Bilješke o piscu: Poezija Vladimir Nazor
Vladimir Nazor rođen je 1876. godine u Postirama (otok Brač). Podrijetlom iz činovničke obitelji, rano je djetinjstvo proveo na rodnom otoku, u Bobovišću. Nakon završetka osnovne škole, 1886. godine odlazi na daljnje gimnazijsko školovanje u Split, gdje maturira 1894. godine.
U Grazu završava studij prirodnih znanosti (1898. godine), a zatim radi kao profesor u Splitu, Zadru, Pazinu, Kopru, Kastvu. 1918. godine odlazi u Zagreb, na mjesto profesora u učiteljskoj školi, da bi već 1920. Godine preuzeo dužnost upravitelja dječjega doma u Crikvenici.
1926. godine umirovljen je po kazni, i odmah reaktiviran kao upravitelj ženske realne gimnazije u Sušaku. Ponovo je proveo nekoliko godina u Crikvenici, pa u Zagrebu, gdje je 1932. godine definitivno umirovljen.
Jedno je vrijeme živio u roditeljskoj kući, u Bobovišću, a zatim se stalno nastanio u Zagrebu, gdje je dočekao rat i odakle je, s Goranom Kovačićem, potkraj prosinca 1942. godine otišao u partizane.
Poslije oslobođenja vratio se u Zagreb, kao slavom ovjenčani legendarni pjesnik. 1945. godine izabran je za predsjednika Prezidijuma Sabora NR Hrvatske. Umro je 1949. godine, ubrzo nakon što je stihovima ožalio smrt Otona Zupančiča.
Nazor je plodan pisac, djelovao je literarno više od pola stoljeća, ostavio je iza sebe mnogobrojna prozna i pjesnička djela neujednačene vrijednosti. Prve uspjehe postigao je „Slavenskim legendama“ (1900), a idejna usmjerenost i knjiška inspiracija u tome djelu ostat će kao jedna od Nazorovih značajki; „Knjiga o kraljevima hrvatskijem“,(1903); „Istarski gradovi“, (1930); „Deseterci“, (1930).
Nazor je inspiraciju pronalazio i u svojim intimnim proživljavanjima, „Intima“, (1915); „Pjesni ljuvene“, (1915); „Lirika I-III“, (1918); „Pjesme moje mladosti“, (1930).
Niz djela alegorijskog mitološkog sadržaja, epovi „Medvjed Brundo“, (1915) i „Utva Zlatokrila“, (1916); „Zivana“, (1936); „Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini“, (1931); proze „Veli Jože“, (1908); „Krvavi dani“, (1908); „Dedek Kajbumščak“, (1939); „Pastir Loda“, (1938—1939) i „Kurir Loda“, (1946).
Književno su mu najsnažnije, i uistinu izvorne pripovijesti s motivima iz djetinjstva i s fabulama maštovito pretvorenim u psihološke moderne bajke za djecu, s mnogo poezije, topline i suosjećanja, „Priče iz djetinjstva“, (1924); „Priče s ostrva, grada i sa planine“, (1927).
Roman „Barko“ (1930), najkarakterističniji je primjer Nazorove tipično romantične pojave. romantične poezije, okušavajući svoju vještinu čak i u davno mrtvim, klasičkim metričkim shemama, Topuske elegije, (1933).
Zanimljivi su i Nazorovi kritičko-teorijski napisi: „Eseji i članci I i II“, „Na vrhu jezika i pera“ (1942), a posebno su značajne, kao svjedočanstvo o vremenu i samome pjesniku, knjige „Večernje bilješke“ i dnevnik „S partizanima“. Literarno su vrijedni i njegovi prepjevi Heinea, Carđuccija i drugih pjesnika, „Posljednja trijada“, (1942).
SADRŽAJ Poezija Vladimir Nazor
Vladimir Nazor je pjesnik u patetično romantičnom smislu te riječi; međutim u smislu izraza on je uvjetovan klasičnim, pa i klasicističkim duhom. Pojavio se u doba modernih previranja na prijelazu stoljeća, ali ostao je vjeran tradicionalnoj verzifikaciji.
Kada je osjetio da mu nedostaje prirodnost, obratio se Prirodi, te u njoj tražio inspiraciju, tako su nastale njegove šumske idile, i neki njegovi sugestivni ditirambi („Cvrčak“ i dr.). U njegovu je slučaju očita pobjeda htijenja nad inspiracijom, misli nad osjećanjima, pa je zato logično i njegovo opjevavanje zadanih tema, njegovo nastojanje da općepoznatu mudrost pretvara u već općeprihvaćene pjesničke obrasce.
Pjesnički je sugestivniji kada u „Šikari“ metaforički i simbolički kazuje svoju vjeru u narod nego kada na stoljetno petrarkistično stablo ljubavne kancone cijepi suhe grančice svojih »eterika«.
Njegova ljubavna poezija, uopće njegova intimna lirika je apstraktna. „Pjesni Ljuvene“ ne pjevaju o ženi i Ljubavi, već o pojmu Ljubavi i pojmu Žene.