Lijepa Vida Josip Jurčič – lektire – Sjedi 5

Bilješke o piscu: Lijepa Vida Josip Jurčič

Josip Jurčič rođen je u selu Muljava (Dolenjska). Studij u Beču morao je prekinuti zbog siromaštva. Radi kao novinar, postaje glavni ured­nik prvoga slovenskog političkog časopisa „Slovenski narod“ i umire u Ljubljani.

Njegova se proza dijeli u tri važnije tematske grupe:

1. prerade folklornih tvorevina (Spomini na deda— Sjećanja na   djeda, 1863);
2. romani i novele iz suvremenog života (Deseti brat, 1866; Božidar Tintelj, 1867; Cvet in sad — „Cvijet i plod“, 1868; Sosedov sin — Susjedov sin, 1868; Lepa Vida — Lijepa Vida, 1877);
3. romani i novele s povijesnom građom (Domen, 1864; Hči mestnega sodnika — Kći gradskoga suca, 1866; Rokovnjači — Hajduci, 1881) Značajan je i po svojim, dramama (Tugomer, 1876; Veronika Deseniška“ — Veronika Desinićka“ 1886), a u političkim i kulturnim feljtonima također se pokazuje duhovitim promatračem svakidašnjice.

U ob­radi povijesnih tema izvrsno razvija fabulu, ali mu vrijednost oduzima naglašeno moraliziranje.Ta je osobina kasnije nestala, a pojavio se čvrst nacionalni i demokratski stav kao posljedica misli o književnosti koja bi morala jačati unutarnju konsolidaciju naroda. Najkarakterističnije za pisca, ipak, ostaju slike seoskih i gradskih osobenjaka. Među njima ističe se lik usamljenika — intelektualca koji se razočarao u ljubavi. Takva situacija dopuštala je autoru analitičku tehniku, te ga sve više približavala realističkom portretiranju. U tom smislu uspio je napisati nekoliko tekstova građenih na psihološkoj i moralnoj motivaciji, prevladavši fazu opisnog realizma. To je njegov bitni prilog razvoju slovenske književnosti.

Jurčič je jednostavan i vedar u svom odnosu prema životu. Njegov je tem­perament sav u zbivanju i u stvarnosti. U žive scene unosi jarke boje, slika snažnim potezima i čak briše nijanse samo da bi lik bio što drastičnije individualiziran.

SADRŽAJ

Lijepa Vida Josip Jurčič

Djelo je izlazilo kao zapaženi roman 1877. godine u Stritarjevu „Zvonu“. Aktualnom tematikom — kriza građanskog braka i morala — pobudio je veliku pažnju: autor je uspješno opisao lik slovenske vršnja­kinje -francuske madame Bovary i ruske Ane Karenjine.

Osobito su dobra poglavlja u kojima je prikazano Vidino grčevito nastojanje da sakrije ono što se dogodilo i da se vrati natrag u lakoumno napušteni dom. Spomenuta su poglavlja vrhunac slovenskog realizma. Izražena je sposobnost autorova psihološkog portretiranja i uvjerljiva motivacija.

Trgovac i posjednik, četrdesetogodišnji Anton Samorod, oženio je mladu djevojku koju su zbog neobične ljepote zvali lijepom Vidom. Taj je brak bio posljedica njezina hira; kako se u roditeljskoj kući, zbog sitnih neslaganja, nije dobro osjećala, Vida prihvaća prvu ponudu, po­nudu susjeda udovca koji je većinu života provodio na putu i u poslu. Ostajala je, dakle, sama kod kuće sa sinom koji se rodio u tome braku.

Željna svijeta i života i daleko od toga da bude samo kućanica, Vida povjeruje slatkorječivosti lijepog Talijana Paolija i, ostavivši dijete i muža, pobjegne s njim.

Paolijeva je strast međutim uskoro zgasnula. Želeći je se riješiti, Paoli joj dovodi u stan svoje prijatelje ne bi li je neki od njih preoteo. Vida je uskoro shvatila da je u svojoj velikoj ljubavi prevarena.

Od­lazi od Paolija i u teškom psihičkom stanju, bolesna, vraća se kući. Nje­zini su povjerovali priči da su je ugrabili morski razbojnici i da je tek sada uspjela pobjeći. Život se prividno smiruje da bi na kraju po­novo došlo do obrata situacije. Samorod je na jednom od svojih po­slovnih putovanja saznao istinu, ubio zavodnika i zbog toga morao mle­tačkoj vlasti, prema njenim zakonima, platiti glavom. Vida gubi du­hovnu ravnotežu i u unutrašnjoj pokolebanosti umire.

