Kiklop Ranko Marinković
Lektira – kratak sadržaj prepričano, analiza djela, likovi, karakterizacija, biografija
Lektira Kiklop Ranko Marinković
Kiklop je moderan roman iz 1965. godine hrvatskog pisca Ranka Marinkovića koji označava središnju točku Marinkovićeva stvaralaštva i sintetizira njegova dotadašnja, pripovjedna, esejistička i dramska iskustva. Vrsta romana ne može se svest samo na jedno, ovo djelo je roman ideje, svijesti, filozofski roman ali ima i neke elemente karakteristične za kriminalistični ili ljubavni roman.
Naslov romana upućuje na prisutnost alegorijske linije značenja u tekstu, koja putem motiva iz grčke mitologije daje humanističku kritiku suvremene civilizacije. Prožet je nizom citata i referencija iz djela Homera, Sofokla, Molierea, Gidea, a ponajviše Dostojevskog i Shakespearea.
Roman Kiklop tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom boemskom miljeu uoči rata. Osnovne su signature te atmosfere strah, otuđenje, rasap svih etičkih vrijednosti, društveni kaos, potpuna dezorijentacija u intelektualnim krugovima. Radnja je daleko od ozbiljnosti kakvu pretpostavlja tema dehumanizacije i društvene patologije; odvija se uglavnom u kavanama i na ulici od jeseni 1940. do proljeća 1941., a prevladavaju groteskni i ekscentrični prizori, situacijski obrati, skandali, osebujni kontrasti, snažne manifestacije tjelesnosti, promjene raspoloženja. Svaki prizor naglo mijenja ‘predznak’, ali i narativnu intonaciju. Vještim inverzijama ozbiljno se ubrzo preobražava u humorno, patetično u banalno, tragično u sladunjavo i melodramatsko. Prizori puni erotske raspojasanosti i kozerske anegdotike natopljeni su osjećajem neizvjesnosti i strahom od smrti.
Lektira Kiklop Ranko Marinković Biografija pisca
Ranko Marinković rodio se 22. veljače 1913. na Visu gdje je završio pučku školu, a potom nastavlja gimnaziju u Splitu i Zagrebu. Pisanjem se bavio već u gimnaziji, a proslavio se 1939. godine kao dramatičar kada je u Hrvatskom narodnom kazalištu prikazana njegova drama groteska “Albatros”. Iste te godine, objavio je i svoje proze i to “Hiljadu i jedna noć”, “Sunčana je Dalmacija”, “Balonjeri pod balkonom”.
U Zagrebu je završio Filozofski fakultet. Tijekom 2. svjetskog rata u Splitu je uhićen od Talijana, te je interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. odlazi u Bari, i prebacuje se u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske.
Potom postaje direktor Drame zagrebačkoga HNK, gdje službuje između 1946. i 1950. Bio je zaposlen u Hrvatskom narodnom kazalištu kao direktor Drame, a osim toga intenzivno se bavi pisanjem. Knjigu “Proze” i dramu “Albatros” objavio je 1948. godine, dok je već nakon dvije godine, 1951. objavio knjigu “Geste i grimase”. Iste te godine na Akademiji za kazališnu umjetnost postao je i profesor dramaturgije. Dvije godine nakon toga objavio je “Ruke”. Drama “Glorija” prvi puta je izvedena 1955. godine te je isti čas proglašena kao jedna od najboljih suvremenih drama. Objavljena je odmah 1956. godine. “Poniženje Sokrata” objavio je 1959. godine, a 1965. i najbolji roman “Kiklop” koji je i više puta nagrađivan. Nakon toga objavio je još roman “Zajednička kupka” i “Never more”.
1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, gdje radi do umirovljenja. Pri kraju života biva HDZ-ov zastupnik u Skupštini grada Zagreba. Umire 2001. godine.
Lektira Kiklop Ranko Marinković kratak sadržaj prepričano:
Radnja romana Kiklop smještena je u Zagreb, neposredno prije drugog svjetskog
rata. U središtu je prvog sloja egzistencijalna drama kazališnog kritičara Melkiora Tresića, anksiozna intelektualca koji se – panično pokušavajući izbjeći novačenje – osuđuje na post i prisilno izgladnjivanje. Melkior se uglavnom potuca po gradskim ulicama i kavanama, stalno sniva, razmišlja o vlastitoj sudbini, o sutonu europske kulture i civilizacije i sa strepnjom svjedoči o provali barbarstva i novog kanibalizma.
Sa svojim se prijateljima Ugom, Fernandom i Maestrom okuplja u kavanama “Ugodan kafić” i “Dajdam”. To su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaša, sudionici grotesknih, farsičnih i crnohumornih zbivanja u kojima je Melkior najčešće tek pasivan promatrač.
Njima treba pribrojiti još nekoliko zanimljivih likova: kiromanta Atme, don Kuzme, fatalne Vivijane (u koju je Melkior zaljubljen, ali ju nikako ne uspjeva osvojiti zbog čega je mazohistički nastrojen prema sebi i iživljava se na svima koji mu prilaze, a istovremeno se opterećuje pitanjima o budućnosti, krivnji i kanibalizmu.), nimfomanke Enke… Iako je središnja svijest romana i nositelj smisla teksta te uglavnom vodi radnju, Melkior je socijalno i intimno sterilan i predstavlja se čitatelju tek kao hladan simbol.
