Pod starim krovovima Ksaver Šandor Gjalski – lektire – Sjedi 5

Bilješke o piscu: Pod starim krovovima Ksaver Šandor Gjalski

Ksaver Šandor Gjalski (pravim imenom Ljubo Babić), rođen je u Gredicama, kod Zaboka u Hrvatskom Zagorju, u plemenitaškoj obitelji. Otac mu je bio ilirski odvjetnik  i varaždinski podžupan. Školovao se u Varaždinu, gdje je maturirao 1871. godine.

Pravne znanosti je studirao u Zagrebu i Beču. Službu je započeo 1878. godine, a službovao je u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Pakracu, Sisku, Sušaku i Zagrebu. Zbog oporbe Khuenovu režimu umirovljen je 1897. godine.

Politički se aktivirao 1906. godine, kada je iza­bran za narodnog zastupnika u Hrvatski sabor, pa je kao delegat bio u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimpešti. Od 1917. do 1919. godine bio je veliki župan Zagrebačke županije, a 1919. godine odlazi u Beograd kao Član Privremenog narodnog predstavništva. Od 1920. godine pa do smrti živi u Gredicama.

Pripovijest „Illustrissimus Batoryćh“ napisao je već 1878. godine, ali je tiskana tek 1884. godine, pa otada datira njegov književni ugled, koji nisu narušile ni borbe između starih i mladih na prijelazu stoljeća. Gjalski je u dugom nizu godina objavio mnogo stranica: crtica, novela, pripovijesti i romana. U najboljem djelu „Pod starim krovovima“ prikazuje izumiranje hrvatskih plemenitaša, ali njegov uvijek mladenački interes za novo dovodi ga do različitih motiva, čak do problema okultizma.

Ipak, njegovo je značenje u onim djelima, u kojima se očitovao kao kroničar hrvatskog društva u velikom vremenskom rasponu od »ilirskih« i »varmeđinskih« dana do prvih desetljeća XX stoljeća.

Od kraćih proza i zbirki pripovijesti ističu se: „Maričon“, „Bijedne priče“,“ Iz varmeđinskih dana“,“ Diljem doma“,“ Ljubav lajtnanta“,“ Milica“.

 Opisivao je i društvene prilike u Hrvatskoj napisavši nekoliko romana. U „Đurđici Agićevoj“ (1889) prikazao je sudbinu lijepe i poštene seoske učiteljice, koja postaje žrtva nemoralnih intriga i završava u samostanu. „Jariko Borislavić“ (1887) je roman o filozofu, geniju iz redova plemstva koji traži smisao života. U „Radmiloviću“ prikazan je život pisca idealista, koji proživljava svoju tragediju zbog nerazumijevanja okoline. Roman „U noći“ (1886. godine) govori o pravniku Petru Kačiću i njegovu krivudavu putu od radikalne opozicije do fotelje u vladinoj hijerarhiji. „Osvit“ (1892) je roman o ilirskim previranjima u doba Gajevih borbi i reformi, a „Za materinsku riječ“ prikazuje katastrofu hrvatske politike 1848. godine i iznosi tragičnu sudbinu Pavla Kotromanića.

SADRŽAJ Pod starim krovovima Ksaver Šandor Gjalski

Ovaj zajednički naslov odnosi se na zbirku novela i pripovijesti, kroz koje se provlače likovi hrvatskih plemenitaša i posljednjih odvjetaka šljivarskog plemstva, vlasnika ruševnih kurija i malih dvoraca u Hrvatskom Zagorju.

Autor u toj kronici satkanoj od pojedinačnih portreta oživljava život koji zamire, svijet malog plemstva u kojem se više nema što bitno dogoditi, jer vrijeme ide dalje rasipajući te »ostatke ostataka«.  Gjalski je toga svjestan, on zapaža grotesknost situacije, ali on nije samo ironični slikar ljudi osuđenih na propast, nego i pjesnik prolazno­sti slave i svih životnih radosti.

