Mi smo za pravicu Slavko Kolar – lektire – Sjedi 5

Bilješke o piscu: Mi smo za pravicu Slavko Kolar

Slavko Kolar rodio se 1891. godine u Palešniku, pored Garešnice. Djetinjstvo je proveo u Čazmi, a srednjoškolske dane u Bjelovaru, zatim u Zagrebu, te kratko vrijeme u Požegi, da bi napokon maturirao na staroj zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji.

Kako je odustao od ideje o svećeničkom zvanju, pa i od želje da studira filozofiju, upisao se na Više gospodarsko učilište u Križevcima. U službi je prošao dugi put od Čazme i Petrinje do Gornjeg Hruševca i Požege da bi se ponovno vratio na mjestu direktora u Božjakovini.

Nakon rata se nastanio u Zagrebu. Umirovljen, posvetio se književnom radu. Umro je 1963. godine, u Zagrebu.

Prva knjiga „Nasmijane pripovijesti“ (1917) jasno je afirmirala pisca s blagim humorom, mješavinom smijeha i suza.

Dvije zbirke proza „Ili jesmo ili nismo“ (1933) i „Mi smo za pravicu“ (1936) definitivno su mu osigurale ugled pripovje­dača, koji nije poljuljan ni manje vrijednom knjigom feljtonistički ista­njenog humora „Perom i drljačom“ (1938).

U posljednjoj svojoj fazi izvrgava ruglu neke malograđanske osobine koje je zapažao i potencirao i u krugu intelektualaca „Glavno da je kapa na glavi“, (1956), „Luda kuća“ (1957).

Poslije rata intenzivno se bavio i komediografijom. Osim dra­me „Sedmorica u podrumu“ (1948) napisao je i nekoliko komedija teme­ljenih na motivima nekih vlastitih pripovijesti. Tako su nastale: „Narod je strpljiv“ (1947) i „Svoga tela gospodar“ (1956). Ova posljednja komedija doži­vjela je veliki uspjeh, ne samo na sceni, nego i kao film, u režiji Fedora Hanžekovića.

Pisao je i proze namijenjene djeci „Na leđima delfina“, (1953).

SADRŽAJ Mi smo za pravicu Slavko Kolar

Sve najbolje što se može reći za Kolarovu humorističnu prozu u kojoj nalazimo elemente lirike i oštru ironiju, vrijedi prije svega za novele u knjizi „Mi smo za pravicu“.

Dok je u prvim novelama komičnost prikazivao u iskonstruiranim situacijama, odnosno iz anegdotski skiciranih portreta, u najzrelijim pripovijestima, davajući psihološka obilježja likovima, uspijeva dočarati čehovljevski blisku atmosferu, a ipak ostaje dovoljno prostora za razvijanje zanim­ljive fabule, za kritiku uzroka socijalnih sukoba i individualnih neslaganja u hrvatskom selu poslije prvog svjetskog rata.

Sazri­jevanje socijalne i klasne svijesti došlo je do izražaja u pripovijesti o Janku Klasniću, koji se — kao karakterističan lik — javlja u prozama „Sudnji dan ili kako je J anko Kl a s ni ć upoznao slobodu“ i u „Mi smo za pravicu“.Simbolizira sudbinu našega hrvatskog seljaštva.

Autor nema namjeru nasmijavati čitatelja; upravo suprotno, on želi predočiti život u svijetu koji dobro poznaje, a u kojem se isprepliću primitivizam i pokvarenost, neznanje i lukavština, predrasude i nastojanje da se posao unaprijedi i život uljepša. Nerijetko nas suočava i s potresnim scenama („Ženidba I mbr e Futača“) ili snažnim obratima („Breza“).

Od osnov­nog motiva koji izaziva komični efekt — kao što je npr. ideja da se kravama podrežu repovi ili odbijanje muža da spava sa ženom koju su mu nametnuli radi materijalnog probitka — ide dalje opisujući događaje koji humor dovode do same granice tragičnoga („Svoga tela gospodar“), da bi se na kraju, događaji smirili i ponovo vratili u podnošljive okvire normalnog izmje­njivanja trenutaka radosti i žalosti.

Kritički je interpretator naše društvene stvarnosti, zaokupljen ponajprije seoskim, a u kasnijoj fazi i gradskim životom. Pripovijedanje mu teče neposredno, stil je jedno­stavan.

