Bilješke o piscu:Rodoljupci Jovan Sterija Popović
Jovan Sterija Popović, rođen je u Vršcu, u trgovačkoj obitelji. Otac je želio sina trgovca, pa ga od malena uvodi u posao. Knjige je mogao čitati samo noću, ali i to teško, jer mu škrti otac nije htio dati niti svijeću. Ipak, Sterija se otima očevoj volji i nastavlja školovanje u Temišvaru, pa u Pešti. Od 1828. godine studira pravo u Kežmarku.
Uzdržava se od instrukcija, a zatim radom u odvjetničkoj (1836. godine), odnosno profesorskoj profesiji (u Kragujevcu 1840. —1842. godine ). Zatim postaje ministar prosvjete, na kojem mjestu stječe zasluge za osnivanje Društva srpske slovesnosti, Narodnog pozorišta i Narodnog muzeja. Autor je školskih udžbenika iz različitih predmeta.
1848. godine odlazi iz Beograda, ali se prije revolucije ponovo na kratko vrijeme sklonio u tome gradu, da bi ga ubrzo zauvijek napustio. Živio je, radio i smrt dočekao u Vršcu, u materijalnoj oskudici i duhovnoj izolaciji.
Počeo je pisati vrlo rano, pod utjecajem školske lektire. Pisao je loše romane, kojima se kasnije ruga u Romanu bez romana (1832. godine), otkrivši svoje prave mogućnosti u komedijama karaktera i komedijama naravi. Napisao je najprije Lažu i paralažu (1830), obarajući se na površni odgoj u tuđini. U Tvrdici ili Kir Janji (1837) uzima isti motiv kao i Držić u Skupu, ali u razradi lika starog škrca oslanja se na poznavanje živih primjera u Vršcu i u vlastitoj obitelji. U Pokondirenoj tikvi (1838) također osuđuje porok prepotentne i prazne malograđanštine, dok je Zlu ženu (1838) napisao prema motivu jedne njemačke opere. Zaplete u vezi sa ženidbom u društvu u kojem je živio prikazao je u Ženidbi i udadbi (1841), a u Beogradu nekad i sad (1853) prikazuje sukob patrijarhalnog i novog duha.
Njegovo je najbolje djelo komedija s jakom satiričkom oštricom Rodoljupci (oko 1850).
Osim uspjeha u komediografiji postigao je znatnu literarnu vrijednost, prema mišljenju nekih kritičara, u refleksivnom pjesništvu (zbirka Davorje, 1854).
SADRŽAJ
Rodoljupci Jovan Sterija Popović
Lepršić i Zelenićka slijepo vjeruju u mogućnost obnove moćnog Dušanovog carstva, dok su Smrdić, Serbulić i Zutilov zainteresirani prije svega za vlastitu dobrobit. U borbi za karijeru spremni su na sve, pa i na izdaju svojih nacionalnih osjećanja: u želji da se dodvore Mađarima oni nose mađarsku kokardu s vanjske strane odjeće, a s unutrašnje krišom čuvdju — srpsku (»bliže srcu«!).
Busaju se u prsa, a misle jedino kako će ugrabiti novac. Jedini pravi rodoljub je trijezni rezoner Gavrilović, u kojem je Sterija vjerojatno najviše izrazio samoga sebe. Podrazumijeva se, lažne ili prazne glave rodoljubaca napadaju Gavrilovića kao — izdajicu.
Radnja se odvija u razdoblju revolucionarne 1848. godine u kraju gdje dio srpskog stanovništva pada u iskušenje da se radi osobnih probitaka i činovničke karijere — pomađari. Prikazani likovi djeluju gotovo groteskno u svojoj moralnoj bijedi, ali poznavanje tadašnjih prilika navelo je neke kritičare da u tome ne vide bezrazložno pretjerivanje, nego realističko-satirički, gorko-smiješni spektakl.
Sterija je likovima dao karakteristična imena, ukazujući i na taj način na njihove individualne značajke: Smrdić, Zutilov, Serbulić (od rumunjskog »šerb« = zmija), Lepršić (pjesnik, sanjar) itd. Osuđujući prijetvorne rodoljube, Sterija se na svoj način zalagao za iskrenu Ijubav prema narodu.
O DJELU
Rodoljupci Jovan Sterija Popović
Ovo svoje djelo Sterija je nazvao »veselo pozorje u 5 činova«, a zapravo je to oštra kritika lažnog rodoljublja.
Glavna inspiracija mu je šaroliki svijet u Vršcu, s mnoštvom slikovitih likova seljaka, obrtnika i građanske elite. Otuda potječe svakako i leksička osebujnost Sterijinih dijaloga, u kojima zapažamo znatno odstupanje od književnog standardnog jezika.