U knjizi se nalazi dvanaest proza, u kojima se najčešće spominje Batorić. „Illustrissimus Batoych“ je ujedno naziv prve novele – portreta plemića, velikog hrvatskog rodoljuba, koji je doživio mnoge nedaće i od svojih najbližih sunarodnjaka, da bi mu na kraju prepuklo srce pred strašnim prizorom: požarom u kojem je nestao dvorac Brezovica.

U prozi „Diljem Brezovice“ proširuje se motiv pričom o kle­tvi »crvene gospe«, čiji je portret visio na zidu u Batorićevu dvorcu. Opširnije o toj zanimljivoj temi nalazimo u trećoj prozi „Roman por­treta.“

Crtica „Na badnjak“ oživljava jedan svečani trenutak u noći uoči Božića, ispunjen lovom, jelima, tajanstvenim pričama i glorijom u crkvi. „Na groblju“ započinje lovom u Brezovici a završava pričom o nesretnom Stolnikoviću. Plemenitaši i plemići sjede u dvorcu jer vani kiša pada i kartaju, razgovaraju.

Iz razgovora se razbuktaju prave prepirke, tipična slika hrvatskih prilika i neprilika. „Na januševo“ je prikaz plemenitaškog sastanka na treći dan Božića u dvoru Kamenica, što je izvrsna prilika piscu za fiksiranje nekoliko novih zanimljivih portreta. To čini i u ostalim prozama: „Mlin kod ceste“, „Idila Starog ljeta“, „Starci“, „Perillustris ac generosus Cintek“, „Beg sa Sutle“.

IZ DJELA Pod starim krovovima Ksaver Šandor Gjalski

PERILLUSTRIS AC GENEROSUS CINTEK (odlomak)

Mada je Cintekovo Vugrovo Polje bilo dosta daleko, mi se ipak nađosmo oko sedme već pod klemeničkim brdom nasuprot Cintekovu vinogradu. Njega još nije bilo. Sunce je upravo skočilo nad goru, i nebo se zalilo sjajem. Samo dolovi i jarci ostadoše zasjenjeni i polumračni, no zato rub planine i vrhovi sviju bregova plamćahu rujnim i grimiznim žarom rođena mlada dana. Rosa po lišću i trsju caklila se živim krijesom, i nadaleko se od svakoga drvca od svake travke svjetlucalo i bliještilp. Nad svim bilo je kao da trepti blije­sak zlata. Jutro je bilo svježe, i sa zrelih biljki nosio se posvuda jak opojan miris. Zrakom se vrzla jata juričica, češljugara i čižaka.

       Dok mi u dogovoru kako bi najbolje bilo uzeti prvu metu, zatutnji gore na brijegu dugi zvuk roga. Svi u isti čas uprijesmo u čudu oči onamo. Stoji ondje na najvišem mjestu naš Arpad i trubi u rog. Toaleta mu je slična onomadnoj. U prvi kraj pomislimo: eto čovjek misli da bez roga nema lova, no kad ne mogosmo otkriti u njega puške, onda nam je cijela trubnjava bila prava zagonetka.

— Što on trubi? — pitasmo se jednako, a sudac Petrović se gotovo ljutio, bojeći se da će se sva divljač razbježati. Začas se stali oko Cinteka skupljati ljudi sa škafovima, brentama i košarama. Sad znadosmo da je sazivao berače i težake. Kad ih je vodio niže k vino­gradu, spazi dolje nas. Taj mah pusti težake i poleti natrag k vrhu, vičući iz svega grla: »Mužari — mužari — gdje su mužari? Ivica — pucaj — pucaj!« I zakratko zagrmi sa suprotnoga brežuljka mužar, onda drugi pa treći. Istom sad poleti Cintek nizbrdice k nama. Još je bio koju stotinu koračaj a daleko, kad nas je već stao uvjeravati kako je sretan što smo došli. Primaknuv se posve blizu, zauzme neopisivo svečano i dostojanstveno držanje i pozdravi nas cum optima forma. Držao je gotovo čitavu »peroraciju«, koju bi tek dva ili tri puta prekinuo, pitajući nešto tiše Lacicu je li kontrakte svršio. I prošlo je dosta vremena dok ustanovismo dnevni red, te se da­dosmo na lov. Odlučimo da do treće ili četvrte lovimo, a zatim da se vratimo k trsju na branje i na objed u klijeti. Sam Cintek nije pošao s nama. Još kojih stotinu koračaja vikao je za nama kako sve vrvi od divljači, i opet nam rekao da se zečevima gotovo repovi gaze. Petrović je od radosti tro ruke, tek jedini Lacica nešto glavom kimao.

