Kabanica Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Gogolj na početku svoje pripovijetke radnju smješta na neki odjel jer želi izbjeći neugodnosti budući da su svakojake službene ustanove i ljudi jako osjetljivi kada ih se spominje.
U takvom jednom odjelu u Sankt Petrburgu radio je Akakije Akakijevič, neugledni činovnik koji se bavio prepisivanjem spisa. Nitko se u odjelu nije mogao sjetiti kada je počeo raditi ondje, kao da se rodio za svojim stolom i oduvijek prepisivao, uvijek u istoj odjeći, u istom položaju.
Nitko ga na odjelu nije poštovao, čak mu se ni podvornici nisu ustajali na pozdrav. Neprestano su mu se rugali, pričali kako ga njegova kućepaziteljica tuče, bacali na njega papiriće govoreći da je snijeg, gurkali ga, no on se uglavnom nije obazirao. Samo jedan mladić nije sudjelovao u općem zadirkivanju, čak se i sažalio i zgrozio nad okrutnim i grubim društvom koje se krije iza otmjene i profinjene maske.
Akakije je volio svoj posao i s ljubavlju je ispisivao slova. Ništa ga nije zanimalo. Pisao je i u svojoj unajmljenoj sobi, u vrijeme kada se ostali činovnici odmaraju i zabavljaju.
Živio je mirno sa svojom plaćom od 400 rubalja godišnje i bio je zadovoljan svojim poslom ne želeći napredovati. Kada mu je direktor jednom dao poseban zadatak prepisati neko pismo, ali ne doslovno, nego je trebao promijeniti naslov i nekoliko riječi, Akakije se nije snašao i toliko se mučio da je zamolio da mu ipak daju samo prepisivati spise.
Nije ga zanimalo kako izgleda i što se događa oko njega.
No, zahladnjelo je, došla je poznata sanktpetrburška zima i Akakije je osjetio da ga njegova stara kabanica više ne štiti od hladnoće. Pregledavši je, shvaća da se potpuno stanjila i iskidala pa je odnosi Petroviču, uvijek pijanom, ali prilično vještom krojaču, da je pokrpa. Iako se nadao da će ga krojač dočekati pijan i dobre volje pa će lakše sniziti cijenu, ovaj ga je dočekao nervozan. Kada je Petrovič pomno pregledao kabanicu, zaključio je da je previše pohabana i da se više ne može pokrpati i da treba sašiti novu koja će stajati 150-200 rubalja.
Razočarani Akakije tumara ulicama i odluči otići krojaču u nedjelju kada ovaj bude bolje volje nakon subotnjeg veselja. Ali ni u nedjelju Petrovič ne odustaje od svojega zaključka.
Akakije shvaća da od popravka stare kabanice neće biti ništa, ali i da će biti vrlo teško, s plaćom koju zarađuje, troškovima i dugovima, skupiti novac za novu. Ušteđevina (od svake je potrošene rublje spremao jedan groš) i nagrada kojom ga je nagrađivao ravnatelj, mogle bi pokriti polovicu svote od osamdesetak rubalja za koju se Akakije nadao da će se dogovoriti s krojačem.
Drugu polovicu može skupiti bude li godinu dana štedio odričući se svijeće, pazeći kako hoda da ne bi uništio potplate na čizmama, dajući rjeđe rublje na pranje da bi se manje habalo, odričući se večernjega čaja i večere.
No, usprkos odricanju i štednji, postao je odlučniji, živahniji i čvršći. Imao je cilj.
Najmanje jednom mjesečno posjećivao je Petroviča i razgovarao s njim o novoj kabanici. Posrećilo mu se pa je dobio 20 rubalja veću nagradu nego što je očekivao i nakon nekoliko mjeseci gladovanja skupio je novac i nakon dva tjedna kabanica je bila gotova. Savršeno mu je pristajala.
Akakije je u svečanom raspoloženju odmah u kabanici otišao u ured gdje su svi odmah primijetili promjenu i čestitali mu smatrajući da se nova kabanica mora proslaviti. Akakiju je bilo toliko neugodno da je na kraju rekao da to uopće nije nova kabanica. Situaciju je spasio jedan od činovnika rekavši da će on umjesto Akakija prirediti čajanku jer mu je ionako imendan. Iako je htio izbjeći druženje, Akakije je morao pristati na nagovaranje kolega i doći na čajanku.
Cijeli je taj dan za njega bio blažen. Vrativši se kući, neprestano se smješkao, izležavao se do večeri, neprestano se diveći svojoj novoj kabanici.
