Bilješke o piscu: Dubrovačka trilogija Ivo Vojnović
Ivo Vojnović, jedan od najboljih hrvatskih dramatičara, rođen je u Dubrovniku, u obitelji aristokratskog porijekla. Otac mu je bio ugledni znanstveni i političar Košta knez Užički, a majka Talijanka, porijeklom iz Firence, rođena Serragli. Sam odgoj u kući približio ga je knjizi od najranije dobi, znanju i umjetnosti. Gimnaziju je pohađao u Splitu, zatim u Zagrebu, gdje je završio pravo. Službovao je u sudskoj struci, prvo u Zagrebu, zatim u Križevcima i Bjelovaru. Poslije toga radio je u političkoj državnoj službi u Dalmaciji, najviše u Dubrovniku, Zadru i Supetru na Braču, gdje je bio kotarski poglavar. Prisiljen napustiti ovo mjesto, 1907. godine vratio se u Zagreb, gdje mu ban Pejačević daje mjesto dramaturga Hrvatskoga zemaljskog kazališta. 1914. godine uhićen je u Dubrovniku kao protuaustrijski intelektualac, provodi tri teške godine u sužanjstvu. 1919. godine imenovan je za tehničkog delegata na mirovnoj konferenciji u Parizu. Neko vrijeme je živio u Nici. Nakon povratka u zemlju boravio je najviše u Dubrovniku. Umro je u bolnici u Beogradu.
Prvi put se javio 1880. godine u »Vijencu« prozom „Geranijum“. Pisao je novele i pripovijesti. „Ksanta“ (1886) prikazuje isječak iz suvremenog dubrovačkog života (prerađena nosi naziv „Stari grijesi“). Već se u tim radovima vidi Vojnovićeva suptilnost psiholoških zapažanja i moderne komponente izraza, koji sazrijeva na putu od impresionizma do simbolizma i modernističkog baroka.
On je preteča i ujedno najbolji dramatičar hrvatske moderne.
Pravo područje za sebe otkrio je tek u scenskoj umjetnosti. Pred sebe je postavljao velike zadatke, pišući sistematski čitave, tematski i izražajno, cjelovite dramske cikluse.
Najbolji mu je dubrovački ciklus. U „Dubrovačkoj trilogiji“ (1903) i „Maškaratama ispod kuplja“ (1922) prikazuje propadanje aristokratskog Dubrovnika, a u „Ekvinociju“ (1895) sukob poštenih malih ljudi i pokvarenih domaćih izroda, i ujedno tragični položaj ostavljene žene Jele.
Među simboličkim dramama ističe se „Lazarevo uskrsnuće“ (1913), zatim drame „Psyche”, “Gospođa sa suncokretom“ (1912), poetska djela u dramskom obliku: „Imperatrix”, “Gundulićev san“. Pisao je također i pjesme.
Kao dramski kroničar i pjesnik Dubrovnika (u rasponu od 1806. do 1900. godine) Ivo Vojnović ostavio je trajni doprinos našoj dramskoj literaturi, uzdignuvši je do europske razine.
SADRŽAJ Dubrovačka trilogija Ivo Vojnović
U tri jednočinke sažeti su važni trenuci iz života Dubrovnika u vrijeme konačnog opadanja njegove moći, slave i slobode. To je dramska kronika propasti dubrovačkog plemstva i aristokratskog poretka.
„Allons enfants“ opisuje događaje gubitka vlasti u trenutku kad Napoleon ukida dubrovački suverenitet 27. svibnja 1806. godine.
Orsat Veliki nagovara plemiće da se suprotstave Francuzima i umru braneći slobodu zajedno s pučanima radije nego da dočekaju sramotu poraza, ili neka se povuku i iskrcaju na neki otok.
Vlastelini se svađaju, nesložni i nemoćni jer ne mogu ništa poduzeti. Ne preostaje im ništa drugo nego otvoriti vrata Francuzima i primiti sramotu. Gasi se dan, sunce zapada kao i dubrovačka samostalnost.
„U Sutonu“ prikazana je ta ista vlastela 1832. godine, kad se uvrijeđeno povukla u svoje palače, ne priznajući još uvijek svoj povijesni poraz. Vanjsko dostojanstvo više nema niti materijalne podloge, pa patricijki Mari Nikšinoj ne preostaje drugo nego sklapati poslove s hercegovačkim trgovcem Vašom. Njezine kćeri idu do apsurda i radije pate nego da se prilagode novome vremenu.
„Na taraci“ događa se 1900. godine. Zavladalo je novo vrijeme. Na sceni su predstavnici novih slojeva društva. Staro još jedva postoji u samokritičnim riječima gospara Lukše ili u samozaboravu razuzdane barunice Lidije. Bilo je nešto samoubilačko u odluci dubrovačke vlastele da radije propadnu, da im kćeri radije uvenu u samostanu nego da rode novo potomstvo, sposobno za život u novim prilikama. Gospar Lukša ima nezakonitog sina s jednom Konavokom — Vuka, ali kako bi on očevu palaču prodao, Lukša mu radije odobrava da oženi Jelu i obećaje mu pomoć kako bi mogao otputovati u Novi svijet — u Ameriku, ne otkriva mu tajnu svoga očinstva. Terasa ostaje poprište zabave obijesne gospode, i grofice Ide koja realistički ide putem rada, djelujući kao pučka učiteljica.