       Uzesmo prvu metu — zecu ni traga. Možda je zistinu sakri- vio rog, tješio se Ercigonja, a Petrović odmah rastumačio da su ljudi berači sve rastjerali. I još dobre volje i puni nade otputismo se dalje k drugoj šumici, niskomu kolosijeku, bujno razraslu i po­mlađenu. Od doline do brda ne vidi se no gusti grm, a na rubu iz­laze k putu uske duge čistine. Ta — ne može da bude bolje! Svi bijasmo sigurni da će tu biti svašta. Veselo se uspinjasmo k putu i kod stajalica ga zauzesmo, a već je dolje u jarku lugar Janko kao psar pustio kopove. No —- dobre životinje izgube se, istina, odmah u grmlju, ali ni glaska od njih.^– Bilo je kao i na prvoj meti.

         — Gde su ti Gilčekovi zajci? — pitao se dobrodušno Batorić.

         — E — onde gde im on po repih gazi — otpovrne Lacica dosta zlovoljno.

          Pođosmo — hajd u ime božje — dalje. Ali svagdje bilo isto. Prođosmo najmanje pet do šest strmih brda, uzesmo do deset meta, gazismo močvarne dolove, skakasmo preko nabujalih potočića, ali sve zaludu, ne namjerismo se ni na cigloga zeca. Štoviše, nije došlo Ini do toga da koji pušku odapnel Naša dobra volja prometne se gotovo u srdžbu iia bijednoga Arpada što nas je tako nasamario. Petrović i jnije nego kleo. Ercigonja se tužio, isti Batorić izgubio svoju strpljivost.

         Tada se vratismo k vinogradu. Cinteka smo našli svega u poslu. Sjedio je na »preseki« s prebačenim preko posude nogama i teškim kolcem mastio i tiskao grožđe. Čisto bio znojem polit. Brente je od brentaša sam. primao i pomnjivo sipao grožđe u posudu. Na svaku je bobicu pazio. Naša je ljutitost otprhnula.

         — Dakle puno lova? — upita nas dok mu još hi na domaku ne bijasmo.

         — I još pitaš! Ništa — ama ništa! — otpovrne Petrović dosta srdito.

         — Eto znal sem ja da je tak! — odvrati Cintek. — Ovi prokleti mužeki poubiju sve. Dakako — gdje da se zec drži kad je dan-danas u svakom kutu već seljačka koliba. Znal sem da nema nikaj!

         — A — gle ti njega! Per amorem Christi — što si govorio? — uleti mu u riječ Ercigonja. — Nisi li rekao da se na svakom koraku istjera zec, da mu po repu skačete? — O moj Arpade!

         — Ha — ha! Ta -— gdje si čuo da se zecu na rep može stati!

— Ta — veli se mnogo toga. No — nikaj zato. I ja se mogu pre­variti. Najzad bar su se gospoda prošetala i bit će više teka. A eno — ražnjevi! Odojče samo što već nije pečeno. — I on pokaže rukom dolje prema klijeti. Vijao se odonud u prozirnom čistom zraku vedra dana plavi — tanki dim i nosio se s njim miris pečena mesa.

