Bilješke o piscu:
Marijan Matković, rođen je u Karlovcu 1915. godine. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu, gdje je i diplomirao na Pravnom fakultetu 1940. godine. U Beču i Parizu studirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti.
1934. godine, javlja se pjesmama u časopisu »Mladosti«, te sve intenzivnije surađuje u nizu časopisa literarnim prilozima, pjesmama (Iz mraka u svjetlo, 1936), člancima, esejima i studijama o likovnoj umjetnosti, dramaturškim problemima i književnim temama (Dramaturški eseji, 1949; Dva eseja, 1950; P. Breughel, monografija, 1951). Najvrijednije priloge našoj književnosti dao je kao dramatičar.
Već prvom dramom (Slučaj maturanta Wagner, izvedena 1935, objavljena 1937) privukao je na sebe pažnju javnosti oštrom kritikom građanskog društva. U ciklusu Igra oko smrti (u cjelini, kao knjiga, objavljen 1955) nalaze se dvije veće drame — Slučaj maturanta Wagnera i Na kraju puta — i osam dramoleta kojima je zajednička tema problem smrću ugrožene ljudske egzistencije u miru, odnosno u ratu. Drame Vašar snova (izvedena 1958; tiskana 1960) i Ranjena ptica (1965) čine ciklus drama o socijalnim i psihološkim problemima naše poslijeratne stvarnosti, služeći se modernim dramaturškim oblicima bliskim psihološko-poetskom teatru Tennessee Williamsa i Arthura Millera. Napisao je i tri drame ciklusa I bogovi pate (objavljene u knjizi 1962) svjesno odstupajući od realističkih dramaturških principa, kako bi time ostvario svoj prilog teatru s tezom.
I bogovi pate Marijan Matković
Sadržaj
Dramski ciklus I bogovi pate sastoje se od tri drame; zajedničko im je što se u njima kroz mitološke likove i simbole govori o općim ljudskim problemima, uz izrazitu težnju autora stvaranja dramske napetosti između stvarne činjenice i mita.
U Prometeju dolazi do sumraka olimpskih bogova, ali Prometej vjeruje u svoju misiju među ljudima, i ta njegova vjera je uistinu ona prava vatra o kojoj govori legenda o Prometeju.
U Heraklu je situacija obrnuta: ovaj mitološki heroj želi se osloboditi okova vlastite legende i poživjeti ljudskim životom. On sam stoga ruši nimbus oko sebe, nastojeći da uvjeriti okolinu kako je nasjela obmanama o njegovim nadnaravnim kvalitetama.
No, drugima nije potreban kao bliski čovjek, već jedino kao oličenje i projekcija njihove zajedničke potrebe za veličinom.
Na kraju Heraklo odluči da stvarnom, najvećom žrtvom dosegne kulminaciju svoje vlastite legende, da je postane dostojan.
U Ahilovoj baštini autor je podvrgao analizi psihologiju pojedinca i psihologiju mase u vezi s ratom kao prokletstvom čovječanstva. Jedan je rat završio, mir traje, a profesionalni ratnici već misle — što će biti s njima ako ne bude više rata. Vojskovođe strepe od Ahilova autoriteta, boje se njegove odluke da privremeno trodnevno primirje pretvori u trajni mir. Stoje pred njegovim šatorom ali kako nisu mogli izdržati neizvjesnost — ulaze i probadaju ga nožem. Nisu bili ni primijetili da je Ahil zapravo bio već mrtav, pa su tako i njihove strepnje bile neosnovane. Ahil je mrtav, neka dakle živi Rat!
Iz dramskog ciklusa I bogovi pate
Ahilova baština (odlomak iz drugog čina)
NESTOR osluškuje: Bubnjevi, čuješ li, bubnjevi! I odmah te prožme mladost, i odmah znaš da opet živiš! — A ti, stalno, o zvijezdi rata na nebu… Kao da je to važno! Na nebu? — U rukama se ona mora naći, u rukama, ta tvoja’ zvijezda, na bubnjevima da pleše, da uđe u kosti… I tek onda si opet mlad i opet živiš… Slušaj ih samo: bubnjevi, naši bubnjevi… Odlazi sa Kalhantom.
