Bilješke o piscu: Pripovijetke Milovan Glišić
Milovan Glišić, (1847. godine – 1908. godine), rođen je 1847. godine u selu Gradac, u okolini Valjeva, gdje je završio osnovnu školu. Radi daljnjeg školovanja preselio se u Beograd, gdje je završio gimnaziju i upisao najprije tehnički, a zatim filozofski odsjek Velike škole, koju je napustio 1875. godine. Od tada radi u redakciji „Srpskih novina“, od 1878. godine je korektor Državne štamparije, od 1881. godine dramaturg Narodnog pozorišta, i na kraju pomoćnik bibliotekara Narodne biblioteke. Umro je u Dubrovniku 1908. godine.
Književnošću se počeo baviti već u školskim klupama. Glavno razdoblje njegova originalnog književnog stvaralaštva je između 1875. godine i 1885. godine. Tijekom tog desetogodišnjeg razdoblja objavio je tridesetak pripovijesti i dvije komedije, a kasnije se posvetio prevođenju (preveo oko 40 scenskih djela, pa Gogoljeve „Mrtve duše“, Tolstojev „Rat i mir“ i dr.).
Kada je izašao iz pokreta Svetozara Markovića, posvetio se proučavanju problema srbijanskog sela u veoma teškom trenutku za eksploatirane seljake izložene neimaštini, često zaostale i nepokretne, ponekad nedovoljno angažirane za napredak, za prijelaz iz patrijarhalnih u suvremenije oblike života. Nastojao je psihološki osvijetliti seljački mentalitet, za koji je imao mnogo razumijevanja.
Glišić uspješno isprepliće kritiku s humorističnim upadicama, u nizu proza objavljenih u knjigama: „Pripovetke I“ (1879), „Pripovetke II“ (1882). Svoju prirođenu duhovitost iskoristio je i za pisanje komedija: „Dva cvancika“ (1883) i Podvala (1885).
SADRŽAJ Pripovijetke Milovan Glišić
Od svih Glišićevih pripovijesti najčešće se spominje „Glava šećera“. U njoj je duhovito prikazan simbol korupcije: glavu šećera seljak kupuje od pandura da bi je poklonio kapetanu, i tako redom seljaci plaćaju uvijek istu glavu šećera. Međutim, u toj je prozi autor još sugestivnije prikazao nedjelo zelenaša, koji upropašćuju seljake brutalno, uvlačeći ih, poput pauka, u mrežu dugova koje ne mogu namiriti. Na sličnoj anegdotskoj podlozi Glišić je izgradio i neke druge svoje vrijedne proze. U priči „Roga“ bogati seoski gazda biva prevaren od seljaka, dok u „Zloslutnom broju“ Glišić stvara životni tip novog zelenaša-krvopije seoskog trgovca, Vule Pupavca, kojeg je prenio i na scenu, u komediji „Podvala“. Anegdota je i u osnovi lake šale „Ni oko šta“, u kojoj je prikazan sukob između popa i učitelja. Komični element prisutan je i u priči o Cincarinu Čir Trpku koji se obogaćuje na račun zaostalih i nepismenih seljaka („Šilo za ognjilo“), kao i u vedroj priči o dosjetljivom učitelju koji je, vještim trikom, praveći se bolesnim, izbjegao inspekciju („Učitelj“).
Korumpiranost prosvjetnih inspektora ismijao je u „Učitelju“. No, Glišić nije ostao jedino na području humora i satire. U „Prvoj brazdi“ opisao je lirski ustreptalo prvo oranje seoskog momčića, dok je „Posle devedeset godina“ rezultat autorova poznavanja ruskih literarnih uzora (Gogolj) više nego prilika u kojima živi srpski seljak.
Tako je i u noveli „Nagraisao“ opisano praznovjerje i neukost seljaka bez kritičke distance, što svjedoči o Glišićevu potpadanju pod utjecaj misticizma i fatalizma. U pripovijesti „Svirač“ razvio je fabulu o bogatom špekulantu i zelenašu koji u dosluhu s općinskim pisarom, uz pomoć krivotvorenih dokumenata i lažnih svjedočenja, izrabljuje i vara seljake, koji se obraćaju vlasti tražeći zaštitu.
IZ DJELA Pripovijetke Milovan Glišić
GLAVA ŠEĆERA (odlomak)
Utom sva četiri opštinara i kmet, te za vajat Duki.