Navečer odlazi na čajanku u imućniji dio grada. Putem susreće lijepo odjevene muškarce i žene, zaviruje u izloge, primjećuje što se oko njega događa.
Kolege ga glasno i veselo dočekuju, ali se vrlo brzo vraćaju svojoj zabavi, a Akakije ne zna kako bi se ponašao. Neko vrijeme gleda ostale kako kartaju, jede i popije dvije čaše šampanjca, ali mu brzo postaje dosadno, a i vrijeme je kada inače odlazi spavati. Oko ponoći odluči otići. Svoju novu kabanicu pronalazi na podu, pomno je očisti i odlazi kući. Osvijetljene ulice, snijeg što pada i ljudi kojih još ima na ulici dobrostojeće četvrti oraspolože Akakija, no što se više približavao svojoj siromašnoj ulici, bilo je sve manje svjetla i sve manje ljudi i Akakije se počinje brinuti.
Na trgu su ga napala dvojica bradatih muškaraca i otela mu kabanicu.
Akakije traži pomoć i obraća se redaru koji ništa nije primijetio, a ovaj ga upućuje da se sutra obrati policiji.
Kada je kod kuće ispričao kućevlasnici što mu se dogodilo, ona mu savjetuje da se ne obraća policiji, nego da odmah ode do samog načelnika jer mu policajci neće previše pomoći.
Odmah ujutro odlazi do načelnika, ali ga obavješćuju da on spava. Isto se dogodi u deset sati, u jedanaest, a kada je došao u podne, obavijestili su ga da je načelnik izašao. Kada je konačno došao do načelnika, ovaj mu je postavio takva pitanja da je ispalo da je Akakije sam kriv što su mu uzeli kabanicu.
Akakije toga dana prvi put u životu nije otišao na posao.
Sljedećega dana na posao odelazi u svojoj staroj kabanici. Čuvši što mu se dogodilo, kolege su odlučile skupiti novac za novu kabanicu, ali je svota bila premalena jer su nedavno već skupljali novac za portret ravnatelja i nekakvu knjigu prijatelja šefa odjela. Neki nisu propustili priliku ponovno se narugati Akakiju.
Jedan od kolega savjetuje mu da se ne obraća policiji, nego da se odmah obrati nekoj visokoj ličnosti koja će ubrzati potragu.
I Akakije je otišao visokoj ličnosti.
U trenutku Akakijeva dolaska, visokoj je ličnosti u posjetu bio njegov prijatelj iz mladosti s kojim je razgovarao o nebitnim stvarima. No, da bi prijatelju pokazao kako je bitan, pušta Akakija čekati. Kada ga konačno primi, Akakije teškom mukom ispripovijedi što se dogodilo, ali visoka ličnost nije imao sluha i bio je jako ljut što Akakije nije poštovao proceduru u hijerarhiji, nego se odmah obratio njemu.
Toliko se izvikao na Akakija da je ovaj zamalo nije „skljokao na pod“.
Akakije se u bunilu od razočaranja, poniženja i nemoći, bez kabanice na sanktpeterburškoj hladnoći vraća kući. Razbolijeva se i nakon nekoliko dana, ne izlazeći iz nesvijesti u kojoj bunca o kabanici, svađa se i psuje visoku ličnost, umire.
U uredu su tek nakon nekoliko dana shvatili da ne dolazi na posao pa šalju službenika koji saznaje da je Akakije umro. Odmah su ga zamijenili nekim drugim koji, doduše, nije imao tako lijep rukopis.
No, ovdje ne završava njegova priča. Gradom su počele kružiti priče kako se kod Kalinkina mosta pojavio mrtvac u liku činovnika i da ljudima otima kabanice. Jedan je od Akakijevih kolega tvrdio da je mrtvac upravo Akakije. I policija se uključila u hvatanje duha da bi ga se kaznilo za primjer drugima.
U jednom su ga trenutku, dok je skidao kabanicu umirovljenom glazbeniku, skoro i uhvatili, ali je jedan od pozornika morao, da bi se okrijepio, ušmrkati burmut od kojega je duh tako jako kihnuo da je sav burmut završio pozorniku u očima, a mrtvac je nestao. Od toga je dana pozornike uhvatio toliki strah da se više nikome nisu približavali.
