dječjem odjelu liječila su se djeca koja su bolovala od šarlaha.
Medicinske sestre i doktori koji su se o njima brinuli govorili su im kako će uskoro ozdraviti i kako će uskoro ići kući.
Kako se bolest povlačila, djeca su postajala sve veselija, te se se međusobno počeli hvaliti.
Dječak Vane je govorio kako ima toliku snagu da iz sobe može lijevom rukom iznijeti Boba i to zajedno s krevetom i odnijeti na cestu. Dječak Miro je rekao kako svaki dan kod svoje kuće vježba s utezima koji imaju težinu i od stotinu kilograma.
Dječak Joško koji još uvijek nije bio potpuno zdrav, rekao je kako ima vučjaka. Od sve djece koja su se hvalila, jedino je šutjela djevojčica Tinka.
Razmišljala je kako ona kod svoje kuće ima samo lutku koja je napravljena od krpe i bijelu mačku, te da to drugima uopće nije zanimljivo.
Djeca su se uskoro počela rugati kako je siromašna i da nema ništa, ismijavali su je jer nosi cipele koje su pripadale njezinoj majci.
Nakon nekog vremena svi su zaspali od umora zbog hvalisanja.
Iznad njihovih kreveta nalazile su se slike poznatog slikara koje je on naslikao za djecu jer svoje igračke nisu smjeli ponijeti u bolnicu.
Ujutro su se liječnici prilikom obilaska svojih malih pacijenata jako iznenadili; iznad kreveta one djece koja su se hvalila „ja imam, ti nemaš“, nije bilo više ptičica.
Djeca su također primijetila kako više nema slika, a nakon što su se okrenuli vidjeli su kako se sve ptičice nalaze iznad kreveta djevojčice Tinke, dok su se njima iznad kreveta nalazile riječi napisane ptičjim kandžama: hvališa, hvališa!
Bilo im je jako neugodno, Tinki je postalo lakše, ali opet nije mogla vidjeti svoje prijatelje nesretne, nakon što je raširila ruke sve ptičice su došle njoj, a ona ih je vratila natrag gdje su bile i prije.
Djeca su poželjela da im Tinki ispriča nešto o sebi, a ona je pričala o svojoj bijeloj mački i krpenoj lutki.
O djelu
Priča govori o tome kako je ružno hvaliti se i rugati siromašnima. Trenutka kada su pričice koje su se nalazile kod bolesne djece otišle iznad kreveta djevojčice Tinke, kojoj su se ostala djeca rugala jer je bila siromašna, je zapravo poruka djeci za međusobno uvažavanje i razumijevanje.
Likovi
U ovoj priči pojavljuje se kolektivni lik, a to su djeca koja se liječe na dječjem odjelu u jednoj bolnici. To su Miro, Bob, Vane, Mara, Joško, Daša i djevojčica Tinka koja je bila siromašna.
Sva djeca osim Tinke se vole hvaliti i praviti važna, a druge podcijenjivati.
Tinka je siromašna, skromna i dobra srca.