IZ DJELA Mi smo za pravicu Slavko Kolar

     Kišan i tužan bio dan. Zahladilo. Raskvasile se staze i putovi, ali strpljivi narod hrabro je gazio blato, i sa svakog brdašca spu­štala se malena procesija ljudi, žena, praščića i rogatog blaga. Za- mukala tu i tamo koja kravica, zacviljelo prase, vezano užetom za zadnju nogu, zarzalo neko ždrijebe. Inače sve mudro i ozbiljno.

     Raspoloženje svečano. Svakako za stepen više nego kad se ide u crkvu. Jer godišnji je sajam svetkovina svoje vrste. Netko se veseli što će vidjeti mnogo svijeta, djeca se raduju »ringlšpilu«, neki snatri o mukteševini (prikrpat će se uz koje »likovo«), a neki kruto računa i smišlja.

     Na sajmištu uhvatiše Pavunčeci s volovima dobro mjesto. Bilo je rano. Prava trgovina nije počela. Trgovci i prekupci krsta­rili pijacom raspitujući se preko ramena za cijene. Ali malopomalo napuni se sajmište, stadoše udarati dlanovima o dlanove, nasta dreka, nadvikivanje, natezanje, nadmudrivanje. Doskočice stare, otrcane, surove, ali neophodne u uspješnoj trgovini.

     Naišao neki čiča i do Pavunčeca, kupio bi volove, te udri ovako i onako, izderaše nemilo dlanove, izgrdiše se na pasja kola i razi- đoše se. Tvrde su glave Pavunčeci. Ne daju se oni tako lako. Za­malo vratio se opet isti čiča, pa pripovijest počela iznova. Najprije tiho i prijateljski uvjerava jedan drugoga, ovaj da su volovi fini, dobri, zdravi i jaki, a onaj kako je njegova ponuda izvrsna i da roba nije bogzna šta. Onda opet pljesnuše dlanovi i drugi i dvadeseti put. Opsovaše se strašno. Mislio bi pobit će se, ali kad je najstrašnije izgledalo, čiča popusti, dlanovi kresnuše još jednom da se u sve­čanom živom luku raskinu, što znači: pogodba je sklopljena!

     Odahnuše. Odbrojaše novce. Dadoše prenijeti i potvrditi pa­soš, a onda po starom običaju svratiše pod šatru Mukića, Židova s Bikovskog Vrha. Mora se popiti likovo.

     Zovu jednu litru. Zovnuše i drugu i treću. Sad su najbolji pri­jatelji. Jakobu Pavunčecu razvezao se jezik, zaboravio on na svoj želudac i na želučanu bol, pa on o svojim volovima čuda priča. Zali što ih je prodao. Gotov da zaplače. Takvih volova nikad više! Ali kupcu želi svaku sreću i blagoslov.

     Našla se tu i Roža. Prodala je ona svoje kokoši i gusku. Plupila neke sitnarije. Sjela k njima, a oni i nju nude da pije.

     Pod šatrom i pred njom graja sve veća. Pečenjari deru se iz sveg grla. Cvrči svinjetina i opasno draška nozdrve.

     — Ajda, vrrrući…!

     Pekari i kolačari, limari i kotlokrpe, dalmatinski Ilije, kramari i platnari, sve to viče i nadvikuje se, zove i zove, pa ne zna čovjek je li pijaniji i veseliji od te divne galame ili od one čašice vina.

      Sjedi Koža do Ive, a on kavalir. Kako popije svoju kupicu, stalno toči i njoj, a ona se ne brani. Milo joj je, sve strepi. I mraz i toplina podilazi je. Sad ili nikad?! Svaki čas pipne rukom onaj zamotak sa čarolijom. Na kraju ne izdrža, izvuče se iz šatre te, zaklonivši se iza nekakvih kola, izvadi malo te prašine, saspe u šaku i vrati se. Piju njezini. Došla već četvrta litra, a njima se razvezali jezici.

      »Sad ili nikad!« — misli Roža i sama zagrijana, luda, smućena.

Ponudio Iva njoj opet čašu, a ona je uze te otpi tek malo, ali onda brzom gestom sasu prašak u vino. Povrati mu čašu drhtavom rukem.

       — Na, popij to do kraja, ja već nemrem!…

       Ali Iva u zao čas opazio. Sinulo mu glavom: dakle ipak! Doista hoće ona njega da začara! E, to je bezobrazluk!

       Sijevnu njemu oko. Zadrhta laloka.

       — A kakvi je to prah u vinu…?

