Posljednji Stipančići Vjenceslav Novak
Lektira – kratak sadržaj prepričano, analiza djela, likovi, karakterizacija, biografija
Posljednji Stipančići Vjenceslav Novak Bilješke o piscu:
Vjenceslav Novak je rođen u Senju 1.9.1859. godine u doseljeničkoj češkoj obitelji, a majka mu je bila senjanka iz doseljene bavarske obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma te su ga zvali hrvatskim Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju u Gospiću. Poslije završene preparandije u Zagrebu radi neko vrijeme kao učitelj u Senju. U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca. Napisao je sedam romana: Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Dva svijeta, Tito Dorčić, Pod Nehajem, Nikola Baretić.
Objavio je tridesetak pripovijedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologinje i muzičke pedagogije.Imao je brojnu obitelj i tuberkulozu, borio se s neimaštinom,te se može reći da je u tom segmentu bio sasvim prosječan pisac tog doba. Bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj,te je stvarao sve do 1905.g. Ušao je romantičnom pripovijetkom,a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima.U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedač) prikazivao jesve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka.
Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragičnu stranu života, s naglašenom osjećajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošću i samilošću. Novak želi obratiti pažnju da su Senjani uvijek branili svoju domovinu, te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama.«U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlečanima, a Senjani su bili junaci na glasu.»Umro je u Zagrebu 1905.
Lektira Posljednji Stipančići
Sadržaj
U siromašnoj sobici žive majka Valpurga Stipančić i njezina kći Lucija. Otac obitelji Ante Stipančić, pripadnik senjskog patricijskog sloja, umro je ostavivši svoju obitelj u nezavidnoj financijskoj situaciji.
Dvije žene žive u zagušljivoj sobici koju Valpurga ne želi zračiti bojeći se da će svježi zrak i hladnoća štetiti njezinoj od tuberkuloze oboljeloj kćeri koja već dvije godine nije izašla iz te sobe. Majka se danonoćno brine o lijepoj Luciji bdijući nad njezinim zdravljem usprkos vlastitoj bolesti.
Valpurga potječe iz bogate plemenitaške obitelji Domazetović, a njezin je pokojni muž također bio nasljednik bogate patricijske obitelji Stipančić. Njegov je otac, Pavle Stipančić, težio vojničkom odgoju svojega sina pa ga šalje u vojne škole gdje je uspio doći do čina natporučnika.
Nakon deset godina izbivanja i trošenja očeva bogatsva, Ante se s četrdesetak godina vraća u Senj i zamjećuje lijepu šesnaestogodišnju Valpurgu koja vrlo brzo pristaje udati se za njega jer joj je slao lijepo upakirane slatkiše i obećavao lijepe haljine i nakit. Ante je svoju mladu ženu držao podalje od društva odgajajući je kao sluškinju. Ubrzo im se rodio sin Juraj čije je krštenje Ante raskošno proslavio. Odjeven u plemićko odijelo, iako prema zakonu kao patricij nije smio nositi plemićku odjeću, dočekuje u svojem samo za tu prigodu uređenom vinogradu sve najodličnije ljude Senja.
Tom je prigodom mladi natporučnik Winter, pijan i opijen Valpurginom ljepotom Valpurgi pred svima izjavio ljubav i izazvao Stipančićev bijes. Stipančić je mladića mačem zarezao po čelu. Uskoro je Winter zahvaljujući Stipančićevim vezama otišao iz Senja.
Stipančićevi su živjeli običnim životom patrijarhalne obitelji: Ante je vodio poslove i održavao društvene veze o čemu Valpurga ništa nije trebala znati.
Posljednji Stipančići Vjenceslav Novak lektire – Sjedi 5
Kada je Jurju bilo devet godina, a Luciji tri, Ante je otputovao u Trst, a Valpurga među njegovim spisima pronalazi pisma u kojima se Ante razotkriva kao ambiciozan i beskrupulozan čovjek. Za vrijeme francuske vladavine ponizno moli za mjesto načelnika klevećući svojeg rođaka Jurja Domazetovića, tadašnjeg senjskog načelnika, da na tajnim sastancima radi protiv vlasti. Nakon odlaska Francuza ulaguje se Austrijancima tražeći mjesto suca.
Valpurga pronalazi i Stipančićevo pismo sinu u kojem opširno opisuje svoju mržnju prema senjskim plemićima. Mržnju je izazvala parnica koju je major, jedan od gostiju na krštenju, pokrenuo protiv Stipančića jer je neovlašteno odjenuo plemićku odjeću. Stipančić je, ne mogavši se oduprijeti zakonu, zaključio da su sugrađani zavidni i zlobni i zamrzio sve, osobito plemiće. Morao je platiti sto forinta, bilo mu je zabranjeno nositi plemićko odijelo, a plemićki je mač morao predati magistratu. Svoju je mržnju kroz ova pisma želio prenijeti na sina kako bi ostala i nakon njegove smrti.
