Pripovijesti August Cesarec – lektire – Sjedi 5

Bilješke o piscu: Pripovijesti August Cesarec

August Cesarec, rođen je u Zagrebu u siromašnoj radničkoj obitelji. U Zagrebu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Sudjeluje u napred­nom đačkom pokretu i — 1912. godine, kao maturant — u otvorenim iskazima negacije cuvajevštine, pa je iste godine, u lipnju, i optužen zbog sudjelo­vanja u atentatu na Cuvaja. Kaznu (tri godine strogog zatvora) nije do kraja izdržao jer je obolio na pluća.

Rat provodi u vojsci u Kruševcu, a po povratku u Zagreb povezuje se s Krležom, pokreće s njim časopis »Plamen«.

Putuje u SSSR (1922., 1934.—1937. godine), radi predano u radničkom pokretu usprkos svim opasnostima i prijetnjama policijskog režima. Bori se na strani republikanske Španjolske, da bi se 1938. godine definitivno vratio u Zagreb.

Cesarec je svestrani pisac. Objavio je mnoštvo radova, najviše pri­povijedaka, putopisa, članaka i eseja, ali pisao je i povijesne studije i drame.

Tijekom svog života objavio je: „Đački pokret“ (1912), „Sudite me „(1925), „Stjepan Radić i Republika“ (1925), „Za novim pu­tem„(1926), „Tonkina jedina ljubav“ (1936),“ Današnja Rusija“ (1937), „Izraelov izlazak i druge legende“ (1938), „Španjolski susreti“ (1938).

Cesarec neposredno zahvaća u socijalne probleme svoga vremena i ukazuje na put borbe i pobune.

Pod utjecajem Dostojevskog proučava bijedu u kojoj se rađa zločin (Škrinjarkin dom vanbračne djece) i u obliku legendi satirički razobličuje stvarnost svoga vremena (San doktora Prospera Lupusa, Smijeh Jude Iskqriota).

U prozama Cesarec svoj stav iskazuje temperamentno.

U romanu „Careva Kraljevina” (1925), radnja se događa u jed­nome danu, prikazano je razdoblje uoči prvog svjetskog rata, događaji oko atentata na Cuvaja, ispraznost i prljavština malograđanskog života.

U ro­manu „Zlatni mladić“ (1928) Cesarec je dao impresivni portret pokvarenog Pankraca, a u „Bjeguncima“ (1934) opisao je događaje poslije prvog svjet­skog rata u Pragu gdje žive politički bjegunci.

Objavio je i zbirku pjesama Stihovi (1919).

SADRŽAJ Pripovijesti August Cesarec

U kraćim prozama Augusta Cesarca otkrivamo bitne socijalne i poli­tičke probleme međuratnog razdoblja.

Pod utjecajem Dostojevskog, njegova osnovna tema je odnos pojedinca i društva, klasna nepravda i potreba individualnog i kolektivnog odupi­ranja zlu.

Također ponire u dubine ljudske duše, bliži je realistički uvjer­ljivim i životnim scenama iz svakidašnjice, („Tonkina jedina ljubav“). Kao i u toj pripovijesti, mjesto odvijanja radnje u njegovim novelama je grad, najčešće Zagreb; on je slikar gradske periferije, potiče klasnu svijest („Hobotnica“, „Slučaj kolportera Ferića“).

U uvjetima monarho – fašističke diktature iz­nosio je svoje ideje alegorijski, u slikama iz daleke prošlosti, iz doba faraona (knjiga „Izraelov izlazak i druge legende“), ali najživotvornije stranice o ilegalnoj borbi ispisao je u novelama „U katakombi“.

IZ DJELA Pripovijesti August Cesarec

U KATAKOMBI (odlomak)

Klopka se oko njega stegnula, bivala sve manja. Vuk kao da se konačno ipak osmjelio, prišao na nekoliko koračaj a bliže. Režao je i, možda ne samo od boli nego i od pohote, lizao krvavu njušku. Ne znajući šta drugo, a s bespomoćnom namjerom da vuka upozori i možda hipnotiše svjetlom, Miša počne da prutićem tucka o sta­klenu žarulju. S druge strane, pritajili su se koraci, ali se od svjetla, jer je tu bio zavoj, vidio odbljesak na stijeni, i jasno se čuo neki zvek kao zvek nečeg gvozdenog o staklo.

      — Pomoć! — zavapio je Miša. Nije mogao više da izdrži na­petost, ona je pukla, a sad je bilo i svejedno! Pomoć! — a sazvučje tog vapaja, osjećano samo muklo, bio je mukao poklik za pomoć protiv obadva,’ i vuka i čuvara-

      Čuo se trk, bljesnulo je svjetlo i, sa svjetiljkom pod lijevom miškom, a s ispruženom puškom u obadvjema rukama, spreman sigurno svaki tren na pucanje, ukazao se na zavoju, već sasvim blizu, čuvar u mundiru željezničara.