U međuvremenu, visoka se ličnost sažalila nad Akakijem i želeći mu ipak pomoći, šalje službenika k njemu, ali saznaje da je ovaj umro. Osjeća grižnju savjesti i da bi se razonodio, odlazi prijatelju zabaviti se. Dobro raspoložen od šampanjca odluči posjetiti svoju „prijateljicu“ Karolinu Ivanovnu na drugom dijelu grada. Na putu ga napada mrtvac uhvativši ga za ovratnik. U mrtvacu prepoznaje Akakija koji traži od njega da mu da svoju kabanicu jer se nije pobrinuo za njegovu.
Visoka ličnost prestravljen i u panici ostavlja kabanicu, bježi kući i pod dojmom događaja mnogo rjeđe viče na podređene i svakoga sasluša.
Mrtvac se otada prestao pojavljivati. Izgleda da mu je kabanica visoke ličnosti savršeno pristajala.
Kabanica Nikolaj Vasiljevič Gogolj – Likovi
Akakije Akakijevič Bašmačkin
Izgled
Akakije Akakijevič onizak je, pomalo kozičav, riđokos pedesetogodišnjak s omanjom ćelom iznad čela. Kratkovidan je i naboran, kako pripovjedač kaže „hemoroidne boje“ zahvaljujući sanktpeterbuškom vremenu. Ne vodi brigu o odijevanju, uvijek ima nešto na odjeći, končić, trun sijena, smeće koje mu pada s prozora kuća dok prolazi ulicom. Na nogama ima čizme čije potplate redovito mijenja, nekoliko košulja i donje rublje. Odora mu je bila crvenkastosmeđe boje s vrlo uskim i niskim ovratnikom. Nosi staru, pohabanu kabanicu što mu ne smeta sve dok ne osjeti hladnoću zbog njezine izlizanosti.
Ime
Njegovo prezime (Bašmačkin) znači cipela, ali nije jasno odakle potječe jer su svi njegovi preci i rođaci, a i on sam nosili uvijek čizme.
Otac mu je bio činovnik.
Akakije se rodio 23. ožujka, a ime je dobio po ocu jer se majka nije mogla odlučiti za bilo koje od imena koja su joj ponudili kumovi, a koja su joj se učinila u najmanju ruku nepoznata i smiješna (Mokija, Sosija, Hozdozat, Trifilije, Dula, Varahasije, Pavsikahije, Vahtisije).
Neobično ime koje je mogao dobiti ne bi bilo u skladu s njegovom osobnošću. Akakije je bio predodređen biti običan čovjek samim odabirom imena. Ponavljanje imena Akakije upućuje na monotoniju njegovoga života, u potpunom je skladu s njegovim poslom ponavljanja riječi koje prepisuje.
I njegovo je prezime besmisleno, nastalo prema predmetu iako se cipele ni po čemu ne mogu povezati s bilo kim iz Akakijeve obitelji.
Ime i prezime Akakija Akakijeviča Bašmačkina zvuči kao dobra zafrkancija, označava ispraznost i nemaštovitost, nekoga potpuno nebitnog.
Posao
Akakije je bio činovnik za prepisivanje službenih spisa i kao da je oduvijek to bio i kao da je od rođenja formiran kao činovnik. Po činu je vječiti titularni savjetnik potpuno predan svojem poslu.
Toliko voli pisati, tj. prepisivati da i u slobodno vrijeme, dok se drugi činovnici izležavaju, odlaze jedni drugima u posjete, zabavljaju se, prepisuje spise koje je donio s posla.
Siromaštvo
Zarađivao je 400 rubalja godišnje što mu je bilo dovoljno za skroman život, no potreba za novom kabanicom za koju treba štedjeti pokazuje da je siromašan. Njegovo siromaštvo dokazuje i činjenica da se štedeći za novu kabanicu morao odreći večernjega čaja i večernjega pisanja uz svijeću, odrekao se čak i večere, rjeđe je davao košulje pralji na pranje da bi se manje kidale, a morao je i paziti kako hoda ulicom da bi što manje uništio potplate čizama. Živi u zabitom, slabo osvijetljenom dijelu grada o čemu govori dio teksta kojim ga pripovjedač prati do stana njegovoga kolege koji je u čast Akakijeve nove kabanice priredio čajanku. I njegova ostavština nakon smrti ide u prilog tvrdnji da je Akakije bio vrlo siromašan. Za sobom je ostavio: svežanj guščjih pera, dvadeset četiri arka papira, tri para čarapa, dva-tri puceta i staru kabanicu.
