Bilješke o piscu: Poezija Tin Ujević
Tin Ujević, rođen je u Vrgorcu u Dalmaciji. Djetinjstvo je proveo u Vrgorcu, Imotskom i u Makarskoj, gdje je završio dva razreda građanske škole. 1902. godine otac mu je premješten u Split, pa se Augustin upisuje u drugi razred klasične gimnazije gdje se ubrzo istaknuo kao vrijedan učenik. Mnogo čita, s uspjehom uči jezike, ali najbolji je u — matematici. Maturirao je s odličnim uspjehom 1909. godine i upisuje se na Filozofski fakultet u Zagrebu; zatim prelazi u Beograd, a 1913. godine dolazi u Pariz gdje ostaje tijekom rata, sve do 1919. godine. Jedan vremenski period je boravio i u Londonu.
Kada se vratio, živio je u Zagrebu, a zatim u Beogradu, pa Sarajevu, Splitu i napokon zauvijek u Zagrebu.
Takav način života ga je jako promijenio, ne samo fizički nego i psihički. Nakon što se vratio iz inozemstva, nije više htio priznati ni svoje najbliže, na taj način je princip otuđivanja u svome slučaju doveo do apsurda. Umro je cijenjen, u mukama, od posljedica raka u grlu.
Glavna djela objavljena su mu za života u nizu knjiga; prvi zapaženiji ciklus pjesama u „Hrvatskoj mladoj Urici“ (1914), zatim pjesme „Lelek sebra“ (1920) i „Kolajni“ (1926).
Poslije su mu izlazile pjesme većinom u časopisima, a samo dio je tiskan u zbirkama „Auto na korzu“,“ Ojađeno zvono“,“ Žedan kamen na studencu“ (1954), „Mamurluci i pobješnjela krava“ (1956).
Pjesničke proze sabrane su poslije drugog svjetskog rata u knjizi „Lude i mudre djevice“.
Prevodio je mnogo i uspješno pjesme i prozu, pretežno s francuskog i engleskog jezika.
SADRŽAJ Poezija Tin Ujević
U poeziji dominantno je njegovo obilježje — težnja za apsolutnim. Zbog te težnje gubio je i ponovo pronalazio svoje „ja“, prekidao i ponovno obnavljao dodir sa stvarnošću, bježao u »mistični prostor noći« i opet se vraćao svjetlu, svijetu i ljudima.
Njegov humanizam je sveobuhvatan i tolerantan, čuva nedirnut vlastiti integritet, ne veže se za pravce, struje, stranke, ideologije.
Izražava suptilnosti („Notturno“), najdiskretnije osjećaje, („Pobratimstvo lica u svemiru“), slikovne opise („Svetkovina ruža“), simbolizam (Visoki jablani).
U fazi vezanih strofa pronalazio je uvijek nove, svježe, spontane ritmove, kao što je i slobodnim stihovima razvijao glazbene vrijednosti jezika s mnoštvom aliteracija, asonanca i unutrašnjih rima.