Bilješke o piscu: Giga Barićeva Milan Begović
Milan Begović, jedan od najkarakterističnijih pripadnika hrvatske moderne, rođen je u Vrliki 1876. godine. Srednju školu pohađao je u Splitu, a romanistiku i slavistiku na fakultetu u Zagrebu i Beču. Neko vrijeme bio je profesor u Splitu, a od 1902. do 1912. godine dramaturg u Hamburgu, zatim redatelj u Beču.
Od 1919. godine djeluje u domovini, najprije kao činovnik Odjela za prosvjetu, zatim nastavnik na glumačkoj školi, ravnatelj drame i ponovo srednjoškolski profesor, umirovljen je 1932. godine. Od tada je živio i radio kao profesionalni književnik. Umro je 1948. godine u Zagrebu.
U doba hrvatske moderne probio se u prvi plan poezije zbirkama „Pjesme“ (1896) i „Knjiga Boccadoro“ (1900), u kojima su do izražaja došle njegove četiri osnovne osobine: modernizam, artificijelnost, erotizam i kozmopolitizam.
Nastojao je u svemu biti najmoderniji, često je podlijegao pomodarstvu, pa se zadovoljavao vanjskim oznakama novoga (avijatičar na sceni u drami „Svadbeni let“, pa freudizam, psihoanaliza i dr.).
Za njegovo kasnije pjesničko stvaralaštvo; „Život za cara“, (1903); „Vrelo“, (1912) smatra se kako je više ispunjeno pomodnim temama nego što je moderno pjesništvo.
S jednakim sklonostima prema neobičnim temama očitovao se veoma rano i kao dramatičar („Venus vic- trix“, „Gospođa Walewska“), da bi u međuratnom razdoblju u tom literarnom obliku postigao svoje najveće uspjehe, zahvaljujući prije svega dobrom poznavanju dramaturgije.
Forma nije uvijek potkrijepljena i uvjerljivim sadržajima, tako da se niz njegovih drama nije održao na stalnom scenskom repertoaru. Izuzetak čine „Pustolov pred vratima“ (1926), zatim „Bez trećeg“, drama o sumnji i nedovoljno cijenjenoj vjernosti i „Božji čovjek“ (1924). Pažnju zaslužuju još neki njegovi dramski pokušaji („I Lela će nositi kapelin“, „Amerikanska jahta u splitskoj luci“). Begovićev libreto za operu „Ero s onoga svijeta“ smatra se i danas još nedostignutim uzorom u svome žanru.
U zrelijoj fazi osobit uspjeh ima s psihološkim portretima ženskih likova, od građanki u noveli „Kvartet“, (1936) i u romanima „Dunja u kovčegu“, (1921), i „Giga Barićeva“, (1940) do dalmatinske žene patnice (u antologijskoj pripovijesti „Dva bijela hljeba“).
Ne prikazuje uvijek dovoljno duboko socijalne uvjete, jer je svoj interes usredotočio na bizarne biografije ili pak na fabulu, kao npr. u romanu „Sablasti u dvorcu“, objavljenom posmrtno 1952. godine. Begović je također pisao eseje (o Vojnoviću, Domjaniću i dr.), putopise („Po Italiji“) te kozerije i feljtone „Nasmijana srca“, (1923).
SADRŽAJ Giga Barićeva Milan Begović
Begović je ovo svoje najambicioznije djelo nazvao »romanom iz zagrebačkog poslijeratnog života«. Doista, „Giga Barićeva” obuhvaća čitavu galeriju likova iz zagrebačkog građanskog društva u razdoblju prvog svjetskog rata i u vremenu poslije njega. U kompoziciji romana osjeća se kako je ovo djelo Begović pisao dugi niz godina, nastojeći iskoristiti sve svoje sposobnosti, oblikujući negdje portrete impresionističkim potezima slikara, da bi se odmah zatim iskazao kao duhoviti i ležerni pripovjedač, a na kraju ostvario najbolji svoj dijaloški domet u drami u tri čina, igranoj na sceni pod naslovom „Bez trećega“.