        Prah dabome. Očita stvar, sve je ispalo vrlo glupo. Sve je pro­palo. Roža ga pogleda blesavo, nasmijeno, a do kraja uplašeno.

       — Kakvi prah? Bogme ja ne znam! — splela se jadnica, te one njene bezbojne očice ne znadoše kud bi gledale.

• Ej, sto ti zvezda nebeskih, ti buš mene coprala…!?

        Planu pljuska. Šarena, paradna maramica od udarca i od straha poletjela na zatiljak. Prasnu još jedan šamar. Ajmeknula Roža, kao udovica na groblju. Po vila se po klupi.

        Skočiše ljudi. Šta se dogodilo? Stvar doduše nije tako neobična, ali opet batine na tuđim leđima uvijek su zanimljiv prizor.

        Međutim u supijanoj Ivinoj glavi rastao bijes. Uvrijeđen je. Uzbudio se , tu ponos. Muški ponos. Vojnička samosvijest. Odslužio je on vojsku. Bio u svijetu. S kačacima ratove vodio. Zna li ona tko je on? Pa zar njega da babe truju coprijama…?! Poslije svakog takvog pitanja mjesto upitnika udarac.

        Umiješao se svijet. Cika i vika. Došao i pandur. Isti onaj Mato Domitrović, jedini policajac u općini. U širokom je bio raspoloženju, brk mu nakvašen, ali ipak: — U ime zakona, kaj je to? Mir dečki…!

        Uspravi se Iva. Kakav mir? On ni u koga ne dira, a što ima sa žejiom razgovor, to se pandura ne tiče.

        — Je li moja žena morebiti. državna ili općinska stvar? — upita on pandura, važno i učeno, umjesto svakog daljnjeg opravdanja. Pandur Mata-, inače filozofska priroda^ tu je zapeo. Nije nimalo bio raspoložen za rješavanje zagonetaka. Osim toga po čudi i po shvaćanju policijske službe više miroljubiv nego mirotvoran. Od­mahnuo rukom slegnuo ramenima:

       —  Pak si ju slobodno tuci…! Samo su tu žandari…!

       Međutim se Roža u toj učenoj raspravi već izvukla i nestala,

pa kad pred Mukićevim šatorom zablistaše žandarske baj mete, nije bilo više razloga za uredovanje.

        Diglo se društvo i pošlo kući. Popila bi se još koja litrica, ali taj mali nesporazum ohladio srca i glave. Na izlazu iz sajmišta, čekala ih Roža gledajući zastrašeno i ponizno nekud u stranu. Iva zaškrinu zubima. Još ga čeka? Što hoće od njega, stotinu joj gro­mova? Sitne i tvrde njegove oči sijevnule paklenom, neohlađenom mržnjom.

       — Baš ste me fino oženili! — dobaci on ocu. — Nate, poglečte ju! Je li to ženska za me…?

         Pođoše sredinom puta. Pod opancima mljaskalo blato. Od silnih kola i blaga bilo se raskašilo kao čorba.

         Gacaju oni, a Iva nikako da prokuha, da zaboravi uvredu. Došlo opet pitanje, sada postavljeno sa još većih visina: Znade li ona tko je on…? Nije li on, još. kad je bio šmrkavac, rekao njoj i svima da je on svoga tela gospodar? Kako se- dakle usudila poku­šati njega da začara? Zar da on, čovjek na mestu_r sada pobenavi za njom, takvom nesrećom i nakazom? Kako da je ne bije? Ubit će je, nema joj spasa!

         Opet se spusti udarac, ovaj put svom snagom u zatiljak. Pru­žila se Roža u blato kao žaba. Priskočio Jakob, zgrabio sina. Ženska je bedasta, to je istina, i kriva je, i to je istina, ali je dobra i vri­jedna. Za svoj grijeh dosta je dobila…! On kao kućegospodar,jie dopušta da je dalje bije.

         Ali Roža, dižući se iz blata, usprotivi se:

         —  Ne, ne, japa! Nek me samo tuče! — povika- ona i kao luda

srnu, onako blatna, jadna, izbečenih bijelih očiju, do Ive… — Vudri me, Ivek — drečala jecajući — vudri, neka bar po šake tvoje znam da sem ti žena…!

         Odmaknuo se Iva, prenerazio se, lecnuo. Stisnuo zube i bez riječi požurio dalje. Za njim otac Jakob, a otraga Roža, kaljava, raščupana, naričući i brišući suze dlanom i pregačom.