Bilješke o piscu: Pripovijesti Petar Šegedin
Petar Šegedin, rođen je u Žrnovu na otoku Korčuli, gdje je završio građansku školu. Učiteljsku školu je završio u Dubrovniku, a višu pedagošku i filozofski fakultet u Zagrebu.
1936. godine preselio se u Zagreb, gdje je radio kao nastavnik.
Od 1937. godine objavljuje radove u zagrebačkim časopisima.
Surađuje grupom naprednih mladih intelektualaca okupljenih oko Krleže.
Radi kao urednik, zatim kao tajnik Matice hrvatske i tajnik Leksikografskog zavoda. 1956. godine odlazi na mjesto kulturnog atašea u Pariz, odakle se vratio 1960. godine.
U romanu „Djeca božja“ (1946) iznio je doživljaje u uskom životnom krugu dalmatinskog otoka.
Usmjeren je prema unutra, što je došlo do punog izražaja i u njegovu stilu.
Ne razvija radnju, maštu ne troši na izmišljanje fabule, vrijeme u njegovim prozama ne protječe, nego se zgušnjava.
To se može zapaziti u pojedinim pripovijestima (zbirke „Proza“, „Mrtvo more“, 1953; „Na istom putu“, 1963; „Orfej u maloj bašti“, 1964; „Sveti vrag“, 1965), a naročito u meditativnim pjesnički uznositim putopisima („Na putu“, 1953).
Piše također studije i eseje („Eseji“, 1956).
SADRŽAJ Pripovijesti Petar Šegedin
Kao i u svojim romanima, Šegedin je sažeo lucidne opservacije o ranjenoj ili ugroženoj ljudskosti u nizu kraćih proza. To su obično zatvorene cjeline strukturirane tehnikom asocijacija ili logikom, ali neke se pripovijetke sasvim nameću otvarajući se prema budućnosti, ostavljajući dojam da iza njih nužno slijedi niz događaja, da su to zapravo poglavlja nenapisanoga romana („Na istom putu“).
Otuda dolazi dojam jedinstvenosti u necjelovitosti — čak i onda, kad se pod zajedničkim naslovom u knjizi nalazi više proza („Orfej u maloj bašti“,1964).
Vrijeme njegovih proza je egzistencijalno, stvarnost je uvijek prelomljena kroz subjektivni dojam, osobnosti otkrivamo češće u toku njihovih razmišljanja, sjećanja, zaključivanja, nego u odvijanju događaja od kojih se sastoji njihov vidljivi život.
U većini slučajeva odabire rijetke dojmove, bizarne ideje, neobične situacije. Više psihoanalitičar nego psiholog.
Pričanje mu je često izrijekom usmjereno prema određenoj publici, ali je i tada pretežno monološki okrenuto prema sebi; to je karakteristika ispovjednih proza, napisanih u obliku dnevnika ili pisma.
Zanima ga ono što je bitno, a ne ono sto se obično smatra zanimljivim. Ukus mu je istančan, a smisao za kompoziciju i poantu očit.
IZ DJELA Pripovijesti Petar Šegedin
NA ISTOM PUTU (odlomak)
Progutala odjednom sve noć. Nikoga nije bilo više Čuti. Otišli su. Samo, kako to da nije čuo vrata. A on nikako ne može Večeras zaspati. Možda će biti budan sve do sutra. Čim svane, otputovat će u grad i ostati na školama. Govore da je to dobro i zavide mu, pa i on se sam tome jako veselio, a sad, eto, što je to s njim? Ona njegova škrinjica, tamo u mraku. Sutra će mu je prenijeti u grad. Postajala mu je neprijatelj. Boji se nje, pa i one torbe što mu je tu uz krevet, u kojoj se nalazi »ona« njegova stvar… Kao da zbog toga što je već sve spremno i mora otputovati! A tamo u dvorištu, ipak netko hoda? Ili mu se to samo pričinja?… Osluhne. Ne, ne, nikoga nije bilo. Gdje je njegova majka? Ustane i tiho, na prstima, prikrade se prozoru. Bio je otvoren. Sama noć u dvorištu. Nasloni se na prozorski prag i stane osluškivati. Nabuja strah u njemu. Osjeti Se toliko samim da je htio viknuti i dozvati majku, ali tada začuje čudan glas: tih, mekan… Plač. Da, netko je tiho jecao. A sve sam mrak, X nikoga nije mogao vidjeti. Tamo iz hodnika, oglašavalo se već glasno hrkanje stričevo. Bi mu lakše: ljudi se javljaju… I odjednom mu se učini poznat onaj glas što plače tamo u kutu dvorišta. Mama… Stane pomnjivije osluškivati. Jest, to je ona. Tiho šapne:
— Mama
Nitko mu se ne odazva. Plač je jednako tekao.