Neambicioznost i nepromjenjivost
Akakije je zadovoljan svojim životom. Nema nikakvih ambicija, statičan je, čak ograničen i nema potrebu bilo što promijeniti. Kada i dobije priliku napredovati, on tu priliku ne prihvaća. Ostaje uvijek isti, na istom mjestu, istom položaju, uvijek činovnik za prepisivanje spisa.
Asocijalnost i neprilagođenost
Akakije živi u svojem svijetu slova nezainteresiran za sve što se oko njega zbiva.
Njegov se društveni život sastoji od odlaska u ured gdje se bavi usamljeničkim poslom. Nikada ne izlazi, osobito noću, ne odlazi u posjete kolegama, u šetnje, u kazalište, nikada ne karta, ne ogovara. Akakije živi u svojem svijetu u kojem nema nikoga ni ničega osim riječi koje uporno prepisuje ne znajući često ni što prepisuje.
Govorna karakterizacija
Akakije uvijek govori tiho i isprekidano ne dovršavajući rečenicu. Ispraznost njegova života i njegovih misli, nedostatak ideja odražavaju se i u njegovom govoru. U njegovim su rečenicama najčešći prijedlozi, uzrečice, riječi bez ikakvoga značenja (ovaj, svakako, to jest…).
Zbog svih navedenih osobina Akakija nitko nije volio. Nitko ga nije poštovao. Čak se ni podvornici nisu ustajali pozdraviti ga, nisu ga ni primijetili „kao da obična muha prolijeće kroz čekaonicu.“ Nadređeni bi mu nepristojno i bez riječi gurnuli spis za prepisivanje na stol, a mlađi su činovnici neprestano pronalazili prilike narugati mu se.
Nesposoban oduprijeti se, Akakije se nije obazirao na poruge i dalje je marljivo prepisivao spise.
Ponekad su ga gurkali ispod ruke i ometali njegov rad, ali se ni u takvim trenutcima nije pobunio, nego bi ih glasom koji bi mogao izazvati samilost molio da prestanu. No, većina se kolega ne bi sažalila. Samo se jedan mladić zamislio nad tim ismijavanjem i razočarao se u svijet onih koji su se predstavljali pristojnima i obrazovanima, a u stvari su bili nečovječni i grubi.
Akakijeva se osobnost mijenja kada shvaća da mora kupiti novu kabanicu. Saznavši koliko je mora platiti prvi put ne govori tiho.
Da bi mogao platiti kabanicu, Akakije mora promijeniti život i navike. Ni za što se u životu dotada nije morao truditi, a sada je morao pronaći način kako skupiti potreban novac, morao je planirati, odricati se, razmišljati. Prvi je put u životu imao cilj. Počeo je misliti o budućnosti. Postao je odlučniji, puniji. Konačno je imao nekoga, kao da se oženio.
Nova mu je kabanica postala smisao postojanja. Kada je postigao cilj, njegov je život dosegnuo vrhunac. Skidanjem stare i odijevanjem nove kabanice Akakijeva je preobrazba dovršena. Kao da se rodio novi Akakije.
Odjenuvši novu kabanicu, osjetio je ponos i u najsvečanijem raspoloženju odlazi u ured gdje svi odmah primjećuju promjenu i odmah se i odnos kolega prema Akakiju mijenja. Iako se ne snalazi u novoj situaciji, Akakije se dobro osjeća. Svi mu čestitaju, i pozivaju ga na čajanku svojega kolege.
Prihvaća poziv na čajanku u čast nove kabanice.
Cijeli se taj dan razlikuje od uobičajenih Akakijevih dana. Kod kuće nije kao inače prepisivao spise nakon ručka, nego se izležavao neprestano sa smiješkom pogledavajući kabanicu. Putem na čajanku primjećivao je ljude na ulici, njihovu odjeću, njihove kabanice. Čak je stao pred jednim izlogom promatrajući sliku ženske noge.
Na čajanci se ne snalazi i nakon nekog vremena postaje mu dosadno.
Kada mu je kabanica iste večeri ukradena, Akakije je potpuno razočaran, unezvjeren, traži pravdu i bori se za svoju kabanicu. No nakon susreta s visokom ličnošću, koja mu je pokazala „gdje mu je mjesto“ ostaje ponižen, svjestan da je nebitan i da mu nitko neće pomoći.
Promijenio se i više nema povratka na staro, a gubitak kabanice značio je upravo to – povratak na staro.