Na sceni su samo bogalji i Arnej. On leži, zagnjurivši lice u ruke, nepomično na zemlji. Očajan, kao čovjek kome se srušio svijet. Kratka stanka. Scena se polagano mrači, daleko na horizontu crveni odsjaj ratnog požara.
LIDIJA sa šatorskih vrata: Arneju, dođi, da vidiš svoga Ahila… Puknut ćeš od smijeha!
ARNEJ stenje: Ne muči me! Molim te! Ne muči me! — Zar nisam, sve što sam imao, vezao za njega…?
LIDIJA: A on sada nepomično leži izboden ‘bodežima, koje smo svi mi brusili… I ti, Ameju!
ARNEJ: Znao sam da će ga ubiti! Znao sam! Ništa drugo ne znaju, samo ubijati.
LIDIJA: No iz rana mu ne teče krv… Ne! A znaš što to znati? Oni su, slijepi od straha, boli svojim bodežima lešinu. Ahil je umro već prije tri dana, možda odmah onoga časa, kada se povukao u svoj šator… Mi smo ovdje pred vratima jednog mrtvaca tri dana palili naše nade, mržnje i strahove… On se već raspada, taj tvoj Ahil, a ubijen je danas po drugi puta da postane vječan. — Ajde, ustani, i donesi mi tople vode! Treba da ga operem, uredim! — Dosta je bilo ljenčarenja, sada ćemo imati prokleto puno posla. — Novi ranjenici novo krvavo rublje, nove uprljane zastave, a i ti, morat ćeš od sada da sastavljaš dnevno nove nadgrobne govore!… Ajde, požuri… Zapravo, moj filozofe, možemo govoriti o sreći, opet živimo…
ARNEJ muklo: Zar je to život…?
LIDIJA obavlja žustro svoj posao oko kazana i korita: Ostavi se mudrovanja… I da znaš: ako želiš da slušam tvoje buduće priče, ne gradi ih više na tako traljavim temeljima… Ova posljednja, nije bila dostojna tvoje fantazije… Požuri! Arnej odlazi.
Scena se potpuno zamračila. Samo je horizont crven, krvav, I intenzivno svijetlo pada naprijed na bogalje.
HIZIT: I tako opet živimo… I noge, kojih nemam, opet me bole… Krvnički me bole…
PONTEKS: I opet bubnjevi — i opet čekanje.,. Kao da se ništa nije dogodilo… I da netko barem nešto i misli… Nešto, od čega bi se dalo živjeti…
DEIPIR: Za koji čas donijet će nove ranjenike…
EGIN: Sa prastarim pričama. Ako se Antitih nešto ne sjeti, nešto novo, skapat ćemo od dosade… Antitih, čuješ li! Govori! Laži, bilo što, samo da se nešto mašta… Čuješ li? Drma ga. Zar si, slijepče — i oglušio! Što?
HIZIT: Zar nas je i on napustio…?
EGIN: Da, napustio… Umro je Antitih…
PONTEKS: Što ne kažeš? Baš sada se to sjetio…
DEIPIR: Sada, kada opet možemo mirno živjeti… To nije lijepo od njega…
HIZIT: To je izdaja!
EGIN: Tko će nam sada kazati, kako da se zabavljamo? Kako da utučemo dosadu…?
PONTEKS: Ja imam prijedlog…
DEIPIR: Govori, premda znam da će biti glupost…
PONTEKS: Budući da nam je sada život zagarantiran, možemo se opet igrati naše stare, iskušane, lijepe igre: da šutimo, kao da smo mrtvi!
HIZIT: Dobra ideja! Izigravajmo mrtvace i šutimo 0 nečem drugom!
Mrak. Samo horizont prijeteći plamti. Ratni bubnjevi. I tad naglo: apsolutna tišina.