Bilješke o piscu: Poezija Antun Branko Šimić
Antun Branko Šimić, potječe iz dijela Hercegovine u kojem su bili na glasu hajduci Šimići. Rođen je u Drinovcima. Školovao se u Širokom Brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu. U osmom razredu gimnazije prekida školovanje i dalje živi kao književnik.
1917. godine pokreće književni časopis »Vijavica«; a nakon nekoliko izašlih brojeva i kraće stanke — novi časopis »Juriš« (1919).
To je bilo burno ratno i poratno vrijeme u znaku njemačkog ekspresionizma, što dolazi do izražaja i u njegovim časopisnim manifestima. Piše užurbano i grozničavo: kritike, pjesme, prozu. Urednik je časopisa »Književnik« (1924—1925). Teško bolestan od tuberkuloze umire u bolnici na zagrebačkom Zelenom brijegu, u godinama kada drugi tek ispisuju prve stranice svojih zrelijih književnih djela.
SADRŽAJ Poezija Antun Branko Šimić
Ustvrdivši da su pjesnici »čuđenje u svijetu«, A. B. Šimić kritički se suprotstavljao njihovoj duhovnoj ograničenosti, sve u nastojanju kako bi proniknuo u »beskrajno Unutra«, i bacio trag svjetla na zagonetku života i smisao postojanja.
Dominantne teme su vezane za tajnu odnosa tijela i duha. Čitavim je bićem uronjen u sferu DUHA, ali je u isto vrijeme zgranut tragičnošću postojanja i neizbježnog propadanja TIJELA.
Gleda tijela („Tijela“), svagdje prisutno tjelesno među stvarima i u stvarnosti, ali i kroz kožu — vidi smrt, trulež, ništavilo.
U pjesmi „Ples“ u prvom stihu gola tijela »radost plešu«, u posljednjem — »užas plešu«, ali pjesnik ih je ogolio pred našim očima da bi što istinitije prikazao život na razini tjelesnog.
Druga bitna tema stvaralaštva A. B. Šimića je osjećaj samoće kao sudbina čovjeka.
On je buntovnik, ali on se buni protiv nepravednog poretka u svijetu u ime čovječnosti i čovjeka. Ne pjeva o bijedi izrabljivanog radnika, već o bijedi siromaha. Nije ukazivao na klasnu neravnopravnost, nego je argument jednakosti nalazio iza granice života, jer tek »u smrti svi se izjednačujemo«. On je pjesnik duhovnog u kome je sve obuhvaćeno.
Djelima i programom A. B. Šimić je bio protiv pjevanja, a za govorenje, jer »danas se stihovi ne pjevaju nego se čitaju ili govore«.
U drugoj, prijelomnoj fazi, predaje se ritmičkom toku pišući emocionalne slobodne stihove.
U trećoj se fazi smiruje, poezija je u cjelini misaonija. Daje prednost oku pred uhom, oblikuje pjesme-stvari, i pazi na simetrični raspored stihova, poput Apollinairea, ali ipak njegov je prvi poticaj — Baudelaire, tj. njegovo raspravljanje o estetskim vrijednostima audio i vizualnih doživljaja.
Prijelaz iz treće faze (Preobraženja) u četvrtu (Pjesme o tijelu) nije lako uočljiv, jer se razlike ne otkrivaju toliko u strukturi, nego u odnosu prema stvarnosti, postaje sve misaoniji.