Akakije umire, ali njegov duh nastavlja tražiti pravdu i skida ljudima kabanice tražeći svoju, koju pronalazi upravo na visokoj ličnosti.
Visoka ličnost
Visoka je ličnost bezimeni čovjek na položaju. Živi običnim životom dobro situiranog činovnika, građanina. Ima dva sina, od kojih je jedan već zaposlen u uredu i šesnaestogodišnju ljepuškastu kćer. Supruga mu je još uščuvana i zgodna žena. Zadovoljan je svojim obiteljskim životom, na ipak, zbog društvenog statusa, ima i „prijateljicu“ koja živi u drugom dijelu grada.
Njegovo ime nije ni bitno jer je on samo jedan od mnogobrojnih kotačića u birokratskom aparatu. S obzirom na neke druge ličnosti on i nije bio posebno visoka ličnost, ali u krugu svojih podređenih ipak je bio veličina i kao takav morao je ostaviti dojam. Tek je nedavno postao visoka ličnost (do tada je bio obična ličnost) i morao je opravdati svoj položaj tako da je, unatoč svojoj prirodno urođenoj dobroćudnosti, postao bezosjećajan i strog.
Uvodi običaj da ga niži činovnici dočekuju na stubama. Do njega se može doći samo uz prethodne najave strogim hijerarhijskim redom što ga čini dalekim i nedostižnim. Podređenima se obraća strogo jer smatra da je temelj sustava visoke ličnosti strogost. U svojim podređenima izaziva strah, neprestano ih poziva na red postavljajući uvijek ista pitanja: znaju li oni tko je on, znaju li oni s kim razgovaraju i kako se uopće išta usuđuju.
Inače je, prema Gogoljevim riječima, bio dobar i ljubazan čovjek, ali mu je položaj „udario u glavu“ pa na kraju nije znao kako se ponašati i postaje nesnosan, glasan, zastrašujuć.
U društvu sebi ravnih bio je vrlo pristojan, čak i pametan, ali je s podređenima postajao nepodnošljiv tiranin i bilo kakav oblik razgovora s podređenima, osim strogoga, smatrao je odviše familijarnim i opasnim za svoj teško stečeni ugled. Svoju veličinu mjeri količinom straha koji izaziva.
U trenutku kada Akakije dolazi k njemu, u posjetu mu je prijatelj iz mladosti i da bi pred njim pokazao svoju moć i veličinu, visoka ličnost laže da nema vremena i ostavlja Akakija čekati vrlo dugo iako je s prijateljem razmijenio već sve novosti i uglavnom si nemaju više što reći.
Akakiju se obraća odlučnim i hladnim glasom koji je uvježbavao pred zrcalom, na kraju viče na njega ne bi li ostavio što jači dojam. U Akakiju izaziva paralizirajući strah i nesvjesticu.
Visoka je ličnost vrlo zadovoljan dojmom koji je ostavio na Akakija, ali na svojega prijatelja. No, vrlo brzo nakon Akakijeva odlaska počinje razmišljati o događaju i to ga danima uznemirava te šalje svojega činovnika da se raspita o njemu u želji da mu ipak na neki način pomogne. Saznavši za Akakijevu smrt, osjeća grižnju savjesti.
Promjenu u njegovu ponašanju izaziva susret s mrtvacem u kojem prepoznaje Akakija. Nakon pretrpljenoga straha, užasa i prestravljenosti postaje manje strog prema podređenima i uvijek sasluša do kraja.
Krojač Petrovič
Grigorij Petrovič jednooki je, kozičavi krojač s deformiranim noktom na nožnom palcu. Bio je kmet nekog vlastelina, a sada prilično uspješno krpari odjeću činovnika. Radi „bez firme i u sporednoj ulici“, živi negdje na trećem katu sa svojom ne baš lijepom ženom koju, kada se svađaju, naziva alapačom i Švabicom.
Uglavnom je pijan ili mamuran. Kada je pijan, rado popušta i spušta cijenu i još se klanja i zahvaljuje. Kada je trijezan, krut je i nepopustljiv.
U Akakijevu životu krojač Petrovič bitan je lik jer pokreće promjenu u Akakiju svojim uvjeravanjem da se stara kabanica više ne može zakrpati. On ga, u stvari, na neki način stavlja na kušnju i otvara vrata novog i drugačijeg svijeta u kojem se Akakije ipak nije mogao snaći.