Odabrano poglavlje prikazuje Vidu u trenutku optuživanja. Njezina je volja za individualnim pravom na život suprotstavljena obiteljskim, društvenim, odgojnim i, uopće, konvencionalnim stegama. Slovenska se žena u Jurčičevu romanu oslobodila i osvijestila. Od Jurčičeva romana dalje njezina se unutrašnjost mijenja; nakon toga njezin put vodi u ravnopravnost i istinsko oslobođenje.

IZ DJELA

Lijepa Vida Josip Jurčič

Na putu kući župnik je bio uvjeren da neće naći Vidu na Samorodini, jer je na njegovu opomenu i savjet, koji je u naglosti poslao iz Trsta, možda već pobjegla i sakrila se. Čvrsto se nadao da će doznati za njeno prebivalište i namjeravao je, nije li otišla do­voljno daleko i nije li dovoljno sigurna, sakriti je još bolje. Vrijeme će, mislio je, i Antona promijeniti, ohladiti mu osvetnički duh, i Bog zna, neće li se stvar dati izgladiti onoliko koliko je moguće. Ta dobar posrednik za budućnost bio je tu, nježni sinak, najbolji molitelj za majku. Prema tome, treba dobiti na vremenu, i možda će sve biti spašeno i popravljeno.

     Kako li se začudio kad je došao u svoju i Antonovu kuću, na Samorodinu, i našao tamo Vidu. U prvo vrijeme, čim je dobila nje­govu poruku, slušajući samo prirodni glas samoobrane, bila je za­ista pobjegla u svoju rodnu kuću, na Basnigojevinu, gdje je Anton, bar u prvo vrijeme, ne bi tražio i gdje bi se mogla sakriti ako bi došao. Ali drugog se jutra već vratila opet u Samorodinu prije nego je župnik tamo došao. U nju se vratio onaj prkosni ponos koji je imala i kao djevojčica. Nek se dogodi što mu drago! Nek s njom učini što hoće. Neka je ubije, ili otjera u svijet ako hoće!

       — Za Boga, što tu radiš, odlazi da te ne nađe, ne smiješ biti kod kuće, molio je župnik.

— Ali ja hoću tu biti — odgovori ona.

       — Ti ne znaš kakav je kad podivlja. On te može i — ubiti!