— Mama!… pozove glasom što se gubio u grlu.
Jecaji su ostajali jednako prigušeni i tihi. Strah navre u njegove uši. Povuče se u krevet i prekrije se plahtom po glavi. To majka plače jer on sutra odlazi… A svi su govorili da je to dobro što odlazi. I strah i radost su živjeli u njemu. Ona je pored njega. Tu. Prestat će jecati i doći k njemu. Samo ju je jednom vidio plakati gore na Utvinji. I čudno, čim se javi slika te Utvinje, kao da mu se i svijetlo objavi. Predio taj se mogao vidjeti iz njegove kuće. Tamo na zapadu. Sunce je Zapadalo na Utvinji. I ljetne duge su se obično savijale nad Utvinjom. Onamo gdje su se iz doline, između dva brijega, dizali čempresi. Zna on vrlo dobro i duge i čemprese.
Krenula je tako njegova misao, a on je zaboravljao da majka plače sama, u mraku, pa ipak: plač njen živi u svim tim njegovim slikama.
Tamo, na Utvinji, bila je njihova trešnja. Jedina njihova trešnja. Ispunila je čitavo njegovo djetinjstvo. I zavolio ju je. Iz godine u godinu, iz jednog godišnjeg doba u drugo pratio ju je, odlazio k njoj i gledao je. Tajom je i razgovarao s njom… Žalio ju je crnu, bez lišća, veselio se prvim listovima, a kada je cvjetala i kada su se javljali prvi plodovi, on je gotovo svaki dan odlazio k njoj. Prvi plodovi poslije duge zime! U mjestu su svi imali mnogo trešnjevih stabala, ali oni: samo tu jednu jedinu trešnju. Na Utvinji…
Otvorila su se vrata sobe i. ušla je ona, majka. Tiho, gotovo nečujno. Prišla mu u mraku i dodirnula ga rukom. Osjetio je kako je ta ruka hrapava. Pravio se da spava. Poljubila ga je u čelo tri puta. Usta su joj podrhtavala. Otišla je od njega i legla u krevet.
Kada se sve smirilo, otvorio on svoje oči u mrak: gledao je i slušao, ali ničega. Sama crnina… Što se to događa s njim? S njom? Zato što putuje, zato što odlazi? Što je to? Da, sve će on ostaviti… I majku, i Utvinju, i trešnju… A zašto je ono majka plakala na Utvinji? Nije znao. Zavolio je tu trešnju što se iz debla razgranala u dvije velike krošnje. Zato se bilo lako i popeti na nju. I duga je morala nad njom sjati…
Mrak se pretvarao u težinu koja pritiskuje i prsi i oči. To je silazio san u njega, znao je on to, ali mu se. nije htio odupirati. Ulazi sada lagano, nečujno i brzo će on nestati… Svejedno, on od svih njihovih stabala najviše je volio tu trešnju… Ali, ne, ne zbog toga što je na njoj prvi put vidio… Što je vidio? … Mrak je toliko ogroman, velik: kao nebo i kao krošnja! A u krošnji je vjetar i kiša i ona, njegova rođakinja. Svi su u nebu, u krošnji, u mraku, samo su plodovi crveni, crveni, tamno crveni. Rođakinja prelazi s grane na granu, a on je dolje i pokazuje joj gdje ima najviše zrelih trešanja…
No tada se javio glasan jecaj iz majčina kreveta i pobrisao san, što se već bio nastanio u njemu. Čuo je kako ona šapće:
— Kako će sam, kako će sam u tuđini, među tuđinima!… Mali moj! A slab je, slab, kao što mu je i otac bio…
Onda se opet javi mrak, gol i sam. Težak. I on mu popusti: predade mu Se sav.