Kabanica Nikolaj Vasiljevič Gogolj – Mjesto radnje:
Sankt Peterburg
U vrijeme nastanka pripovijetke Sankt Peterburg glavni je grad Ruskoga Carstva. Kao glavni grad sjedište je to carskog birokratskog aparata, vojske činovnika koja služi autokratskoj vladavini cara.
Gogolj ga opisuje kao hladan i neprijateljski grad u kojem je najveći neprijatelj hladnoća.
Hladnoća o kojoj govori Gogolj nije samo ona izvanjska izazvana vremenskim neprilikama. U Sankt Peterburgu vlada i međuljudska hladnoća. Razlike među društvenim slojevima su toliko velike i obični ljudi nastoje domoći se višeg društvenog položaja ne obazirući se na drugoga.
Grad je to suprotnosti. Kao i svaki veliki grad podijeljen je na četvrti koje se razlikuju svojim socijalnim sastavom i izgledom – od bogatih, osvijetljenih ulica koje vrve životom do zabitih, mračnih, usamljenih uličica siromašnoga dijela grada.
Kabanica Nikolaj Vasiljevič Gogolj – Vrijeme radnje:
zima, prva polovina 19. st.
Realizam
- objektivnost – prikazivanje realne stvarnosti, sveznajući pripovjedač, detalji
- kritičnost
- tipičnost
- eksperiment
Gogolj se bavi društvenom stvarnošću i društvenim problemima svojega vremena. U ovoj pripovijetki progovara o problemima maloga čovjeka uhvaćenoga u mrežu birokracije i nehumanih odnosa. Gogolj ne uljepšava i vjerno oslikava odnose, prostore, ljude iz različitih društvenih sredina dajući potpunu sliku Sankt Peterburga u prvoj polovini 19. st.
Pripovijetka je motivirana stvarnom anegdotom.
Sveznajući pripovjedač također ostavlja dojam objektivnosti. On sve zna o svojim likovima, o njihovoj prošlosti, postupcima, odnosima, čak i njihovim mislima.
Da bi djelo djelovalo što objektivnije, Gogolj detaljno opisuje unutarnje i vanjske prostore te izgled likova.
Gogolj propovijetkom kritizira društvo u kojem je hijerarhija birokratskog aparata uništila ljudskost. Kritizira ljude iz viših slojeva zbog njihove okrutnosti prema malom čovjeku.
Kritizira grad koji svoje građane ne primjećuje, proždire i zaboravlja.
Gogolj, kao pisac realizma, preko svojih likova prikazuje tipične osobine skupine kojoj lik pripada, na ponašanje likova utječe njihova socijalna pozadina.
Akakije je najniža letvica na hijerarhijskoj ljestvici, tipičan mali činovnik koji se bavi svojim poslom i trpi poruge, neprimjetan i nesposoban uspeti se više. Kao takav, bez obzira na svoje poštenje i predanost radu, ne može opstati u svijetu u kojem je socijalni status jedino mjerilo postojanja. Kada mu se i pruži mogućnost nešto promijeniti, ne u potpunosti svojom voljom, sredina i okolnosti u toj će ga namjeri osujetiti i vratiti na dno.
Visoka je ličnost prototip činovnika u usponu koji zbog svojega položaja mijenja svoju osobnost. Da bi se održao, postaje hladan i bezosjećajan prema svima koji su mu podređeni .
U liku krojača Petroviča zrcali se slika obrtničkoga sloja koji se, oslobodivši se ropstva, odaje alkoholu i ima sposobnost promijeniti život jednog činovničića.
Kabanica Nikolaj Vasiljevič Gogolj – Stil
Tipično obilježje Gogoljeva stila jest humor. Duhovitost postiže samim pristupom čitaocu. Gogolj nije u potpunosti daleki, hladni, sveznajući pripovjedač, već se svojim opuštenim pristupom već na samom početku pripovijetke prema čitatelju odnosi prijateljski, uvlači ga u pripovijedanje i donekle se ograđuje od onoga što će napisati.
Gogolj se, da bi se narugao, često služi ironijom. U stvaranju ironije poseže za eufemizmom:
Duhovitost se postiže i čestim digresijama – nebitnim anegdotama i duhovitim opisima:
Gogoljeva duhovitost često vodi u grotesku.
Ironija i groteska istovremeno nasmijavaju čitatelja, ali i ostavljaju gorčinu zbog tragike koja neprestano prati lik. Upravo je ovakav „smijeh kroz suze“ karakterističan za Gogoljev stil.
Kabanica Nikolaj Vasiljevič Gogolj
stranica za download nekoliko lektira istog djela