Pripovijesti Vjekoslav Kaleb – lektire – Sjedi 5

Bilješke o piscu: Pripovijesti Vjekoslav Kaleb

Vjekoslav Kaleb, rođen je 1905. godine u Tijesnu, kod Šibenika. Nakon osnovne škole i niže gimnazije odlazi na učiteljsku školu, koju je pohađao u Zadru, Beogradu i Šibeniku.

Od 1924. godine radi kao pučki učitelj u mjestima Dalmatinske Zagore. U Zagreb dolazi 1940. godine. Napustio je učiteljsko zanimanje i počeo raditi kao činovnik, a najveći dio svoga vremena posvetio je književnosti.

Radi kao urednik (»Naprijed«, »Re­publika«, »Kolo«), pa kao tajnik Matice hrvatske i umjetnički direktor »Zagreb-filma«.

Kaleb je jedan od najplodnijih pripovjedača svoje generacije. Kad se 1940. godine, u svojim zrelim godinama života, javio knjigom pripovijesti „Na kamenju“ odmah je privukao na sebe pažnju i kritike i publike.

Uspio je i tematski i izražajno donijeti toliko novih kvaliteta; da se činilo kao da se tek u njegovim prozama otkriva prava istina o ljudima dalmatinskog kamenjara, o njihovom teškom životu.

SADRŽAJ Pripovijesti Vjekoslav Kaleb

U novelama u kojima prikazuje zagorski kamenjar, obrastao »sivim biljem, pogorušem, kaduljom, vrijesovima«,  Kaleb otkriva primitivne oblike života seljaka i zaostalosti.

Ne razmišljaju o činjenicama, nego ih primaju kao konačne, osjećaju strah od svega stranog i nepoznatog, siro­mašni su, izgladnjeli, nepoduzetni, samouvjereni i neradišni, što pisac posebno ističe u djelu „Sva­ki svoje“, razlikujući marljive stanovnike uz more od za­ostalih »kamenjaraca«.

Potresno djeluju njihove tužne sudbine; osuđeni su na ne upoznavanje prave i čiste radosti života.

Mučeni su mračnim nagonima i mržnjom, što je predočeno u novelama „Usput“ i „Na ka­menju“.

Među novelama o seljacima dvije se odvajaju od ostalih, i pokazuju posebnost Kalebova gledanja koje kasnije još više dolazi do izražaja.

„ Između dana i noći“ na prvi pogled je realistični prikaz običaja u toku jedne noći, kada su ukućani okupljeni oko pokojnika, i svojevrsni nastavak sasvim realistične „Cikine ženidb e“, ali dubljom analizom otkriva se egzistencijalna tjeskoba i straha čovjeka pred silama života i smrti — između običnoga dana i simbolične noći.

Osnovni Kalebov poticaj je radoznalost kako bi ispod maske otkrio pravo lice čovjeka, koji neprestano želi biti Nešto i Netko.

IZ DJELA Pripovijesti Vjekoslav Kaleb

GOST  (odlomak)

Ono troje sjedi u mračnoj kući pod čađavim gredama: na kladi uz vatru Frane, za niskim stolom miješa kašu za večeru Mara, a na kovčegu uza zid čuči, vrebajući kao divlja mačka, slaboumna kći.

       Dan nije bio zanimljiv; dosada blagdana umorila ih je i smirila, pa su se uvalili u veče kao u mlaku vodu; počeli se gnijezditi u njoj — po njezinim dvorima miču ticalima: nastoje naći zadovolj­stvo kao rakovi na stijeni.

      — Slava tebi…— mrmljala je Mara i pogledala kroz vrata van u rumen koja se na zapadu spuštala za brdo i kroz lišće bajame i loze jedva slala u kuću malo svjetlosti; žena kao da se plaši što dolazi noć, neizvjesno putovanje kroz san, nestajanje do sutrašnjeg dana…

      — Ako bog dade… — uzdahne.

       Frani se na licu rastapala briga… posluša: zvono s crkve hi­talo je tanke kliktave zvukove, koji su se kao noćne laste ushićeno zabadali u mrak i slatko nestajali, gubili se u daljini. Široko za­mahne rukom krst, primiješa molitvu i počne se cijelom dušom sanjivo zibati u valovima zvonjave, upijati se u mir i svečanost večeri kao u ljepšu sutrašnjicu.

       Kad je posljednji zvuk zvona i titraj mu lagano zamro, zrak se opet isprazni i tišina složi sve stvari, pritisne ih k zemlji, kao mrtvo tijelo; sve su one: obijeljen zid, zemljani pod, stari predmeti — krevet, niski sto na sredini, kovčeg uza zid, ognjište, bačva — ušutjele uplašeno. I susjedstvo se izgubilo nekud, kad ne dopiru iz njega glasovi.

       Mara se na koncu opet prekrstila, pa videći da i slaba vatra pobjeđuje svjetlo izvana, zapali malu petrolejku, koja je visjela o gredi nasred kuće.

       — Ima još malo petrolja, pa neka gori — reče.

        Kćeri su se ispod raskuštrane kose krijesile oči od odraza svje­tla, izbijale crvenkasto-žute iskre kao paučje; buljila je bez misli kroz vrata u dvorište.

         — A nu! — progovori najednom resko i zaoštri pogled prema ulazu.

         Mara pogleda nju, pa onamo.

         Prene se i namršti čelo.

         S vrata su gledala dva blaga, pametna oka, mirna i sama kao dvije svijeće na oltaru.