Stipančić obožava svojega sina, sve vrijeme provodi s njim učeći ga i podučavajući svemu i svačemu. Sin je u potpunosti pod očevim utjecajem dok Luciju Ante drži u podređenom položaju ne obraćajući na nju nikakvu pozornost. U kući treba vladati tišina i svi jedva čekaju da Ante s Jurjem ode u redovitu šetnju da bi kuća barem na trenutak mogla oživjeti, služavke bi pjevale, Lucija bi se smijala ili plesala.
Kada je Juraj sa šesnaest godina s odličnim uspjehom položio maturu, otac ga šalje u Beč na studij prava. Sav novac odlazi na sina, a Lucija ostaje kod kuće iako je majka želi poslati u ženski zavod da bi se obrazovala. Otac na to ni u kom slučaju ne pristaje, nego kćerino obrazovanje preuzima na sebe. Vrijeme prolazi, imovina se troši, a Juraj ne završava fakultet. U vrijeme kada na vlast dolaze Mađari, Juraj traži novac i vrijeme da bi mogao naučiti mađarski.
Ilirske ideje dolaze i do Senja. Vođa ilirskoga pokreta postaje kanonik Vukasović, Valpurgin rođak, ali među građanima ne može pronaći ljude koji bi bili dostojni predstavljati Senj u Saboru i provesti ideju da se grad pripoji tzv. građanskoj Hrvatskoj. Sukobi između tuđinske vlasti i Vukasovićevih istomišljenika sve su žešći. Među ilircima ističe se Martin Tintor koji zbog toga ostaje bez posla. Među tuđincima najglasniji je major Bonetti.
Stipančić se nudi Vukasoviću za suradnika i biva izabran za saborskog zastupnika. No, njegova je ideja da u požunskom saboru zatraži da se u Senju ukine njemačka vojna vlast i da Senj prijeđe pod mađarsku upravu. U ovome je vidio priliku za sina. Juraj za to vrijeme u Beču troši ostatke očeva novca i ne planira se vratiti kući. Radi kao konobar.
Stipančić pokušava posuditi novac od Vukasovića, no ovaj ga odbija. Saznavši za Stipančićeve neprilike, Bonetti ga odvraća od ideje i nudi mu mjesto gradskog suca što ovaj nakon kraće neodlučnosti prihvaća i prvi novac koji je dobio šalje sinu.
Lucija otvoreno iskazuje da ne podnosi druženja s ocem koji je svakodnevno poziva u svoju sobu na dosadne razgovore, zabranjuje joj čitanje romana i druženje s vršnjakinjama. Lucija je u potpunosti zapostavljena u odnosu na rastrošnog brata propalicu. Otac ne ispunjava ni najosnovnije zahtjeve mlade djevojke i istovremeno prigovara Valpurgi loš kćerin odgoj i silnu razmaženost. Lucija je svjesna nepravde i odnosi između nje i oca postaju sve hladniji i službeniji.
Posljednji Stipančići Vjenceslav Novak lektire – Sjedi 5
Nakon tučnjave prigodom izbora za zastupnika Bonetti šalje vojnike koji puškama rastjeraju ljude. Uskoro je Bonetti premješten, a na njegovo mjesto dolazi major Winter, isti onaj koji je zbog sukoba na Jurjevom krštenju morao otići iz Senja.
Juraj polaže zadnje ispite s odličnim uspjehom, no Ante ga nije dočekao. Umire nakon teške bolesti pomirivši se prije toga s Lucijom koja mu je oprostila vidjevši ga starog i nemoćnog. Nakon njegove smrti Valpurga saznaje da od imetka nije ostalo ništa. Juraj se vraća i traži od majke da proda kuću rugajući se i njoj i uspomeni na oca. Kada majka odbija prodati kuću, prijeti da će se ubiti, pa ona na kraju popušta. Juraj sa sobom dovodi prijatelja Alfreda pl. Ručića koji se udvara Luciji, ali se ne izjašnjava o svojim osjećajima. Zajedno čitaju Petrarcine sonete koje Luciji šalje nepoznati pošiljatelj koji se potpisuje s MT. Lucija i Valpurga, žive u uvjerenju da se Lucija jako sviđa Alfredu jer mnogo vremena provodi s njom, no ne znaju, a Juraj im to ne želi ni reći, da je Alfred poznati zavodnik i da se poigrava Lucijom iz čiste dosade.