U tom završnom dijelu ujedno je i ključ zagonetki koje su postavljene u romanu. Giga rođ. Remetinečki, kćer višeg činovnika, savjetnika kome je hrvatski patriotizam bio jedina smetnja da zauzme i vrlo visoka mjesta u Austrougarskoj, inteligentna je i zavodljiva djevojka koja je mogla privući svačiju pažnju. Udala se mlada, za Marka Barića, s kojim nije zapravo ni dospjela izgubiti djevičanstvo, jer ga je iz njenog naručja otkinuo naglo surovi ratni vihor. Giga, ta supruga djevica, ne dobiva vijesti od muža i misli da je poginuo. Njezin status, a i njezin stas, dakako, privukli su udvarače. Kao Penelopa, ona ima prosce, koji su predstavljeni u sedam poglavlja. Svako od tih poglavlja je pripovijest za sebe; u svakom od njih ispričani su događaji u vezi s jednim proscem i ujedno tipičnim predstavnikom ondašnjeg zagrebačkog društva. Pisac je to zamislio kao Gigino pričanje prijateljici Irini Aleksandrovnoj, a zapravo u svakom od portreta je na drukčiji način predočio atmosferu i ljude, u skladu s njihovim sudbinama. Prvi od njih na listi je odvjetnik Mika, za kojeg Giga kaže Irini da je temperamentan i odlučan, i da se zna probijati kroz život a da se ne sroza do laktaša. Konte Šime Simeoni je profinjeni intelektualac, profesor komparativne književnosti; tugu zbog smrti svoje idealne Ijubavi Jane mogao bi izliječiti jedino u braku s Gigom. Freddy je snob i razmaženi mamin sin, iz bogate zagrebačke židovske obitelji, dok je Bela Balaško sin zagrebačkog pekara, »mehko srce« kako ga je nazvao otac zatekavši ga gdje besplatno dijeli kifle siromašnim vršnjacima, zauzeo je istaknuto mjesto u sudskoj službi, a kao prevareni i rastavljeni muž okrenuo se čitavim srcem prema Gigi.
Mister Kvit je zapravo glumac Žarko Babić, u čijem je životnom putu pisac prikazao, veoma uspješno, kazališne ambijente Zagreba i Beograda, dok je Angelus Posthumus ironični nadimak Anđela Hervojića, koji se u svijet otisnuo iz “bolje zagrebačke kuće, da bi kroz niz novčanih transakcija i spekulacija, gubeći i reskirajući često i mnogo, napokon isplivao na površinu bankarskog uspjeha“. Sedmi prosac, Pero Sambolec, sin je, seoskog grajzlera i ima u izgledu baštinu bogate tete Gize, s kojom je — dok je kao školarac kod nje stanovao — uspostavio i veoma intimne odnose posredstvom kreveta.
Ovo šareno društvo okuplja se svaki utorak u salonu kod Gige, koja se nikako ne može odlučiti. Svaki od prosaca, međutim, čeka svoj sretni trenutak, koji se neprestano odgađa, iako već svi vjeruju da je Marko nepovratno mrtav.
Objašnjenje Gigine uzdržanosti dao je Freddy koji misli: »Osam godina čekanja dovodi ženu do paroksizma vjernosti, mjesec dana braka ubija sve otpore. Žena koja čeka može da ostane ničija, žena koja dočeka postane lako svačija«. Kad je napokon Marko tako reći uskrsnuo od mrtvih, umjesto da to bude početak Gigine sreće, nastupaju najteži trenuci njezina života. Marko sumnja da mu nije bila vjerna, a ona je uvrijeđena tom sumnjom tako bolno, da mu želi bol vratiti time što lažno priznaje tobožnje nevjere, stvarajući još veću napetost.
U trenutku kad ju je Marko želio dobiti u krevet, čime bi se uvjerio da mu je bila vjerna jer je ostala djevica, ona osjeti prema njemu odvratnost i ubija ga, ne ubivši svoju ljubav i ne dobivši za svoju vjernost odgovarajuću satisfakciju.
IZ DJELA Giga Barićeva Milan Begović
Jednim pokretom on je pograbi i digne u naručaj kliknuvši:
— Pa vidjet ćemo.
Ponese je prema spavaćoj sobi.
Giga se otimala, prigušeno vriskala: — Pusti me! Odmah me pusti! — A1 je on odnese unutra, baci je na postelju, poleti hitro k vratima i zavrti ključ u njima. Iznutra se čulo njeno: — Otvori! Pusti me van! — I njegov glas s nerazumljivim riječima. Onda opet njeno: — Ja se ne dam! Ja se ne dam! — Napokon se nešto razbilo, valjda svjetiljka, pa buka jednoga stolca, i drugoga, pad jednog čovjeka, a na to škripa ključa. Vrata se otvore. Giga izleti sva usplahirena, u noćnoj košulji, s poderanim rukavima.