       — Neka me! Ali mora me prije slušati. Reći ću mu, nek zna, da sam kriva, i da me ima pravo ubiti. Ali nisam samo ja kriva, i on je kriv, i vi, i moji roditelji također, svi ste krivi. Pomozite mi da mu to kažem u lice, a poslije neka me i ubije. Vi to znate bolje reći, vi sve znate i sve možete rastumačiti. Koliko puta sam razmiš­ljala, ali to ne mogu ispričati, zato mi pomognite. Kad bude to sve slušao i kasnije razmišljao kao što sam i ja, možda će mi bar malo oprostiti. Neću bježati, ne! Kad sam došla ovamo natrag iz svoje sramote, nisam htjela lagati. Ništa nisam htjela sakrivati. Smatrala sam da je on, i čitav svijet, doznao i zna za moju sramotu. Tek kad sam vidjela da ni on, ni mati, niti itko drugi zna što je sa mnom zapravo bilo, poslužila sam se onim izmišljenim pričama. Htjela sam, vrativši se kući, samo, još jedanput vidjeti svoje dijete. A po­slije neka me muž ubije ako hoće. Ostala sam nakon toga s njim, znate, ni slutio nije da mu lažem. Ali noću se nisam usudila tvrdo za­spati pored njega jer sam se bojala da u snu ne izdam ono što mi je tištilo savjest. Ništa mi nije pomoglo što sam naučila poštivati muža tek onda kad ga nisam više bila vrijedna. Nikuda se nisam usuđivala izlaziti, nisam znala više ni govoriti, sve su me misli bole, u svakom stranom prosjaku vidjela sam izdajicu, svaki razgovor s ljudima me ujedao, svako me pitanje uznemirivalo. Tako sam živjela. Zato neka sazna sve, pa će na koncu svemu tome biti kraj. Kad sam ugledala onog nesretnog čovjeka u Trstu, uzdrhtala sam i prožela me slutnja da će sada doći ono što je i došlo. Zato samo pustite neka me ubije ako hoće. Ali čuti me mora. Zašto je bio takav sa mnom od početka? Zašto mi je u kuću doveo onog čovjeka i pružio mi priliku? Vi ste znali da nije pravo ako uzmem vašega brata. Jedanput ste me odvraćali, dobro se sjećam. Ali zašto mi niste sve rekli ne bih li ja, mlada i nerazumna kao junica na paši, razumjela zašto! Svi vi skupa niste mi rekli da ga moram ljubiti, ako ga hoću uzeti i ako hoću s njime biti sretna. Tko mi je to rekao? Ni mati, ni otac, ni on, a niti vi, a ja sama nisam znala. Uzela sam ga iz lakomislenosti i dječjeg neznanja. Tek onaj čovjek, njegov znanac Paoli,_; morao je doći i kazati mi što mi nedostaje u braku, i zapaliti iskru koja je drijemala u meni, iz koje se rasplamsala vruća strast koja me tje­rala tamo gdje sam bila i gdje sam ostala, koja mi je pokazivala nebo, a bacila me u pakao. Mlad je bio kao i ja, lijep, mojih godina, govorio je tako da je moje vruće srce čeznulo, tako nije nitko sa mnom prije govorio. Ja sam mu povjerovala. Kako i ne bih kad mi se činilo da svaki uzdisaj u meni tisuću puta potvrđuje istinitost njegovih riječi. Tada sam vas sve skupa proklinjala da ste me, neupućenu, nesmotreno upregli u jaram koji mi je bio nepoznat, proklinjala sam što ste mi tako uskratili svu sreću, svu ljubav koju sam imala pravo zahtijevati ja kao i svaka druga žena pod suncem, da, još više nego svaka druga. Zašto ste me pustili tako neuku, zašto me je on uzeo; zašto mi je pružio priliku da sam povjerovala čo­vjeku koga sada proklinjem do neba? To, to mi pomognite objasniti njemu, a zatim neka me probode ako hoće, ili ću sama otići na hri­dine i neka me baci u more.

       — Jadnica! A da su ti i prije pripovijedali i učili te, ne bi vje­rovala. Mušici godi goruće svjetlo, leti k njemu po veću sreću nego što je večernja sjena, a nađe tegobu i smrt. Ja to znam. Ali tvoj muž, nasuprot, neće htjeti i neće moći razumjeti. Prepusti ga samo meni, s vremenom ću mu sam dokazati ono što bi i ti htjela. Zato se moraš odavle sklonuti — reče župnik.

        — Nikamo ne idem.

        Pri tome je, činilo se, svojeglavom zaključku Vida ostala. Po­novno je to bio onaj prkos, onaj ponos u njoj koji joj je, dok je bila djevojčica, tako dobro pristajao,, ali kakva golema razlika — onda i danas!

       Ono što je župnik kazivao i uvjeravao je ne bi li je nagovorio, bilo je uzalud. Zahvatila ju je apatija i ništa nije odgovarala. Sta­rom je čovjeku bilo teško pri srcu i silno se bojao svakoga idućeg dana.

       Ostao je na Samorodini. Htio je i morao je biti sam prisutan kad brat dođe kući jer jedino ga je on mogao zadržati, i bio je pripra­van svom snagom spriječiti da ne učini nešto nasilno.

       Čekao je dva-tri dana, pet dana, čitav tjedan. To je bilo stra­hovito dugo vrijeme, svaki dan godina — i više.

       Antona nije bilo.

       Župnik je svakim danom sve više blijedio. Poslao je sluge u Trst u izvide.

       Četrnaest dana nakon toga dobio je pismo.

       Odnio je pismo Vidi, prezirno je pogledao, oh, tako prezirno kako to uvijek dobro lice nije nikada znalo pogledati, stavio je pismo do njenih nogu na pod i rekao:

       Ne boj se, ženo, nikakvo zlo neće ti nanijeti tvoj muž, više i ne može, ti si mu sve.

       Izrekavši to, okrene se i ode.

       Vida se halapljivo sagne za pismom, ali kad ga uze u ruke, sva se strese, ne usudi se pogledati šta je u njemu. Naposljetku počne da čita, čita, čita — pismo pade na pod, ona polagano uzdignu obje ruke, uhvati svoju lijepu zažarenu glavu i zajauče tako strašno da se je razlijegalo po čitavom Samorodovu zamku, i nakon toga se sruši.