— E, pa dajde, Đuko — reći će jedan od onih što su maločas s njim uredili posao. Đuko priđe kolima i izvuče torbu, pa kao zaklanjajući je za se, da ne ugleda kapetan, donese je među njih. Ali oštar pogled kapetanov dobro je pratio Đuku šta radi, i da se otkud tu desio kakav još oštriji pogled od pogleda kapetanova, mogao bi lepo opaziti, kako se kapetan zadovoljno osmehnu, kad vide, gde Đuka uze torbu iz kola. Đuko saopšti celu stvar i onoj dvojici opštinara i kmetu sasvim potanko i razgovetno, da oni nisii ništa drugo u taj mah zaželeli nego »samo da ne bude odveć skupo«.
— Kako bih ja vama preskupio! — odgovaraše Đuko na tu želju njihovu. — Ta zatreo bi me hleb i so vaša. Jok, bogami, ravna tri talira dao sam za nju.
— E, baš skupo si platio, brat Đuko! — primeti kmet. — Skupo, nije vajde!
— Jes’, istina, poskupo, ama je i valjano! Pogledajte vi, kolika je to glava šećera!
— Dajde, Đuko, da vidim! — zaiska kmet; uze i prevrte tamo- amo, pa reče: Nije vajde, dobra glava, samo šteta, što je okrnjena.
— Ništa to ne mari. A, bogami, dao sam ravna tri talira. Nije pravo da štetujem.
— Naposletku i vredi — reče jedan od opštinara. — Samo da nije okrnjena!
— Baš, Đuko, dosta ti je dukat — reći će kmet. — Nemoj ni ti zatezati. A zaista, da nije tako oštećena, dali bismo ti tri talira.
— Hajde, Đuko, da se ide, Đuko! — viknu kapetan, i neki po- trčaše vajatu, da ga zovnu.
— Eto me, gospodine, eto sad! — odazva se Đuko pa navali na opštinare. — E, neka je za dukat. Ljudi smo naši, a tri cvancika nije bogzna šta. Dajte pare, eto zove me kapetan; pohitajte i vi. Sad je baš i u redu, kao na polasku, da mu date.
Kmet izvadi iz kese dukat u zlatu i dade Duki:
— Na, brat-Đuko, i alali!
— Nek ti je alal, brate! — reče Đuko predajući glavu kmetu. Zatim priđe kapetanu i upita: — Hoćemo li, gospodine?
— Spremi i okreni kola! — reče kapetan, i Đuko ode da barata nešto s kočijašem oko kola.
Dok se još kapetan zagovarao s ljudima, dotle kola već behu sasvim spremna. Kočijaš drži u ruci vodice i čeka da pođe. Đuko spreman čeka kod kola.
Ustade i kapetan, zahvali im na dočeku, izgovori nekoliko veoma poučnih reči pa pođe. Dok mu priđe kmet i za njim dva opštinara s glavom šećera.
— Gospodine — počet će kmet — nije baš u redu, da odeš od nas tako prazne ruke — pa mu pruži glavu šećera. Kapetan kao čineći se, da mu to nije po volji, uozbilji se i upita:
— A šta vam je to?
— Ta eto, malo šećera…. velimo, da poneseš tvojoj dečici, nek su ti živa i zdrava! — veli kmet.
— Ta nije to trebalo… Baš nije trebalo — vajka se tokorse
kapetan. — Ja ni od koga ne uzimam ništa. Nego već …
— Ponesi, ponesi deci, gospodine! — graknuše ostali. — Deca su, neka im zaslade kavu…
— Pa ono mogu deci doneti, ali baš niste trebali to činiti; pravo da vam kažem, nije mi po volji. I ne bih uzeo, da niste vi. Ali sad što mu drago — izgovara se kapetan, a Đuki se samo smeši brk.
— A nemoj što zameriti, gospodine — veli kmet. — Mi smo ljudi prosti. Nije da rekneš kakav mit, bože sačuvaj!
— Niti bih vam ja uzeo mit! — prekida ga kapetan. — Da mi date pun ovaj vajat dukata, ne bih vam ni pogledao, samo ako je mit…. Ovako za ljubav i dobro poznanstvo mogu poneti deci to malo šećera. — Tu se okrete Đuki i reče: — Dede, Đuko, metni i ovu glavu u kola! — Duka odmah uze i već ostavi, gde je i stajala.
Oprosti se kapetan sa svima, sede u kola i ode, a Vučevčani ostadoše vrlo zadovoljni, što umedoše tako lepo dočekati svog starešinu.