Bilješke o piscu: Poezija Dragutin Tadijanović
Dragutin Tadijanovićpohađao je nižu pučku školu u Podvinju (1912.—1916. godine), a višu pučku školu i gimnaziju u Slavonskom Brodu (1916.—1925. godine). Poslije odlazi u Zagreb, prvo upisuje (pet semestara) šumarsku struku na Gospodarsko-šumarskom fakultetu, da bi 1928. godine prešao na Filozofski fakultet, gdje je 1937. godine položio diplomski ispit iz povijesti južnoslavenske književnosti i filozofije.
Za vrijeme studija živio je veoma siromašno, uzdržavao se uglavnom korektorskim radom. Od 1935. do 1940. godine radio je kao korektor »Narodnih novina«, a zatim kao izvjestitelj za književnost kod bivše banovine Hrvatske.
Poslije rata bavi se isključivo uredničkim radom, za koji je stekao brojna priznanja.
Nekoliko puta putovao je u inozemstvo, 1924. godine putovao je s ocem u Beč, a poslije u Njemačku, Grčku, Čehoslovačku, Sredozemlje, sjevernu Italiju, Francusku, srednju Italiju, Bugarsku. Počeo je pisati u 13. godini života, ali se javio 1922. godine pod pseudonimom Margan Tadeon. Otada je napisao više od 200 pjesama, od kojih je najveći broj objavljen u zbirci „Blagdan žetve“.
No, njegov pravo javljanje u književnosti započinje zapravo 1928. godine, kad je pod pseudonimom Tadeon u »Književniku« br. 8 objavio pjesmu „Golubinja krila“, da bi od 1930. godine počeo intenzivno surađivati u književnim časopisima pod svojim punim imenom, objavljujući pjesme i prepjeve.
SADRŽAJ Poezija Dragutin Tadijanović
Tadijanović progovara modernim lirskim govorom o običnim stvarima i istinama, bez poetike i retorike („Visoka žuta žita“).
Čitava njegova inspiracija izvire iz sposobnosti da najjednostavnijim i najprirodnijim jezikom progovori o stvarima koje su mnogo već puta opjevane u poeziji, ali da pri tome nemamo dojam ponavljanja, već otkrivanja.
Njegova poezija je zrela i mudra („Nebo“), svoje osjećaje i zapažanja izražava neposredno, bez okolišanja, bez uljepšavanja, bez nametanja.
Osnovni poriv njegova stvaranja potječe iz žudnje za ženom i tuge za ljepotom djetinjstva, za prirodnošću života na selu od kojega se zauvijek odvojio odlaskom na školovanje.
Njegove ljubavne pjesme sadrže duboko proživljen osjećaj samoće, kao što i niz ostalih njegovih pjesama izražava uvijek prisutnu depresiju zbog otuđenosti ruralnog mentaliteta i senzibiliteta suočenog s hladnim, visokim i sivim zidovima gradskih kuća („D aleko su od mene oranice“).
U pjesmama susrećemo samo jedno ime sela, pjesnikovo rodno Rastušje, a da ipak, u imenu i izgledu Rastušja otkrivamo mnogo više, zapravo čitav jedan oživljeni svijet prvih spoznaja, prvih ljubavi, prvih zanosa i razočarenja.
Njegova lirika je zapravo dnevnik pjesnikova života.