„U Trilogiji“ nema jedinstva vremena, a niti su prikazane osobe u bilo kakvoj dubljoj vezi, stoga je svaki dio cjelina za sebe.
IZ DJELA Dubrovačka trilogija Ivo Vojnović
NA TARACI (odlomak)
GOSPOĐA MARE (visoka, suha, pokazala se na vratima od sobe na desnu. Obadvjema rukama drži se praga. Slijepa je. Lice je staro, uvehlo, ali puno tragova davne ljepote. Kose gotovo sasvim sijede, zategnute su i razdijeljene u dva prama do ispod uha. Na glavi crna »škufijica«. Obučena je u sivome odijelu, a na ramenima crni spleteni šal od vune. Oči su velike, ukočene, prazne. Ona ulazi na taracu polako, ali sigurno. Za čas se zaustavila i ostala nepomična, kao da sluša. Pak zove): Vica … ! Vica … ! đe si… ?
GOSPAR NIKO (ne maknuvši se i ne obrćući se): Nema je.
GOSPOĐA MARE (začuđena i radosna): Oh! — tu si, Niko.. A (pošla je polako do tavolina, opipala sve što je odavna na istome mjestu i sjela u stolac. Mirno i blago) Činilo mi se da sam joj čula glas.
GOSPAR NIKO (k. g.) Pošla mi je zazvat djetića.
GOSPOĐA MARE (koja je bila izvadila bječvu iz džepa i htjela, da plete; podignuvši glavu): Oh…?!
GOSPAR NIKO (slazi sanen, indiferentan, bešćutan, kao i prijer do tavolina, pak istijem glasom, okrutnijem i suhijem): Adio, Mare!
GOSPOĐA MARE (obrnula se prema njegovome glasu, kao da ga gleda): Đe ćeš?
GOSPAR NIKO (idući polako, otkle je došao): Đe mu drago.
GOSPOĐA MARE (uzdahne i zaklima glavom, a ruke joj pale: u skut): Kako sveđ …!
GOSPAR NIKO (zaustavio se kod ulaza): D u n q u e e… sluga…!
GOSPOĐA MARE (podigla se, tiha, ali kao da joj se glas i ruke malo tresu): Niko!… prosti, znaš … (smetenim posmijehom) što sam šoka! Otkad ideš po svijetu… sveđ mi je bilo trudo… ma nigda kako — danas…!
GOSPAR NIKO (dohodi nehotice prema njoj, mrmljajući; vidi se da ga nešto muči u neizmjernoj dubini): Ludno!
GOSPOĐA MARE (došla do njega k. g.): I ja sam to rekla… Ma… što hoćeš…! Stari smo… (tiše) Svako godište stariji…! {stavila mu je jednu ruku na rame) Ne možeš ostat?
GOSPAR NIKO (uzdrmao glavom, pak sklopio oči. Tvrdo): Ne! —
GOSPOĐA MARE (k. g. puna misli): Biće zato što Gruž nije više… Gruž!
GOSPAR NIKO (muklim prezirnim smijehom): Bacili su Lorka!
GOSPOĐA MARE (zabrinuto a tiše i bliže): Nasuli su more ispod škara?!
GOSPAR NIKO (tvrd, daleko): Prisjekli su Nuncijatu…!
GOSPOĐA MARE (još tiše): Jesi li čuo jutros…? (kao u strahu) Zazviždala je …!
GOSPAR NIKO (glasom, kao da suho granje štropoće u vjetru): He! he!… f e r a t a!
GOSPOĐA MARE (udaljuje se od njega, pak ide polako do kapelice): Vidiš, — došla je i ona. (Kao u velikom jadu stisla ramena) Pođi!… pođi…! Tamo je sve novo, pak zaboravljaš, — a odi?! — Sve pristaro, pak te boli. (Zaustavila se pak se obrnula prema njemu. Drago.) Ah, da nas čuju, Niko… ! Rugali bi nam se…!
GOSPAR NIKO (uzeo opet kovčežić i pardessus. Bešćutno): He, he! — Do malo neće ni to. (odlazeći) Adio, Mare…! (ode ne gledavši je).
GOSPOĐA MARE (ostala sama zatravljena na istome mjestu): Adio, Niko… čuvaj se…! (sluša mu daleke korake) Nešto ga boli. (prošla je rukom preko čela) Još ga vidim!… kako je bio lijep i veseo…! (zamišljeno) Nijesam još nikoga pitala: je li posijedio! (upućuje se prema dnu s uzdahom) I on je poslušo naše stare. — Sam… sam! (Pauza. Pošla je usred tarace. Sav žar zapada i neba i mora i raskoši vidik onoga zelenoga raja od Mon- tovjerne do Stona opkolio je samotnu, tužnu, sivu prikazu slijepe gospođe. Uzdahnula je duboko.) Ah!… kako lijepo vonja Petka. ..! Da mi je viđet…
GLAS VUKA (s puta): Hej, mladiću!… otvori mi magazim…!