         To je na vratima stajao ovelik lovački pas prepeličar, duge sive dlake, tamnih smeđih ušiju obješenih i priljubljenih uz obraz kao baršunaste krpe. Nekako je tih,, svečan i bojom se slaže s mrakom a oči mu se odvajaju. Gleda ljude napeto ali pristojno i očekuje znak dobre volje. I oni su zadržali pogled na njegovim razumnim očima, pomalo ga prosuđivali i nastojali mu otkriti namjere.

        Mislili su da će progovoriti.

        Tako su se neko vrijeme gledali pas i ljudi, u očekivanju, a onda je gost vidio da nitko ništa ne kaže, pa lagano prekorači prag u zađu u kuću.

         — U ime Isusovo! — reče žena tiho i u sumnji rastvori oči.

         Krasna gospodska životinja zastane pred stolom i opet upre

oči u ženu.

         Njoj se pogled učini upitan, nekako mudar, pun otajnog znanja, pa ga počne izbjegavati.

         Obrati se mužu:

         — Nu, ka da nam ništo ima reći!

         — H? — Njemu lice dobije ozbiljniji, sa sumnjom, izraz koji je prelazio pomalo u strah i poštovanje.

         — Da, da … onoga…

          U njemu se možda probudila lagana nada kao stara uspomena: ljudima može jedan neznatan i čudan događaj donijeti u dom onu željenu promjenu. Kad ovako svjetlost bježi za brdo, nestaje, i mrak prekriva sve kao stara kvočka vještica da ispod perja izleže novu sutrašnjicu, onda se u tišini, uz vatru i svjetiljku, roje nade i bo­jazni čudna oblika, kao oni dvorci u oblacima što ih stvara žerava i plavkasti plamenovi po njoj. — To mu je svakog dana svoje vrsti zabava.

          Frane odgurne rukom sa čela čudnu pomisao i reče silom otri- ježnjen:

          — Hajdemo večerati.

           Primakne se stolu.

           Žena izvadi žut grumen tvrde kaše u malu drvenu zdjelu pa dade kćeri na kovčeg, a ona i muž počnu složno jesti iz velike.

           Pas se približi Frani i stane željno gledati u žlicu i hranu, pra­teći je očima od zdjele do usta.

           A ono oboje oprezno zirkaju na nj, izbjegavajući da mu su­sretnu pogled; samo su nozdrvama lovili nekakav gospodski miris, koji je dolazio od njega kao od liječnika kad dođe u kuću.

           — Odakle su došli? — upita Mare neodređeno: muža ili psa, a očekujući više od psa odgovor.

          I Frane pogleda gosta upitno.

         A on, umjesto da što kaže, digne prednju nogu i šapu nasloni Frani na koljeno.

         Frane se zabrine. Brzo odreže žlicom komad otvrdnule kaše pa je baci na tlo.

         Pas samo pogleda onaj žuti komad na crnom podu i ne mak­ne se.

         — Dat ćemo im tanjur — reče žena. Oprezno dohvati drveni tanjur, stavi u nj nekoliko grumena hrane i odnese ga u kut kuće.

         — Na … onoga … izvolite …

          Pas shvati. Skine nogu s Franina koljena, pođe k tanjuru i la-? gano, redom, počinjući od manjih komada, pojede kašu.

          Nakon toga nije se više zanimao za njihovu večeru, nego sjedne na zadnje noge nasred kuće i počne domaćine kao i prije, sad jed­noga sad drugoga, promatrati.

          Mrak se spustio sasvim, rana jesenska večer. Vatra na ognjištu •umire, pa je kuća osvijetljena samo plamenom petrolejke. Mara iz obzira prema gostu podigne stijenj i popravi plamen. Kćeri se na licu pojavi radostan posmijeh, šaljiv, i očima ožimlje znatiželjno. Frane ispod riđih čupavih obrva gleda s novim mislima. Najednom stane treptati očima, kao da se domišlja nečemu, pa onda ustane, uspravi se i počne veoma svečano stajati na sredini kuće.

          — Utoči malo vina! — reče značajno.

           Po dvorištu se začuju koraci.

           Uđe susjed Špirkan.

— Dobra večer… — zastane malo. — A čiji je to pas?

           — Ne znam — odgovori Frane.

            I  mali Jerko susjedov poviri na vrata, pogledom začuđeno is­pituje psa i ukućane.

           — Ovo je nika gospodska životinja. Gleda ka i čeljade.

           — Reka je: dobra večer — javi se kći.

           — Nu? — Špirkan pogleda svakoga napose; pa onda psa, di­gnutih obrva.

            I žena se trgne kao ubodena:

           — Ajde? … Nisam čula!

            Špirkan razgleda psa još jednom pažljivije, pa onda njih upi­tno, sumnjičavo: zašto kriju od njega?

            Umuknu neko vrijeme.

            Mali Jerko s vrata otrči.

             Frane, kao da je zaželio veću svjetlost, pođe k ognjištu pa na­loži. A drži se ozbiljno; i ne gleda Špirkana.

             Sjednu oko vatre na stare balvane kao da su se povukli na vijećanje. Bljeskovi plamenova počnu poigravati po njihovim li­cima, i sjene po zidu kuće.

             I pas korakne k ognjištu, pa u nekoj udaljenosti skromno stane. Glava i oči mu, osvijetljene vatrom, isticale se od tamne pozadine.

          Oni su ga dobro vidjeli, ali sada su se zatvorili u ovaj četvoro- kut ognjišta, i njegovu svjetlost i toplinu, kao da je stvarna ograda, i negdje daleko su osjećali čudnovatu životinju, koja osvijetljenim licem viri kroza zid mraka u ovaj njihov kutić, a ne znaju što nosi, da li zlo ili dobro.