Bilješke o piscu: Priče Vladimir Nazor
Vladimir Nazor rođen je 1876. godine u Postirama (otok Brač). Podrijetlom iz činovničke obitelji, rano je djetinjstvo proveo na rodnom otoku, u Bobovišću. Nakon završetka osnovne škole, 1886. godine odlazi na daljnje gimnazijsko školovanje u Split, gdje maturira 1894. godine.
U Grazu završava studij prirodnih znanosti (1898. godine), a zatim radi kao profesor u Splitu, Zadru, Pazinu, Kopru, Kastvu. 1918. godine odlazi u Zagreb, na mjesto profesora u učiteljskoj školi, da bi već 1920. Godine preuzeo dužnost upravitelja dječjega doma u Crikvenici.
1926. godine umirovljen je po kazni, i odmah reaktiviran kao upravitelj ženske realne gimnazije u Sušaku. Ponovo je proveo nekoliko godina u Crikvenici, pa u Zagrebu, gdje je 1932. godine definitivno umirovljen.
Jedno je vrijeme živio u roditeljskoj kući, u Bobovišću, a zatim se stalno nastanio u Zagrebu, gdje je dočekao rat i odakle je, s Goranom Kovačićem, potkraj prosinca 1942. godine otišao u partizane.
Poslije oslobođenja vratio se u Zagreb, kao slavom ovjenčani legendarni pjesnik. 1945. godine izabran je za predsjednika Prezidijuma Sabora NR Hrvatske. Umro je 1949. godine, ubrzo nakon što je stihovima ožalio smrt Otona Zupančiča.
Nazor je plodan pisac, djelovao je literarno više od pola stoljeća, ostavio je iza sebe mnogobrojna prozna i pjesnička djela neujednačene vrijednosti. Prve uspjehe postigao je „Slavenskim legendama“ (1900), a idejna usmjerenost i knjiška inspiracija u tome djelu ostat će kao jedna od Nazorovih značajki; „Knjiga o kraljevima hrvatskijem“,(1903); „Istarski gradovi“, (1930); „Deseterci“, (1930).
Nazor je inspiraciju pronalazio i u svojim intimnim proživljavanjima, „Intima“, (1915); „Pjesni ljuvene“, (1915); „Lirika I-III“, (1918); „Pjesme moje mladosti“, (1930).
Niz djela alegorijskog mitološkog sadržaja, epovi „Medvjed Brundo“, (1915) i „Utva Zlatokrila“, (1916); „Zivana“, (1936); „Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini“, (1931); proze „Veli Jože“, (1908); „Krvavi dani“, (1908); „Dedek Kajbumščak“, (1939); „Pastir Loda“, (1938—1939) i „Kurir Loda“, (1946).
Književno su mu najsnažnije, i uistinu izvorne pripovijesti s motivima iz djetinjstva i s fabulama maštovito pretvorenim u psihološke moderne bajke za djecu, s mnogo poezije, topline i suosjećanja, „Priče iz djetinjstva“, (1924); „Priče s ostrva, grada i sa planine“, (1927).
Roman „Barko“ (1930), najkarakterističniji je primjer Nazorove tipično romantične pojave. romantične poezije, okušavajući svoju vještinu čak i u davno mrtvim, klasičkim metričkim shemama, Topuske elegije, (1933).
Zanimljivi su i Nazorovi kritičko-teorijski napisi: „Eseji i članci I i II“, „Na vrhu jezika i pera“ (1942), a posebno su značajne, kao svjedočanstvo o vremenu i samome pjesniku, knjige „Večernje bilješke“ i dnevnik „S partizanima“. Literarno su vrijedni i njegovi prepjevi Heinea, Carđuccija i drugih pjesnika, „Posljednja trijada“, (1942).
SADRŽAJ Priče Vladimir Nazor
Nazor je napisao mnogo stranica proza, između ostaloga i nekoliko romana.
Međutim, književno su najznačajnije njegove kraće proze — priče i pripovijesti.
Za njih je karakteristično da su posvećene istim motivima kao i Nazorovi pjesnički radovi, ali s razlikom što je u pričama s motivima iz svoga djetinjstva uspio ostvariti realistične likove i situacije s psihološkom uvjerljivosti.
Započeo je s povijesnim pripovijestima, ali je ubrzo uvidio da mu bolje odgovara stil bajke i alegorije („Veli J ože“).Kao i u pjesmi „Šikara“, i u pričama je upozoravao na povijesnu važnost i snagu hrvatskoga naroda, izdvojivši iz mase nekoliko uspjelo karakteriziranih narodnih likova (u „Istarskim pričama“).
