Bilješke o piscu: Poezija Laza Kostić
Laza Kostić rođen je u Kovilju (Bačka) 1841. godine. U rodnom mjestu završio je osnovno školovanje i naučio njemački i mađarski jezik. Gimnaziju je pohađao u Pančevu, Novom Sadu i Budimpešti, gdje je diplomirao i doktorirao na pravnom fakultetu. Po povratku u Novi Sad radio je kao profesor i državni službenik.
Aktivno je sudjelovao u političkom životu, pa je izabran i za poslanika u mađarskom parlamentu. No, u političkoj djelatnosti proživio je niz teških trenutaka, osjetivši i oskudicu. Tek ženidbom za Julijanu, bogatašku kćer, stekao je sigurnost i blagostanje u kojem je proživio, povučen i osamljen, do 1910. godine, kad je umro u Beču.
Književnošću se počeo baviti veoma rano, o čemu svjedoči nekoliko loših pripovijesti. Mnogo su vrijedniji njegovi eseji, u kojima je iznosio svoje zanimljive, često i bizarne poglede osebujnim, originalnim stilom („O junacima i ženama“, „Oko Romea i Julije“).
Neprolazne zasluge za razvitak jezika i stiha u srpskoj poeziji stekao je nizom pjesama, od kojih sve nisu dovoljno ujednačene da bismo ih smatrali antologijskim vrednotama („Pesme I“ 1873; „Pesme II“, 1874; „Pesme“, 1909.).
Privlačilo ga je i kazalište, za koje je prevodio Shakespearova djela, a i sam je napisao dvije tragedije u stihovima, „Maksim Crnojević“, (1866), s temom iz života u Crnoj Gori u drugoj polovici 15. stoljeća, i „Pera Segedinac“, (1883), o političko-društvenim događanjima među vojvođanskim Srbima u 18. stoljeću. Gluma u četiri čina u prozi „Uskokova ljuba“, (1890) je ocijenjena kao neuspio pokušaj, dok spomenute dvije tragedije ostaju i danas priznate kao najbolja dramska djela srpskog romantizma.
SADRŽAJ Poezija Laza Kostić
Poput mnogih romantičara, Laza Kostić je narodno stvaralaštvo smatrao vrhunskim dometom narodnoga genija. U skladu s takvim shvaćanjem usmjerio je svoj interes ne samo na narodnu stihotvorstvo i jezik, nego i mitologiju, pa se oduševljavao hajdučkim i junačkim likovima iz kosovskog ciklusa.
Poznavajući uz to klasičnu i suvremenu zapadnoeuropsku književnost, nastojao je romantičarske osjećaje uzdignuti na razinu filozofije, zbog čega voli gnomsko i sentenciozno izražavanje, ali ne zanemaruje podsvjesne izvore inspiracije.
Ne postigavši veće uspjehe u rodoljubnoj poeziji, prirodno je našao svoje polje djelovanja na području refleksivne poezije („Spomen na Ruvarca“),a ostvario je i nekoliko originalnih ljubavnih pjesama („Među javom i med snom“). „Santa Maria della Salute“ predstavlja kamen međaš u razvitku srpske poezije i jedno je od najkristalnijih ostvarenja u južnoslavenskim literaturama; s misaonim uzletima i sugestivnom glazbom.