Ubrzo obojica otputuju, a Valpurga i Lucija sele se u staru, oronulu kućicu koju je Valpurga dobila u nasljedstvo. Nitko se ne brine za njih, postaju sve siromašnije. Lucija pobolijeva. Dobiva nekakav paket s kojim odlazi na tavan, a nakon nekog vremena Valpurga otkriva krvave mrlje na plahti i postaje svjesna da je Alfred obeščastio njezinu kćer. Lucija se osjeća sve lošije, bolesna je, tužna i razočarana. Očekuje Alfredovo pismo koje ne dolazi. Valpurga zamoli Martina Tintora da piše pisma Luciji i potpisuje ih kao Alfred na što Tintor pristaje jer je odavno zaljubljen u Luciju i on je onaj nepoznati pošiljetelj koji joj je slao ljubavne sonete.
Zbog ljubavi prema njoj želi napustiti sjemenište. Iako Valpurga pazi na svaki Lucijin korak, da slučajno ne bi shvatila prijevaru, Luciji je sve sumnjičavija i ipak uspijeva poslati pismo Alfredu. Kada joj ovaj odgovara da je već oženjen, Valpurga je prisiljena priznati istinu. Upoznavši Tintora, potpuno iscprljena od uznapredovale bolesti i psihičkih napora Lucija umire.
Juraj se preselio u Mađarsku i promijenio ime u Gyorgy Istvanffy. Valpurga mu uzalud piše pisma te konačno i ona umire kao prosjakinja.
Lektira Posljednji Stipančići
tema:
propast senjske patricijske obitelji Stipančić; prikazujući propast ove jedne obitelji, Novak prikazuje propast patricijskog sloja u Senju u 19. stoljeću.
Posljednji Stipančići Vjenceslav Novak lektire – Sjedi 5
Uzroci propasti:
Ekonomski i društveni
Senj je u 18. st. bio bogato trgovačko središte dobro povezano cestom s ostatkom Hrvatske. Senjska je luka u tom vremenu jedna od najvažnijih u državi, a senjski pomorci putuju po svim morima svijeta. Sve je ovo omogućilo ekonomski i kulturni napredak grada i bogaćenje građana. No, izgradnjom pruge Karlovac-Rijeka sva se trgovina usmjerava u Rijeku i riječku luku, a senjska luka ostaje samo izvozna luka za drvo. Senj gubi svoj značaj što ima pogubne posljedice na život u gradu. Bogati se građani iseljavaju ili osiromašuju tako da se u prvoj polovici 19. stoljeća Senj iz razvijenog središta pretvorio u provinciju.
Ante Stipančić, kao i mnogi patriciji nije bio spreman na promjene. Od roditelja je naslijedio novac i brodove, ali nije se bavio nikakvim poslom. Bavio se politikom i političkim putem, prilagođavanjem vlasti i vezama pokušavao doći do položaja. Novac je trošio, brodove je prodao, a ništa nije zarađivao.
Posljednji Stipančići Vjenceslav Novak lektire – Sjedi 5
Etički
Ante, a onda i njegov sin Juraj sebični su muškarci koji čine sve da bi ostvarili samo osobnu korist, ne obazirući se ni na koga, gazeći sve pred sobom, izdajući svoje rođake. Stoga im na kraju nitko ne želi pomoći. Juraj je lijenčina, kockar i alkoholičar bez osjećaja odgovornosti za obitelj. Domoljublje je za obojicu nebitno, Ante će se radi vlastite koristi i položaja priklanjati tuđincima (Francuzima, Austrijancima, Talijanima, Mađarima), dok će se Juraj potpuno odnaroditi i promijeniti ime u mađarsko i na taj način iako živ, zauvijek ugasiti obiteljsko ime Stipančića.
Patrijarhalni odgoj
Odgajajući svoju djecu na izrazito patrijarhalan način, Ante im je onemogućio dublje međusobne osjećaje i privrženost. Jurja za roditeljski dom ništa nije vezalo i nije imao razloga dolaziti kući dok je studirao, a osobito za to nije imao razloga nakon očeve smrti i otimanja od majke posljednjeg novca koji mu je mogla dati. Lucijin je miraz također potrošen na Jurja, otac joj nije dopuštao druženja i odlaske na zabave gdje bi mogla upoznati mladića i udati se pa barem na taj način produžiti obiteljsku lozu.
Posljednji Stipančići Vjenceslav Novak lektire – Sjedi 5
Posljednji Stipančići Vjenceslav Novak
stranica za download nekoliko lektira istog djela