U tom smislu zanimljiva je priča „Boškarina“, koja se zajedno s ostalim istarskim pričama uklapa u Nazorovu fazu traženja odgovora na općeljudska pitanja o dobru i zlu, ljubavi i mržnji, nemoći zbog nesvjesnosti — a to je sve simbolizirano u pojedinim likovima.
U velikoj pripovijesti, zapravo romanu „Arkun“ obrađen je sukob poganskih Slavena na otoku Rujani s kršćanima, s očitom namjerom da se upozori na suprotnost tijela i duha.
Osim ove, simbolične proze, u koju su ubraja i „Pastir Loda“ (roman o životu Brača i njegovih stanovnika tijekom stoljeća), posebno je njegovao autobiografske priče za koje je inspiraciju crpio iz svoga djetinjstva.
U njima je razvio svoj prozni izraz toliko, da se jedino ove njegove priče mogu smatrati dostojnim nastavkom stila Ivane Brlić Mažuranić, od koje je Nazor dublji, ali manje slikovit i s maštovitošću koja je ograničena osnovnim tonom ispovijedi i završnom porukom („Priče iz djetinjstva“, „Priče s otoka, iz grada i sa planine“).
U pripovijesti „Dedek Kajbumščak“ Nazor je pokušao nastaviti tamo gdje je zastao s alegorijom „Veli Jože“, ali fabula o krapinskom pračovjeku mnogo je siromašnija i u detaljima i u smislu određenja ljudske sudbine.
Smisao za realistička zapažanja („Voda“) pokazao je i u „Zagrebačkim novelama“,pišući o malim ljudima zagrebačkih ulica i radničke periferije, a ovdje su ubrajaju i brojne priče za djecu, („Sto imena“).
IZ DJELA „VODA“ (odlomak)
Doskora su dvije duge platnene cijevi ležale na putu što ide s obale uličicom pred našim stanom do bunara osamljene kuće na Glavi. Nalik na dvije mrtve zmijurine, čekale su na vodu, što će kroz njih proteći.
Seljani su sada bili mirni, gotovo tihi. Pomagali su mornarima, samo da se taj posao što hitrije obavi, jer je sunce već zapadalo. A žurili su se i momci s lađe; govorili su, da se za kanalom zbilja dižu oblaci, i da ne bi htjeli, da ih oluja zateče u toj luci; u Milni će proboraviti veselije noć.
Nizovi žena i djece čučahu uz cijevi, da vide, kako će voda jurnuti kroz njih. Gore, kod bunara, bijahu samo stariji ljudi i dva mornara.
— Pa kako će voda sad kroz ovo, i sve navišje? Gustima je na visoku.
— Ti još ne znaš, ča je pumpa.
Neki su već gledali s nepovjerenjem u one cijevi, kad se ču veselo klicanje.
— Gre. Gre… Eto!
I zbilja. Kao da je neki život ušao u one mrtve zmijurine. Uznemirile se i zadrhtale. Siva koža njihova donjeg kraja mijenja boju; postaje tamnija; širi se i napinje; znoji se kroz sijaset šuplji- nica; postaje sva mokra.
— Voda! Voda!
Čeljad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uživajući, što su cijevi onako nabrekle. Dlanovi im osjećaju svježinu vode; kao da čak čuju i bilo te vodene žile, što kuca po ritmu nekog srca dolje u lađi.
— Teče!
Čeljad kao da joj osjeća i vonj, pa im nozdrve dršću. Sva njihova, dugo trpljena i silom prigušena žeđa čezne i kriči u upaljenoj krvi. Pritiskuju dlanove na mokru cijev; mirišu ih i ližu.
— Je! Voda! Ma baš voda!
Ali na cijevima su mnoge rupice, iz kojih brizgaju na sve strane tanki trakovi. Neki štrcaju uvis, prave luk, vraćaju se dolje, prosipajući se u kapljice. Drugi udaraju odmah u zemlju; pište kao zmije, kopaju prugljice, ruju kanaliće, prave sitne lokve u rupicama. Kao da bi voda htjela napolje, i đa one cijevi piskom progovaraju.
Čeljad je kleknula, prionula ustima uz cijev, pa im tanki mlazovi udaraju u nepce, razlijevaju im se na jezik. Ali žena i djece mnogo, a platno se sve više kvasi i rupice suzuju; sva voda teče sada prema bunaru.
