Pjesme Antun Gustav Matoš – lektire – Sjedi 5

Bilješke o piscu: Pjesme Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš, jedan od najutjecajnijih hrvatskih pi­saca, začetnik modernih pravaca na prijelazu stoljeća, rođen je 1873. godine u Srijemu, u Tovarniku, ali je djetinjstvo i mladost proveo u Zagrebu, gdje je pohađao i školu do 6. razreda gimnazije.

Nakon toga odlazi u Beč, na Vojnu veterinarsku školu, ali je ne završava. Zbog kršenja vojne discipline u Petrovaradinu, gdje služi vojsku, dospijeva u zatvor, iz kojeg je prebje­gao u Beograd 1894. godine.

Glazbeno obrazovan (svirao je čelo), uzdržavao se sviranjem u Beogradskom pozorišnom orkestru. Vojni bjegunac, Matoš se nije mogao vratiti u Hrvatsku, pa se boemski potucao svijetom: Beograd (s prekidom 7 godina), Ženeva (jedna  i pol godina), Pariz (pet godina). Putovao je i u Italiju, upoznao Prag.

Za sve to vrijeme sura­đivao je u hrvatskim časopisima, a kad se napokon vratio u voljeni Zagreb, uzdržavao se jedino novinarskim i književnim radom. Težak život narušio mu je zdravlje, pa umire u naponu stvaralačke snage, od tuberkuloze grla, 1914. godine u Zagrebu.

U književnosti se javio 1892. godine pripoviješću „Moć savjesti“, a nakon toga, osim pripovijesti, neumorno piše feljtone, kritike, eseje, putopise, pri­kaze i polemike. Kad zbog grča u ruci nije mogao svirati, svoju po­trebu za glazbom zadovoljava pisanjem lirike koja je dobila pravu ocjenu tek poslije njegove smrti.

Matoš je impresionist u kritičkoj i beletrističkoj prozi, a simbolist i parnasovac u poeziji. Za života je objavio tri zbirke novela; „Iverje“ (1899), „Novo iverje“ (1900), „Umorne priče“, (1909), u kojima priča čudnovate zgode i egzotične dogodovštine („Camao“) ili pak slika neke žive hrvatske likove iz svoje najbliže okolice („Nekad bilo — sad se spominjalo“).

Poje­dine novele su proizašle iz težnje za eksperimentom i stilskim bravurama, pa otuda dojam knjiškosti, iskonstruiranosti, tražene neobič­nosti („Miš“, „Balkon“, „Sjena“, „Ubio!“). Neke novele graniče s feljtonom („Os­veta ogledala“) ili su pak tipične crtice („Kip domovine leta 188*“).

Najsnažniji je kao kritičar i polemičar, zastupajući modeme poglede. No, ističući važnost estetskog i artističkog elementa, izvanredno je portretirao pisce u sklopu svih činjenica kojima se objašnjava njihova pojava, pa su u tom smislu neki Matoševi ogledi do danas nenadmašeni, sabrani potpunije tek posmrtno u „Sabranim djelima A.G. Matoša“.

Kao kritičar je briljantan stilist, duhovit , barokan i slikovit, uvijek zanimljiv, osoban i neposredan; „Ogledi“ (1905), „Vidici i putovi“ (1907), „Naši ljudi i krajevi“(1910). Ništa manje važan je i onaj dio njegove esejistike u kojem je zgusnuto njegovo veliko stvaralačko isku­stvo i svestrano poznavanje stranih književnosti, naročito francuske („O modernosti“, „Realizam i artizam“,“ Baudelaire“, „Stendhal“ i dr.).

SADRŽAJ Pjesme Antun Gustav Matoš

O „Pjesmama“ Antuna Gustava Matoša (objavljenim u knjizi tek 1923. godine) izrečene su suprotne kritike; dok je on za jedne kritičare originalna pojava u hrvatskoj poeziji, za druge je teatralan stihotvorac, koji je više brinuo o zahtjevima forme nego o unutrašnjoj stvaralačkoj važnosti. U toku godina ipak se iskristaliziralo mišljenje, da se anto­logija hrvatske lirike ne može zamisliti bez Matoša, koji je sna­žno utjecao na izuzetno značajne pjesnike iz Hrvatske mlade lirike; na ranog Ujevića, Lj_tubu Wiesnera, na mladoga Krležu (posebno pjesmom „Mora“).

 Pod utjecajem francuskih simbolista, Matoš je nastojao u našem jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao riječi, usklađivao zvučnost vokala i konsonanata, ne samo uz pomoć neobičnih rima, nego i posebnog poretka riječi u sonetima („Notturno“).

Matoševa sklonost sentimentalizmu vidljiva je u nizu pjesama („Gospa Marija“, „Djevojčici mjesto igračke“), ali njegovi tragičniosjećajiprema životu („Utjeha kose“) ne iscrpljuju se melankolijom (kao u pjesmi „Jesenje veče“), nego prelaze u karakteristični bunt („Zvono“).

Izraziti smisao za humor Matoš je pokazao i u nekim sati­ričnim pjesmama („Suvremeni simbol“, „Basne“, „Grički dija­log“, „Lakrdijaš“). Matoš je začetnik moderne dijalektalne lirike („Hrastovački nokturno“) i domoljubne poezije oslobođene reto­rike i fraze („19 0 9.“, „Pri svetom Petru“, „19. svibnja 1907.“).