Bilješke o piscu: Poezija Silvije Strahimir Kranjčević
Silvije Strahimir Kranjčević, najveći hrvatski pjesnik XIX stoljeća, rođen je 1865. godine u Senju, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Potkraj 1883. godine odlazi na studij u Rim, (Collegium Germanico- Hungaricum), ali se ubrzo vratio u Zagreb, kako bi položio ispit za učitelja građanskih škola (1886. godine).
Nastavničku karijeru započeo je u Mostaru, na trgovačkoj školi, da bi uskoro iskusio teškoće premještaja (Livno, Bijeljina, ponovo Livno).
1893. godine postaje nastavnik učiteljske škole u Sarajevu, gdje intenzivno radi književno, djelujući i kao urednik (od 1895. godine u »Nadi«).
1904. godine imenovan je školskim nadzornikom, ali je zbog svojih naprednih pogleda morao prijeći na trgovačku školu. Teško se razbolio; liječio se u Beču, a umro 1908. godine u Sarajevu.
Počeo je objavljivati vrlo rano (1883. godine): pjesme, novele, kritike. U „Bugarkinjama„ (1885) Kranjčević je još pod utjecajem Šenoe i Harambašića, ali ubrzo u njegovim radovima dolaze do izražaja reminiscencije na klasičnu literaturu i biblijske motive.
Osamostaljuje se od uzora, i u razradi nekih općih arhitipnih slika („Zadnji Adam“) dostiže punu snagu osobno obojenog izraza.
Pateći u Kallayevoj Bosni zbog nepravdi nanesenih njegovome narodu, svoje je domoljubne osjećaje uzdigao na znatno višu pjesničku razinu od svih svojih prethodnika. Značajna je i njegova osjetljivost na nacionalne i socijalne probleme, („Radniku“, „In Tyrannos“).
Na vrhuncu svoje stvaralačke zrelosti bio je pjesnik potlačenih, mislilac s jasnom vizijom društva u kojem ljudske vrijednosti počivaju na radu; oratorij „Prvi grijeh“, (1893). Najvrijednije njegovo pjesme nalazimo u „Izabranim pjesmama“ (1898) i u „Trzajima“ (1902).
SADRŽAJ Poezija Silvije Strahimir Kranjčević
Kranjčevićev opus je jedan od najcjelovitijih u čitavoj našoj poeziji. Prevladavši brojne prve utjecaje (osim Harambašićev također Jorgovanićev, Preradovićev, Radičevićev i Heineov), potražio je vezu s tradicijom u desetercima i u elegičkom tonu bugarštica („Uskočke elegije“, „Moći osvete“). Već tada se otkriva pjesnikova bitna zaokupljenost pitanjem o smislu života („N o ć na Foru“), što je i pridonijelo njegovu inzistiranju na misaonoj komponenti u mnogim pjesmama i ciklusima („M o j s i j e“, „Misao svijeta“).
Vezan za rodni kraj („Moj do m“), našao je potresne riječi prijekora povezane s onima koji od nje odlaze („Iseljenik“).
Očito ima svoju odvojenu viziju Krista i njegove sudbine („Eli, eli lama azavtan i“, „S v e Ijudski hram“, „Resurr ectio“, „Dva barjaka“). Svoju skeptičnost koja nije sasvim bez nade varirao je u nizu stihova, od kojih svakako najdublje nalazimo u pjesmi „Luci da intervali a“.
Nije izgubio neposredni dodir sa socijalnim ambijentom, iznenađujući toplim stihovima („Naš čovo“) s dodatkom humora („Stari oporbenjak“), odnosno sa satiričkim žaokama („Gospodskom Kastoru“).