         — Gratias tibi, domine — obed se nosi! — vikne Cintek naglo skočiv od »preseke«, pokazujući objema rukama daleko k drugom brdu, gdje se bijelim puteljkom micale dvije ženske i dva momčića s košarama na glavama. Lacica od radosti zaijuče, a Cintek nas povede ka klijeti, dajući znak prema mužarima da se puca.

         — Nek se zna da idemo k obedu! — rekne Cintek_: kad se odonud gromornom tutnjavom oglase muđari A od dolova i gudura odbijaše pucnjavu jeka i ispunjavaše sav kraj šumom i gromorom. Negdje iz daljine odgovaralo se mužarima —- a sa sviju obližnjih brda i od seljačkih klijeti — odjavljivaju se »susjedi« veselim poklicima i jujukanjem.

          Klijet bijaše prosto stanje, sabito od surovih hrastenica i -po­krilo visokim krovom od slame. Niska vrata vodila su unutra. Bilo je mnogo posla dok ih otvoriše, jer drvene tajnovite ključanice, stotinu godina stare, nije nitko znao otvoriti osim Cinteka. Taj je pak htio da se prije nadivimo toj neobičnoj ključanici i nukao svakoga neka kuša otvoriti.

          Unutra bilo je polumračno. Stijene bile tek blatom nabačene, a pod od zemlje. Sa starih crvljivih tramova visili snopići svakakve sušene trave. Po kutovima ležale hrpe žute vrbovine i likovinć sa starim isprhlim koljem. No u sredini sobe stajaše velik i dug stol, prostrt već i sav spremljen kako se pristoji*. I mi, umorni, odmah posjedasmo oko njega. Cintek je dotle širom-otvarao sva okanca, zatvorena vratašcima od daske.

          I sada se u niski prostor zalije sa zapada .jesensko sunce, nisko u gustom dolu, i pozlati svaki kutić svojim svjetlom i nadahne zrak nježnim svojim žarom. Izvana dolijetahu pčele, ose, mušice i još koji od posljednjih leptirića. Neprekidni zuj njihov tamburao je sitno i tanko nad našim glavama i nad sredinom stola. Iza klijeti sa strane hlada čulo se žvakanje mirnih volova, a s druge strane do­lazilo cvilenje i štropotanje preše i zvonko kapanje mladoga vina u bubanj. U vinogradu se berači primakli gredi kod klijeti, i čulo se njihovo šuštanje među lišćem i koljem. Do nas žuborio njihov razgovor i njihovo smijanje. Na istavljena vrata gledasmo u oganj oko ražnjeva na kojima se pekli odojci i purani. U svijetlu zraku plamenovi su izgledali blijedo i srebrnasto, a dim se tek razabirao i bio kao razvučene, svilene niti. I stari pognuti seljak, nekoč kod Cintekova oca pandur, a sada Cintekov čovjek za sve, neprekidno se pomiče od jednoga ražnja do drugoga, vrti pomno i još pomnije zalijeva pečenje uljem dok ga dvoje ili troje djece pozorno motri i u svakom kretu živo prati. Od zadivljenosti ili od užitka mlade su im mile oči silno razrogačene i od ugljena zaprljana ljubazna lišća čisto nategnuta od uzbuđenosti.

        A mi u slatkoj tromosti sjedimo oko stola i vučemo u se tečni vonj »varmeđijske juhe«, ove za berbu apsolutno propisane čorbe, koju Cintek u kutu do vrata vadi iz ogromna lonca u košari, pa go­tovo s vještinom kakva fratarskoga kuhtića grabi u tanjure. I kad se blagovanje počelo, prvi časovi prolaze u potpunoj tišini koju samo prekida glasno srkanje Lacičino. Tek kad je                      Cintek dignuo čašu i nazdravio gostima, prestala je šutnja i započeše se razgovori. A zdravice zaredaše pod vještim stoloravnateljstvom Kuntekovim mar­ljivo i bezbrojno. Kod pečenke bijaše već treći put da se pije za vri­jednu domaćicu koja tako izvrsno kuha.