       I prasnuo je hitac. Ali u isti tren, bogzna u koji dio trena, vuk je odskočio, zaglavinjao kao da traži izlaz i, zatulivši, pobjegao u mrak.

      Još dva tri taneta prasnula su, jeknula o kamen, i pred Mišom pojavio se čuvar. Mlad je bio i čvrst, s oštrim crtama u licu, a iz- bočenom donjom čeljusti, i sjeknuo je uzbuđen, ne zaustavljajući se, zapravo ga pravo ni ne pogleda vši:

        — Zar vi ne čujete da vam vičem: vuk! A šta vi radite ovdje? — stao je natren, samo ga iskosice pogledavši, a pušku je još uvi­jek imao ispruženu i ruku je držao na orozu. — Da mu, ovako uzbuđenom, puška slučajno ne opali! — tržne se Miša, pomakne se malo i, ne premišljajući, izmisli:

        — Pobjegao sam ovamo pred vukom!

        — Lijepo pobjegao! — izdere se čuvar i tren kao da je okli­jevao. — Na, ponesite mi lampu! — skinuvši je s miške, predavao mu je zapovjedno, grubo, s nekom strašću koju je sigurno u njemu probudio taj lov na vuka. — Smeta mi pri pucanju!

        — Bojim se! — skanjivao se Miša; strelimice mu je došla mi­sao na ponovni bijeg natrag ako sad čuvar pođe sa svjetiljkom dalje prema vuku.

        — A dosad se niste bojali? — iskesio se čuvar naprasito i sumnjičavo — Na, držite, čujete li! — uzviknuo je, a glas mu se prelio u šapat. — Čujete li, sad će morati natrag!

         Od same misli da bi i vuk mogao natrag, Miša odbaci namjeru da bježi. No samo još mehanički prihvati od čuvara svjetiljku. Nešto je drugo tu sad njega zadržalo; ono što je čuo čuvar, čuo je i on — u tunel se zaletio vlak.

         S ove strane, i ništa drugo no vlak. Zašištilo je, zašumilo u tunelu ko vihor kroz ponor, a gvozden je to bio vihor i, skližući se o tračnice, pjevao je u ritmu, prigušen stijenama, pjevao muklo, no zar i same stijene nisu orile grohotljivim smijehom? Radost do vrtoglavice uznesla je Mišu, zar to nije dolazio njegov spasitelj od čovjeka i zvijeri?

        U vrtoglavici toj nije ni znao kako drži svjetiljku, a što ga se i ticala ta svjetiljka? On je sad samo mislio kako će i hoće li mu uspjeti da se srećno zaskoči na vlak.

       — Posvijetlite bolje! — užagorio se čuvar namještajući se do zida da puca. — Sad će ona mrcina morati natrag; znao sam ja da od svjetla neće poći dalje, a sad će je ipak potjerati svjetlo s lo­komotive!

       No tek što to reče, vuk je negdje sasvim blizu zatulio očajno i bijesno-

       — Evo ga! — izmakne se Miši, i odmah to požali, požali vuka.

Tuleći, u dugim skokovima, podvivši rep, vuk se zaletio ovamo

i sad, bez obzira na ovo svjetlo tu, projurit će mimo…

       — Pras! — gruhnula je čuvarova puška, i odmah se čula bi­jesna kletva. Kako je čuvar bio odviše od zida, laktom je udario o nj. Puška mu se pomakla, opet je promašio. Tane se odbilo o sti­jenu, zveknulo o tračnicu.

       Vuk je već projurio mimo. Nasumce još jedanput opali čuvar za njime.

       — Posvijetlite, posvijetlite! — derao se gotovo u hropcu, pre­skočio tračnice, pucao u mrak.

         Samo do sredine tunela zakoračio je Miša i stao tu, tobože splašen.

         — Sad će vlak!

        — Glupane kukavni! — ojađen se zgranuo čuvar. — Na, eto ga, pao je! — kriknuo je, istrgnuo mu svjetiljku — srnuo s njome za vukom.

        U svjetlu koje je palo niz tunel, no zapravo već u polumraku, Miša je također spazio da je vuk posrnuo, pao. No, to je trajalo samo tren i, ogledavši se, vuk je opet bježao, zapravo skakao- Za njime čuvar.

        Stojeći tu na zavoju, Miša je vidio samo još odsjev čuvareve svjetiljke. Puška je praskala, vuk urlao; lov se nastavio dalje, tre­nutačno je. on bio iz njega izlučen.