Nekoliko dana nakon poziva za vojsku dospijeva u bolnicu, zatim u ludnicu zbog čega biva oslobođen vojničke dužnosti. Nakon izlaska shrva ga još veća praznina i strah. Maestro je počinio samoubojstvo i Melkior se, već sasvim rastrojen, pokušava javiti u vojsku. Dok rat bjesni, potpuno izbezumljen, on odlazi izvan grada i shrvan svojim porazom, četveronoške plazi u zoološki vrt.
Radnja romana Kiklop se na kompozicijskoj liniji razvija u više priča:
– Melkirovo gladovanje da bi izbjegao vojnu obavezu
– umetnuta priča o sudbini brodolomca s broda “Menelaj”
– Melkiorova ljubav prema Vivijani;
– Maestrova bizarna smrt
Roman Kiklop je organiziran u tri kronološki povezane veće cjeline, međusobno različita opsega:
– predratni Zagreb, iščekivanje poziva, zagrebačke ulice i kavane, prijatelji novinari (uvod)
– Melikor u vojsci, bolnica (zaplet)
– Melikorov povratak u građanski život, 1941. (rasplet)
Zbog navedenog zaključujemo da se radi o tročlanoj dramskoj kompoziciji, na kraju koje se uspjeh prikazuje kao neuspjeh; smisao kao besmisao čime se Melkiorova ličnost posve rastače. Sjećanja, snovi, umetnute priče, razmišljanja, citati, analogije – ponekad potpuno zaustavljaju radnju, ali obogaćuju temu. Rascjepkana umetnuta priča o kanibalima Melikorov je psihogram, u kojemu jedna parabola izrasta na puki fiziološki poticaj te pokušava dalje biti racionalno vođena.
Lektira Kiklop Ranko Marinković analiza likova:
Melkior Tresić – intelektualac, mlad novinar, inteligentan i obrazovan čovjek. Vrlo je senzibilna i komplicirana ličnost, radi čega je možda jedini lik u romanu koji se istinski i do srži boji rata, jer uviđa njegovu moć nad životima malih ljudi. U ritmu života koji je potpuno poremećen radi nadolazećeg rata razočaran je svojim životom koji se svodi na golo postojanje od danas do sutra, iščekujući neizbježno zlo; poziv u vojsku. Taj strah nastoji utopiti u banalnosti; pijančevanju po krčmama, razgovorima s boemima, te odlascima k razmaženoj ljubavnici Enki, nad čijim se ‘moralom’ zgraža. Također, iznenađuje ga i razočarava lažljivost i podlost tajanstvene žene kojoj ni ne zna ime, a zove je Vivijanom. Uskoro počinje pretpostavljati da su sve žene tako dvolične. U knjizi ga ostali likovi uspoređuju s Raskoljnikovim. Smatraju da bi on jedini iz njihovog društva mogao biti inspiracija velikom književnom djelu kao što je Zločin i kazna, što on i jest.
Nadolazeći rat muči ga i opsjeda kao izraz ljudske brutalnosti i nelogičnosti, pa ne muči samo svoje tijelo glađu da bi izbjegao poziv u vojsku, već i svoju psihu, razmišljanjima o otuđenju i totalnoj dehumanizaciji svijeta. To otuđenje nije kao u Ionesca, nemogućnost komunikacije bilo koje osobe s bilo kojom. Melkior ni u kom smislu nije nesposoban komunicirati, ali ga nitko ne razumije zbog njegove inteligencije i senzibilnosti. Društvo boema, na kojima se baš i ne očituje strah, ruga se njegovoj umnosti i njegovom strahu.
Napokon, poziv za vojsku dolazi. Melkior se ne pokušava uklopiti ni dokazati, ne skriva svoj strah, ispada kukavica, no nije mu važno jer je posve zapanjen grubom nelogičnošću i brutalnošću neukih vojnika i časnika. Zahvaljujući tome dospijeva u bolnicu, kasnije u ludnicu. Nakon što napokon dobiva priznanje da je nesposoban za vojnu službu, još je više izbezumljen i izgubljen nego prije. Dolazak Kiklopa predosjeća se jače nego ikada. Melkior potpuno gubi razum, što se očituje u njegovim bezrazložnim akcijama; postaje bjegunac nakon što se dobrovoljno prijavio za vojnu službu. Na kraju, već potpuno razorena razuma, besciljno luta i četveronoške puzi prema zoološkom vrtu, poput životinje kojoj je jedini cilj preživjeti.
Uloga Kiklopa Polifema u romanu:
Kiklop Polifem, mitološko čudovište po kome je roman dobio naslov, pojavljuje se u Homerovoj Odiseji. Bio je sin Poseidona, boga mora, ljudožder kojem je Odisej iskopao oko. U Marinkovićevom romanu ima drugačiju ulogu.
Kiklop Ranko Marinković