Poezija Vesna Parun
Bilješke o piscu:
Vesna Parun rođena je 1922. godine u Zlarinu, gdje je završila osnovnu školu. Gimnaziju je pohađala u Splitu, a filozofiju studirala u Zagrebu.
Privukla je pažnju nekonvencionalnim stihovima, a njezine zbirke su Zore i vihori (1947), (Pjesme, 1948), Crna maslina (1955), (Vidrama vjerna, 1957; Ropstvo, 1957; Pusti da otpočinems 1958; Koralj vraćen moru, 1959; Ti i nikad, 1960; Bila sam dječak, 1962; Jao jutro, 1963; Vjetar Trakije, 1964).
Velika plodnost urodila je s jedne strane pojavom ponavljanja, a s druge je strane stvoren dojam o dvije faze kroz koje je prošla. Vesna Parun bavila se i prevođenjem, objavljen je niz njezinih prijevoda bugarskih pjesnika. Pisala je i stihove za djecu.
Poezija Vesna Parun
Sadržaj
Osnovni motiv Vesne Parun je ljubav, koje je temelj ne samo njezine ljubavne poezije, već i u odnosu prema prirodi i društvu uopće.
Njezini stihovi su emocionalno naglašeni. Njezin izraz je jedinstven (Mati čovjekova, Balada prevarenog cvijeća,Ti koja imaš nevinije ruke).
Nesputano izražava emocije, ne zastajući pred tajnom privlačenja tijela.
Osjećajnost, gotovo fizička toplina, prožima njezine stihove i onda kada govori o ratnim strahotama.
Poezija Vesna Parun
Iz Poezije
Mati čovjekova
Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.
I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.
Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako samo stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima;
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.
Poezija Vesna Parun
Konjanik
Teško promiču ceste, noć je trudna.
Noć je vatra i srebro pojasa tvoga.
Brda se crna ziblju, goveda budna,
raste šuma ko sudbina nijema i stroga.
Tamo je zapad, žut, ti ideš zanesen;
nespokojno te neko krilo zove.
Kamenita je zemlja, put rastresen.
Reci mi, zašto voliš neba i galebove?
S tvrđava u daljini pjesma zatočena
rasipa mrku žeđ, nepresušnu i nježnu.
O krvi tamna u pijesku, krvi iz ljubljenih, zjena,
krvi za nemir, za rzaj, za golu i surovu čežnju.
Kako si beskrajno pun nerečenih iskara riječi,
moj zdenče sjeno viti, sunčana dušo visina!
Srce se javlja zvučno i kao bezdan ječi,
u njemu mekano šušte pitoma njedra dolina.
Ti ne znaš, što goni svirača i ludu zvjerku buru.
Tko će ikada čuti lađare izgubljene!
Možda su pristali vjetrom na neku obalu suru,
gdje davne vode stenju, tišinom obrubljene.
Noć je, oblaci plove, svadbeni san gazele,
vječiti blagdan lovorovih grana.
Život je bujno sedlo, mjesečina vrana;
Ti si joj dao svoje stope nevesele.