Krenuli su rano. Sunce još nije bilo u dvorištu; ukazivalo se samo na vrhu bajamove krošnje. Rijetki glasovi i nekako prazni. Samo vrapci, živ žamor njihov na krovu kuće. Posjetio je baku, koja još nije bila ustala. Blagoslovila ga je i kazala mu da će Rozalija biti dobra s njime. A majci, koja ga je pratila i jedva suzdržavala jecaje, dobacila je surovo:
— Dragi idu i u Ameriku, pa se ne plače, a on tu, u gradu, dva sata odavle, a ti cmizdriš… je li to za njegovo bolje? Što suze roniš?
Tetka je bila otišla, a stric ga je čekao u dvorištu. Već ga je dozivao. Mati mu je nosila torbicu. Stric je bio ljut i majka se vidljivo bojala.
— Ajde, ajde, što je potrebno plakati… Za dva sata i možeš biti svaki dan s njim. Ajdemo i daj mu tu torbu!… — sam je uzeo od majke i dade mu je u ruke.
Primio je torbu bez misli. Izgledalo mu je kao da stric i odnosi sve njegove misli. Vladao se poput predmeta kojim drugi posve upravljaju. Krenuli su i kada su već bili na cesti, majka nije izdržala i glasno je zaplakala:
— Hodi s bogom, moj sinko, i čuvaj se…
— Ajde, ajde, boga ti, što je obadaš! — povukao ga je stric. — A mene su uzeli kao kozlića ispod koze i što, evo me…
Imao je još samo toliko vremena da se obazre i nazre crveno, zaplakano lice u crnom obruscu i ruku koja mu neprestano odmahuje. Stric ga je još jednom povukao i oni su brzo izgubiše iza okuke koju je cesta pravila upravo kod velikog njihova duda.
— Koza, da bi koza! — rekao je stric ljutito.
Da, on se tada, sjetio njihove koze, koja je tri dana meketala i glavom lupala o vrata kada su joj odnijeli kozle.
A jutro je bilo veliko i bistro. Sve jasno. Svugdje se još osjećala rosa. Hodali su odmjereno. Stric je zašutio, a i on je sam ostajao bez riječi bojeći se da još više ne naljuti strica. Znao je dobro put: cesta će najprije, proći uz groblje, pa onda kroz Mali Zaselak, zatim će ući među maslinike i niz Hum spustiti se u Veliki Zaselak, onda će, poslije crkvice svetog Mihovila, izaći iz sela i poći pristran- kom brijega, spuštajući se, prema moru. Tom strminom će ići dugo, gledajući more: plavi kanal… A onda će cesta proći mimo lokvu, krenuti ravno, zaći u borovu šumicu i kada iz nje izađu, naći će se pred samim gradom. Vijugajući spuštat će se i odmah uz crkvu svetoga Nikole ući u grad… Vidio je sve to jasno u svojoj svijesti, ali nikako nije mogao zaboraviti crveno lice u crnoj marami i ruku koja neprestano maše.
Išli su bez riječi. On, držeći svoju torbu uz tijelo, a stric gledajući ispred sebe. Stari, crni šešir pokrivao mu i previše mršavu glavu, a zgužvano odijelo pokojnog djeda smjestilo se na njemu zaista kao da zna kako je tu privremeno. I lanac je imao na prsima. A on se osjećao poput onoga što ga vode vezana: ispijala ga stričeva šutnja. Kada su se približili groblju, pogledao je ispitljivo strica, očekujući da će se ovdje javiti nekom riječju. Prevario se: stric je i dalje šutio — A on se sjeti svoga oca koji leži u jednom od grobova gore i riječi što mu ih je često ponavljala majka: »Sve bi bilo bolje da je on živ!«