GOSPOĐA MARE (prignula glavu za dalekim glasom): Ne razumijem…
VICA (ulazeći): Nu ti je…! Ma brava!… kako mi se prošetala.
GOSPOĐA MARE (k. g.): Đe je pošo gospar Lukša?
VICA (prateći je do stola): Šeta se s gosparom Dum Marinom!
GOSPOĐA MARE (sjela i našla opet svoju bječvu).
VICA: Ah! znate li, gospo Mare, došo je oni što ište Jelu.
GOSPOĐA MARE (brižljivo): Čuvaj mi je, znaš! — Neću ludosti! … a kakav je?
VICA (prezirno): Kao svaki Konavljanin!
GOSPOĐA MARE (sa smiješkom): A što si ti? — Principesa? — Ah?!… gusta me ta! (Na ulazu đardina pojavila se IDA s velikom kitom gorskog cvijeća i s torbicom u ruci. Došuljala se polako, pak stavila prst na usta, da Vica ne govori.)
VICA (što ju je ugledala i htjela bi govoriti, ali ne smije, pak veselo): Oh…!
GOSPOĐA MARE (pletući bječve): Što ti je?
IDA (u jednostavnoj sivoj suknji modernoga kroja s ljetnom bluzom od bijelog batista s crnim piknjama i tamno modrom kravatom pod engleskim ogrličem. Na glavi »canotier« od slame. Ispod njega viri mlađahno, bljeđahno jino lice s velikijem modrim očima. Smeđe kose podigle se na zatioku. Visoka je. Kretnje jednostavne, dražesne. — Približila se hitro iza gđe Mare, pak jednom rukom pružila joj kitu vrijesa ostajući sasvijem za njome. Promijenila malo glas, ter oponašajući staru dubrovačku dječju igru, šapće): »Cu — cu — cu!«
GOSPOĐA MARE (koja je cvijeće duboko povonjala): Ah…! (obrnula je glavu prema glasu, pak ljubaznim davnim smiješkom nastavlja šalu): »Đe stojiš?«
IDA (k. g.): Na taraci.
GOSPOĐA MARE (k. g.): »Koga imaš?«
IDA (k. g.): Jednu zlu tetku koja me ne ćuti…!
GOSPOĐA MARE (radosno): Ida…! (pritegla ju je k sebi pa je zagrlila).
IDA (klekla do nje, pak joj približila do lica kitu cvijeća): A ovo?
GOSPOĐA MARE (povonjala i podigla glavu kao da slijedi daleko doziv): Ovo… ovo je vrijes što raste na kamenu…! (Obrnula se Idi, pak nekako puno požude) Procvatio je, je li?
IDA (ustala, digla »canotier« pak sjela na stočić tik do nje): Pokrio je svu goru, tete, »kako božji blagoslov«!
GOSPOĐA MARE (milujući cvijeće): Što lijepo govoriš danas!
IDA: To mi je jutros rekla jedna siromašica na vratima Gospe od Milosrđa.
GOSPOĐA MARE (kao u sebi): I siromaštvo je hrid, — pa kako cvati!
IDA (vadeći jedan cvijetak iz kite): A okladila bih se da ne znaš šta je ovo!
GOSPOĐA MARE (pipajući i mirišuči mali žuti cvjetni kalež): Čudno…! Vonja kako zemlja iza dažda… (Iznenada se trgnula, skoro podigla prema Idi. Glas je pun neizmjerne miline i uspomena) — Moje miholjice…!
IDA (naslonila glavu na stolac gospođe Mare, pa joj pripovijeda, naivno, naglaskom kano djetetu kad mu se kazuju stare priče): Eh… vidiš, i one su se uputile, a ima ih…! Počimlju od Gospe, pa sve jedna po jedna, idu, idu — a kad su umorne, po- činu ispod međe velikijeh maslina i tu šapnu polako od cvijeta do cvijeta onu riječ koju ne valja zaboraviti na putu, — pak ražežu svoj mali f e r a 1 i ć… (prignuvši se tik do lica gospođe Mare) Jes’, jes’!… onako žute, malašne, zabodene u crnu zemlju — a mirne kako svijeće na oltaru, činu ti se izdaleka duplijeri na »Korosante«… (malo zamišljena, gledajući daleko ispred sebe, skoro u sebi). I one znadu đe idu…
GOSPOĐA MARE (sva izgubljena u njezinom glasu): Do Mihajla — je li…?!
IDA (upijena u žuti cvijetak): Jes’, tete! — a znaš li koga pra- tu?! (s tužnim smiješkom): Mrtvo ljeto…!
GOSPOĐA MARE (skoro radosno, naslonivši lice do lica): Ah!… a ne misliš, ćerce, što će nam lijepo svijetlit kad počinemo i mi u Lapadu. (uspravivši se, skoro veličajno) Oh! kako ću zavikat ispod ploče: Finalmente eto nas između našijeh! —