Kao da se žeđa prenula istom sada u svim grlima. Ono par kapi vođe pade u ponor, koji zjapi i htio bi progutati čitavo jedno more. Istom sada zabljesnu nešto oporo i odvažno u svim očima. Ipak se ne bi bilo ništa dogodilo, da Košće nešto ne uradi.
On izvadi iz džepa nožić; provrta u platnu rupu.
Deblji mlaz šiknu uvis.
— A nesrićo! Ti samo na se misliš, — navale na nj žene Makni se!
A on je sisao cijev, gutao pohlepno ne mareći ni za što. Puštao je, da ga guraju nogama, potežu i biju šakama. Stenjao je, a da nisi znao, da li od boli ili od lagode, što napokon pije. Zaviđali mu svaki gutljaj, cikali od mržnje.
Neka žena ote Košći iz ruke nožić i učini kao i on.
Britvicama, iglama za pletenje i vretenima bušile su žene rupe po cijevima. Voda je sad brizgala na sve strane gubeći se najviše u zemlju. Nasta borba o one mlazove, iako ih je sve više bivalo, jer su neki čak i tukli kamenjem o platno, samo da ga odmah otvore. Snaga u cijevima omlitavi. Voda nije više brizgala iz onih rupa, no je tromo ključala i prolijevala se na tlo, tekući niz put. Doskora su cijevi ležale opet nalik na dvije mrtve zmijurine, samo što su sada bile crnje, i sve istučene. Sva voda, što je tekla iz lađe, gubila se na donjim krajevima.
Mornar se pokaza na Glavi; viknu:
— Javite kapetanu, da voda ne teče!
Ali odmah i vidje, što se dogodilo. Pohita k lađi.
Kapetan dotrča s mojim ocem i plane kao vatra. Odmah ću otputovati. Javiti vlastima. Tužiti selo, da plati štetu. I nikad više nikakve pomoći tim divljacima: ma ni za što i ni od koga. Moj ga otac mirio, ali uzalud. Bio bi kapetan i udario, da gomila ne ostane mirna, bez ijedne riječi, a gotovo i bez kretnje. Kao da je ovaj put osjećala i priznavala, da je kriva.
A doskora je također šutke gledala, kako mornari vuku cijevi opet na lađu, driješe užeta, i brod odmiče s obale, da se polako okrene i da, bez pozdrava, sve hitrije zaplovi prema vratima uvale, gubeći se u sjeni prvog sutona.
Gledali su svi onamo, i kad je sasvim nestane, jer se pokaza čamac, kojim se Golijat i Sibe vraćahu s kamenoloma.
Oni su nečim mahali, nešto vikali.
Vozili su hitro. Doskora ih se moglo i čuti:
— U selo! U selo!
Ljudi se zagledaše.
— Da se ni dogodila u selu kakva nesrića? Možda vatra? S »petrare« se vidi selo.
— O Bože! O Bogorodice! — uzvrpolje se žene.
— Goli jate, ča je?
Čamac je već prilazio.
— Hitro u selo. Gre nevera.
— Kakva nevera, huncute!
— Ovdi se još ništa ne vidi, ma je s one strane kanala sve crno. Gre hitro priko mora. Ravno k nami. Doć će u selo, pri od nas.
Mnogi su klimali, ne vjerujući, glavom; drugi su pak govorili:
— Pa to su i oni mornari rekli. Nešto je.
— Čujte — uzvika se opet Golijat.
More, dosad mirno kao ulje, uzbiba se jedva mlateći grebenje niza žalove.
— Je. Vrime se prominilo.
A neka starica viknu:
— Gledajte Sveticu. Jopet bunca. Uvik je ona takva, pri nego dažd pane.
I nova nada niknu u ovoj čeljadi. Bog ne zapušta siromaha. Eto oluje, vode nebeske i za njih, i za životinje, i za lozu. Još prije zore bit će sve dobro. Nebo im se smilovalo.
— Doma! Doma!
Sve potrča, da odveže, da potjera životinje.
I zbilja, još prije no se maknuše, najgornji rubovi tamnih, gustih oblaka pokazaše se u sumraku nad vratima uvale, i prvi dah vjetra haknu u dragu, poletje prema selima.
— Fala tebi, Bože! Fala tebi, Bogorodice!
— Te deum laudamus! — začu se duboki glas Profetov.
I sve pobrza prema selu.
Duga siva povorka životinja i ljudi prođe, nalik na večernje sablasti, pred našom kućom, pjevajući neku crkvenu pjesmu. Čulo se sve tiše pjevanje umornih glasova bez boje i pravog zvuka, a praćeno muklim prijetećim usklicima starog prosjaka i visokim kliktanjem i smijanjem svetice Livije.