— Ja se ne dam! — vikala je ona dršćući. — Živa se ne dam! Marko je preteče i stane pred nju. Izobličen, iznakažen od
uzbuđenja i srdžbe. Reče joj držeći je za ruke:
— Sad te ne puštam!
— Rekla sam ti: ne dam se!
— Ja sam ti muž, ja imam pravo na te.
— Ona se nasmije s užasnim sarkazmom: — Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me dokle mu ga ja ne dam.
— Kome si sve to pravo dala?!
— Oh, da, dala sam ga vrlo često — nastavi oha u sarkazmu — to si već davno htio čuti.
On je čitavu trese držeći joj ruke: — Šta! Šta!
— Pa da, zar još sumnjaš? Šta misliš da je konte Simeoni bježao iz svoje kuće, dok sam ja bila u njoj? Je li moguće da u to možeš vjerovati?
On je odgurne: — Dakle sam dobro slutio!
— Pa naravno, dobro si slutio. To je već poznato, kako vi muškarci imate za to izvrstan osjećaj. Zacijelo si pogodio, glumac! Već kao mlada djevojčica ludovala sam za njim. Ljubila sam se s njim u Topuskom, i kakve me je samo perverzitete naučio!
— Lažeš! Lažeš! — vikao je Marko.
— Zar nisi ti sam cijelu večer o meni tako mislio? Zašto ti napokon ne bi priznala istinu. Onaj Pero, znaš, onaj, koji je još kao gimnazijalac dolazio k nama, s kojim si me sreo kad si me počeo gledati, on me je imao prvi. Čuješ li, prvi! A ti si mislio da ćeš ti noćas biti moj prvi! I svirao si harmoniku, pjevao i plesao, radujući se unaprijed ne meni, svojoj ženi, tako dugo neviđenoj, nego fiziološkom jednom apsurdu zbog kojeg si osam godina strepio više nego za svoj život. Što si se skamenio. Što ne govoriš? Što ne zaplešeš svoj ruski ples?
On je gledao u nju obezumljen. Najednom kao da mu se sve to učinilo kao jedna igra, jedno besmisleno pretjeravanje, udari u grohotan smijeh. Sjedne smijući se u fotelj, kličući i udarajući dlanovima po koljenima:
— Izvrsno! Izvrsno! Nešto slično vidio sam negdje u teatru. Uistinu ti si kolosalna glumica!
Nekim čudnim zadovoljstvom koje odaje da on sebi sasvim protivno sugerira od onoga što ona tvrdi:
— Da, kad bih ti vjerovao! Kad to ne bi bila samo taktika! Zašto bi se onda meni otimala? — Onda zaključi žovijalno, široko:
— Da, da, odgovori sad: zašto bi se baš meni otimala.
Ona, sva kruta, iskreno brutalna, reče:
— Jer mi se gadiš!
Sav jedna užasna prijetnja, pogođen od te riječi i akcenta, privlači se polako k njoj da je zaskoči:
— Da vidimo!
Ona se odmicala sve do tabernakla i tu se uspravila. Onda krikne: — Ne približuj mi se! — I dohvati revolver iz jednog pretinca, pa ga uperi u nj.
— Ne bojim, se ja toga. Ja te hoću i imat ću te! — reče on i poleti prema njoj ispruženih ruku i podivljala lica. Međutim plane revolver u njezinoj ruci, a
Marko se sruši udarivši u padu o bliski fotelj.
Ona ostade nekoliko trenutaka, ukrućena od užasa. Revolver joj se spusti niz tijelo na zemlju. Teškim se koracima odvuče do telefona, jedva digne slušalicu, pa reče muklo dršćući čitavim tijelom:
— 37-17… Jest… Doktore… da, ja sam … Ubila sam svoga muža…
Posljednja joj se riječ prekine u grlu. Slušalica joj ispadne iz ruke. Onda se polako zaljulja, kao da će se srušiti. Konačno velikim se naporom makla, uputila se posrćući prema Markovu lešu, a kad je došla do njega, bacila se na nj i kriknula strahovito:
— Marko! Marko! Marko!