         Cintek bijaše u neprestanom zanosu. Zato ipak nije iz vida pustio da se mora dostojanstveno vladati. Držao se jednako važno i razbacivao na gospodsku. A nije pustio iz vida ni svojih gospodar­skih dužnosti. Svaki čas bi skočio u vinograd, ondje se silno raz- larmao i jednako opominjao špana neka pazi da težaci ne puštaju grožđa za pabirkovanje i da previše ne zoblju. Da bude s te strane siguran, utekao se staroj doskočici i zahtijevao da dječaci fićukaju a djevojke pjevaju. Tko radije od njih!

        Sveopća veselost postajala svakim mahom veća i življa. I kad nam poslije ispražnjenih zdjela donesoše beračice grožđa iz vino­grada, zanos našega društvanca bio je i buran i silan, te ljepuštaste mlade mome moradoše da ostanu kod nas i da nam pjevaju pjesme. Cintek je, istina, primio neki strogi i mračni izraz prema djevoj­kama, djeci »bivših svojih podanika«, ali opet ne htjede da smeta volji svojih gostiju, pa dopusti da pjevaju, opomenuv ih dašto prije da ne smiju »blagonaklonost i milost« gospode tumačiti kao da dan-danas nema više razlike između »gospode i mužeka«. Ali ipak donese im sam svojom »gospodskom rukom« škafić mlada mošta iz prešnice da omoče grla. I one se sramežljivo potiskaše pred vrata izvana i nakon kratka šaputanja i dogovaranja zapjevaše gla­sno i veselo. A beračice iz vinograda odgovarahu pjesmom, pa tako zamnije bregovima jeka mladih zvonkih glasova. I pjesma se još orila kad su već posljednji, posve kosi traci sunca za brdom zaostali i zrak zatitrao u nježnosvijetlu predvečerju jesenskoga dana i ljeskao se tek od zaruđena neba na zapadu. Sjene rasle i rasle i lišće u vinogradu zatamnjelo, a lica beračica neopredijeljeno-ne- jasno se raspoznavala među koljem. Posao je prestao. Beračice i brentaši ostaviše vinograd, i svi se sada skupiše oko klijeti i preše gdje se punile bačve da se mlado vino vozi kući. Većina ih pak posjedala na tratini pred klijeti kao da što čekaju. I nisu se pre­varili. Cintek je dao napuniti dva-tri škafa i pogostio tako posle­nike svoje. Pa nastao mrak — težaci naložili na bližnjem vrhuncu vatru, skupili se oko nje i pjevali dalje. A mi u sobi ni časkom nismo izgubili svoju dobru volju. Cintek je činio sve čime je mislio da će nam ugoditi. U toj svojoj brizi nije taj put zapadao u svoje obične tužbe na poreze, niti je spominjao pravda svojih. Nije se veličao i naduvao, ni zadirkivao u koga, kao što je to inače bio njegov običaj kad mu vino ugrijalo glavu. Taj put kvasile mu se oči od suza radosnica, a lice mu se razlazilo u širinu od nježna ganuća. Batoriću bi svaki čas ljubio ruke i uvjeravao ga da je danas za njega najljepši dan u životu, gdje ima takve goste, pa nas je stao redom cjelivati i grliti.

         Kad se mjesec već dobrano podigao, spomene netko da idemo kući. Cintek se taj mah uzgoropadi i razrogači od čuda oči.

         — Dakle niste zadovoljni pri meni! Po tom nisem pogodil kak treba! Uh — ne smete oditi. Pak — zar nećete u Ferfrekovec? Čeka nas žena s večerom!

        I nije bilo više govora da krenemo kući. Morali smo u Ferfreko­vec. Najzad nismo se baš protivili. Cintek bio je sav blažen. Idući onamo morali smo neprestano pucati iz pušaka u znak slave.