Jama Ivan Goran Kovačić
Bilješke o piscu:
Ivan Goran Kovačić, rođen je u Lukovdolu, gdje je pohađao osnovu školu. 1923. godine preselio se u Karlovac, gdje je završio tri razreda gimnazije, zatim odlazi u Zagreb, gdje maturira 1932. g. i upisuje se na Filozofski fakultet.
Od 1936. godine radio je u »Hrvatskom dnevniku«, 1938. godine obolio je od tuberkuloze, a 1940. godine odlazi u redakciju »Novosti«.
U prvim danima okupacije ostao je bez posla, a kasnije — sve nezadovoljniji — u dogovoru s Nazorom traži vezu za odlazak u šumu. Napokon uspije, pa novu godinu 1943. dočeka među partizanima, s kojima u malo vremena prošao mnoštvo nedaća i stradanja, sve do svoje tragične i još uvijek zagonetne smrti potkraj srpnja 1943, negdje između Vrbniče i Foče, na tromeđi Bosne, Crne Gore i Sandžaka.
Započeo je pisati u srednjoškolskim klupama, pa 1929. godine objavljuje crticu Sevina tužaljka. Otada se sve češće javlja pjesmama, novelama i kritikama.
Prvi zapaženi uspjeh postiže novelama u zbirci Davni dani (1935), jedinom knjigom koja je izašla za njegova života.
Posmrtno je objavljena Jama prema sačuvanom prijepisu, i druge cjeline: kajkavske pjesme Ognji i rože, kritičke proze Eseji iocjene, te izabrana djela u nekoliko knjiga.
Jama je neprestano preštampavana u niz izdanja, prevedena na mnoge svjetske jezike.
Realistički je iznosio socijalne i političke probleme svoga kraja, Gorskog Kotara, ne samo u pripovijestima, već i u kajkavskoj poeziji.
Jama Ivan Goran Kovačić
Sadržaj
U ovoj poemi autor je obradio potresni događaj: ubijanje nevinih ljudi nad jamom punom krvi i ljudskih leševa. Pojedinci su uspjeli preživjeti zahvaljujući sretnom stjecaju okolnosti. Polazeći od takvih slučajeva pjesničkom je transformacijom stvorio simbol ljudske neuništivosti, u liku oslijepljenog neznanca koji se spasio, koji osvetnike ne vidi i ne poznaje, ali im poklanja svu svoju Ijubav, i vjeru, i nadu.
Poema se sastoji od deset pjevanja.
Pjesnik je u njihovim čvrstim okvirima strukturirao pretežno jedanaesterce stihove povezane u šesterostihove, kakvi se mogu vidjeti kod Nazora (Medvjed Brundo).
Neposredno u prvom licu, kao ispovijed preživjele žrtve, iznosi detalje pokolja, ne zazirući ni od najdrastičnijih slika. Njegov je izraz istovremeno narativan i sugestivan.
Iz djela
Jama Ivan Goran Kovačić
Krv je moje svjetlo i moja tama
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, k’o ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.
Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.
Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja, koje zjapi —
Da bodež u vrat zabode mi slađe;
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.
Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža
I vrisak, bijeli još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.
O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori
U strijeli, ognju; i k’o da sam plak’o
Vatrene suze, s kojih duplje gori:
A kroz taj pak’o bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.
Ne znam, koliko žar je bijesni traj’o,
Kad grozne kvrge s duplje rasti stanu,
K’o kugle tvrde, i jedva sam staj’o
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: »Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati…«
A silno svjetlo, k’o stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne, svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo k’o majčino mlijeko!
Al’ ovu strašnu bol već nisam ček’o:
Krvnik mi reče: »Zgnječi svoje oči!«
Obezumljen sam skoro preda nj klek’o,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao;
U bezdan kao u raku sam pao.