        A nije trebalo čekati dugo pa da pokuša, te se iz njega izluči sasvim. Sve bučniji bio je gvozdeni vihor, sve strasnije su pjevale tračnice, sve grohotljivije se smijale stijene, i sve zanosnije bilo je u Miši, no sa zanosom i sve tjeskobnije. Sad ili nikad, sad ili nikad  —  tutnjalo je oko njega i u njemu u ritmu, sad — no samo da se ne vrati čuvar i da ga ne zadrži!

       A čuvar se doista vraćao, no sjaj koji je bljesnuo sa svjetiljke na lokomotivu — jedva je i crvena bila! — potamnio je sjaj nje­gove svjetiljke ručne, neće li se možda skloniti tamo?

       Ne, išao je bliže, nešto je mrsio, no tutanj mu je zaglušio ri­ječi. I tren još, pa ga se nije moglo ni vidjeti. Vidljivo je još htio prijeći na ovu stranu no nije više imao vremena, lokomotiva mu je prepriječila prelaz, i u posljednji tren uzmaknuo na drugu stranu. Preko crne gvožđurije koja je tutnjala i lupala, te se činilo da će tračnice pući pod njome, vidjelo se samo njegovo svjetlo.

       Doskora i to samo mutno jer od svoda do zemlje tunel se na­punio dimom. Ko strašne i crne neke prikaze u magli, bučne i za­glušne u svome letu, jurili su pred Mišom vagoni. Da ih u dimu tačnije razazna, pomoglo mu je samo svjetlo električne žarulje koje je bilo nad njim.

       Stajao je pred nišom, vrebao priliku. Još s lokomotive spazio ga je ložač, smijao se nešto s mašinistom, pogledavao naprijed u tunel, viknuo nešto na drugu stranu čuvaru- Možda su i oni spazili vuka, no nisu li zato požurili vožnju? Zavoj je tu, i morao bi vlak ići laganije.

       A možda to i ide polaganije, i samo se njemu čini da juri ne­obuzdano? Teretni je to bio vlak, ko glomazni kovčezi činili su se vagoni, a zatvoreni su bili, i prilike za prihvat i priskok nije bilo nigdje. Da se na pufere utisne? Ko strašni, sivom plijesni pokriveni dlanovi bili su ti puferi, sklopili su se kao na molitvu, no molitva ta nije li bila odmah i prijetnja da ga zahvate i poput inkvizitorskih šaka bace pod točkove?

       Kolebao se Miša i strahovao da mu ne izmakne još ta posljednja prilika, da mu ne izmakne baš radi tog njegovog kolebanja.

       Cijela vječnost mogla je već proći, i kovčeg se valjao za kovče­gom, no nije li sada već kraj?

       To su slijedili plitki, otvoreni vagoni. Ako možda i nisu bili prazni, prepuni nisu bili, jer nikakav tovar se nije vidio preko ograde.

       Sad ili nikad! — pjevali su i ti vagoni udarajući o priječnice tračnica; sad ili nikad! — uzvinulo se i u Miši. Kukavice je. svukao već čim je prošla lokomotiva, sad je odbacio i prut, koraknuo, ispružio ruke stavši ukoso spram vagona.

       Sad! — stegnulo ga u grlu, svu snagu je sugerirao u ruke i već se njima uhvatio za ogradu. Vlak ga je povukao, noge su mu za- tapkale po kamenju, kliznule o njegove vrškove, neće li pasti? Mišići su mu nabrekli, uzdigao se na ruke, turnuo glavu u neko crno bezdno pa se, povukavši ovamo noge, teške ko olovo, zavalio u to bezdno sav, glavom udarivši o nešto tvrdo.

       Je li to vagon zbilja bio bez dna, i on je kroza nj propao između tračnica, i sad sav vlak juri preko njega?

       Zdrhtio se ne osjetivši drhtaj, grčevito izvitoperio oko sebe prste. Zadro je noktima u drvo, vagon je bio prazan.

       Još natren je okrznuo pogledom svjetlo i sivu siluetu čuvarevu do zida, potom je legnuo na daske, ispružio se odmorno. Dim ga je ujedao u oči, gušio ga. Zavukao je lice u okovratnik, disao svoj vla­stiti dah, zažmirio je i nijemo se predao gvozdenoj stihiji da ga nosi u zrak i u svjetlo-

       A stihija ga nosila. Totrčući su se valjali točkovi, a bili su ko krila, i kroz grmljavinu ga na njima stihija nosila iz utrobe mraka spasavajući ga od čovjeka i zvijeri.