Kabanica Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Gogolj na početku svoje pripovijetke radnju smješta na neki odjel jer želi izbjeći neugodnosti budući da su svakojake službene ustanove i ljudi jako osjetljivi kada ih se spominje.
U takvom jednom odjelu u Sankt Petrburgu radio je Akakije Akakijevič, neugledni činovnik koji se bavio prepisivanjem spisa. Nitko se u odjelu nije mogao sjetiti kada je počeo raditi ondje, kao da se rodio za svojim stolom i oduvijek prepisivao, uvijek u istoj odjeći, u istom položaju.
Nitko ga na odjelu nije poštovao, čak mu se ni podvornici nisu ustajali na pozdrav. Neprestano su mu se rugali, pričali kako ga njegova kućepaziteljica tuče, bacali na njega papiriće govoreći da je snijeg, gurkali ga, no on se uglavnom nije obazirao. Samo jedan mladić nije sudjelovao u općem zadirkivanju, čak se i sažalio i zgrozio nad okrutnim i grubim društvom koje se krije iza otmjene i profinjene maske.
Akakije je volio svoj posao i s ljubavlju je ispisivao slova. Ništa ga nije zanimalo. Pisao je i u svojoj unajmljenoj sobi, u vrijeme kada se ostali činovnici odmaraju i zabavljaju.
Živio je mirno sa svojom plaćom od 400 rubalja godišnje i bio je zadovoljan svojim poslom ne želeći napredovati. Kada mu je direktor jednom dao poseban zadatak prepisati neko pismo, ali ne doslovno, nego je trebao promijeniti naslov i nekoliko riječi, Akakije se nije snašao i toliko se mučio da je zamolio da mu ipak daju samo prepisivati spise.
Nije ga zanimalo kako izgleda i što se događa oko njega.
No, zahladnjelo je, došla je poznata sanktpetrburška zima i Akakije je osjetio da ga njegova stara kabanica više ne štiti od hladnoće. Pregledavši je, shvaća da se potpuno stanjila i iskidala pa je odnosi Petroviču, uvijek pijanom, ali prilično vještom krojaču, da je pokrpa. Iako se nadao da će ga krojač dočekati pijan i dobre volje pa će lakše sniziti cijenu, ovaj ga je dočekao nervozan. Kada je Petrovič pomno pregledao kabanicu, zaključio je da je previše pohabana i da se više ne može pokrpati i da treba sašiti novu koja će stajati 150-200 rubalja.
Razočarani Akakije tumara ulicama i odluči otići krojaču u nedjelju kada ovaj bude bolje volje nakon subotnjeg veselja. Ali ni u nedjelju Petrovič ne odustaje od svojega zaključka.
Akakije shvaća da od popravka stare kabanice neće biti ništa, ali i da će biti vrlo teško, s plaćom koju zarađuje, troškovima i dugovima, skupiti novac za novu. Ušteđevina (od svake je potrošene rublje spremao jedan groš) i nagrada kojom ga je nagrađivao ravnatelj, mogle bi pokriti polovicu svote od osamdesetak rubalja za koju se Akakije nadao da će se dogovoriti s krojačem.
Drugu polovicu može skupiti bude li godinu dana štedio odričući se svijeće, pazeći kako hoda da ne bi uništio potplate na čizmama, dajući rjeđe rublje na pranje da bi se manje habalo, odričući se večernjega čaja i večere.
No, usprkos odricanju i štednji, postao je odlučniji, živahniji i čvršći. Imao je cilj.
Najmanje jednom mjesečno posjećivao je Petroviča i razgovarao s njim o novoj kabanici. Posrećilo mu se pa je dobio 20 rubalja veću nagradu nego što je očekivao i nakon nekoliko mjeseci gladovanja skupio je novac i nakon dva tjedna kabanica je bila gotova. Savršeno mu je pristajala.
Akakije je u svečanom raspoloženju odmah u kabanici otišao u ured gdje su svi odmah primijetili promjenu i čestitali mu smatrajući da se nova kabanica mora proslaviti. Akakiju je bilo toliko neugodno da je na kraju rekao da to uopće nije nova kabanica. Situaciju je spasio jedan od činovnika rekavši da će on umjesto Akakija prirediti čajanku jer mu je ionako imendan. Iako je htio izbjeći druženje, Akakije je morao pristati na nagovaranje kolega i doći na čajanku.