Međutim, Sterija je kao i svaki pravi umjetnik uzdigao svoju deklarativnu kritičnost do životnog i uvjerljivog umjetničkog svjedočanstva, začinjenog humorom svojstvenim autoru Kir Janje. Njegovi likovi u najrazličitijim odnosima govore rječitije od uvodnih autorovih deklaracija, iznoseći ne samo osnovni problem, nego i sve njegove nijanse.
IZ DJELA
Rodoljupci Jovan Sterija Popović
Peto poglavlje
Osmi prizor
ZELENIĆKA, PREĐAŠNJI
ZELENIĆKA: Šta je to? Kakva je to vika?
GAVRILOVIĆ: Eto šta je: gospodin Žutilov udaje kćer za Mađara, a gospodin Lepršić postao je činovnik izvan Vojvodine, pa se sad prepiru koji je veći rodoljubac.
ZELENIĆKA: (Osvrće se): Nema nigde stolice da mogu pasti u nesvest. Je li to istina, zaboga?
GAVRILOVIĆ: Zasad je tako.
ZELENIĆKA: O, seni Miloša Obilića,- Hajduk Veljka i drugih junaka, čujete li? U Vojvodini srpskoj diči se Mađar ljupkostiju braka najdičnijom Srpkinjom; u Vojvodini srpskoj neće Srbin da služi svom rodu nego tuđinu! Nećače, nećače, vratite se u njedra vaše domovine, duhom vas narodnosti preklinjem, vratite se rodu vašemu, kojega ste bili potpora i otrada!
GAVRILOVIĆ: Kad tako lepo dišete za srpstvom, evo i vama jedno pismo od vašeg starog prijatelja Nadžfaludija (Pruži joj pismo).
SMRDIĆ: Šta je to?
GAVRILOVIĆ: Čisto rodoljublje. Gospoja Zelenićka ili, po srpski, Plavićka, imala je odavno poznastva s jednim Mađarom, Nadžfaludijem, koga svi poznajete. I ovaj sad piše kako ona vrlo dobro čini što mrzi na Mađare.
ŠERBULIĆ: S Mađarima korešpondirati, to baš nije lepo.
LEPRŠIĆ: Gospoja ujna, zar tako treba?
ŽUTILOV: Cudaršag1! Pa jošt’ ima meni da predbacuje.
ŠERBULIĆ: Ja bi se stidio takovo što učiniti.
SMRDIĆ: Teško nama kad smo do toga došli!
ŠERBULIĆ: I ja kažem teško nama.
SMRDIĆ: Rodoljubica koja je tako silno na narodnost disala, ah, srce mi se cepa!
GAVRILOVIĆ: A vi, jeste li potpisali prošenije da vam ne treba Vojvodina?
LEPRŠIĆ: Kom ne treba Vojvodina?
GAVRILOVIĆ: Evo, Šerbulić i Smrdić pogodili se s jednim stranim za pedeset dukata da će potpisati prošenije kako je izlišna Vojvodina.
SMRDIĆ: E, mislite ne znamo mi da je to vaše maslo bilo?
ŠERBULIĆ: Samo sam tako rekao da vam učinim radost.
GAVRILOVIĆ: Ja znam da ste ga, te tako, molili da vam prošenije i dukate donese.
ŽUTILOV: No, to je još najgore.
LEPRŠIĆ: To znači besovesno2 izdati svoj narod.
GAVRILOVIĆ: Vidite, gospodo! Gospodin Žutilov udaje kćer za Mađara; gospodin Lepršić primio je službu izvan Vojvodine; gospoja Zelenićka dobija pisma od starog prijatelja Mađara; a Smrdić i Šerbulić hoće da prodadu Vojvodinu. Kažite mi koji je najveći znak rodoljublja?
SMRDIĆ: Sve je to vaše maslo, no razgovaraćemo se dok se vratimo kući.
GAVRILOVIĆ: Kad nema odbora.
ŽUTILOV: Šta, šta? Vi se usuđujete kvariti odbore?
SJVIRDIĆ: Tako nam jednako preti.
ŽUTILOV: Mrav jedan, da-se usudi u odbor dirati!
GAVRILOVIĆ: Bože sačuvaj! Ja ću nastojati da i vaš zet bude član.
ZELENIĆKA: Ali šta.ga trpite ovde, molim vas!
NANĆIKA: I ja se čudim.
GAVRILOVIĆ: (Zelenički) Zar je to blagodarnost što sam vam doneo pismo od našeg starog prijatelja?
ZELENIĆKA: Dalje od nas!
SMRDIĆ: Da se ne usudite k nama pristupiti!
ŽUTILOV: Koji narodne činovnike oporočava3, taj vređa sav narod.
NANČIKA: Mađaron jedan!
ZELENIĆKA: Razvratan Srbin!
LEPRŠIĆ: Koji nema jedne iskre rodoljubija u sebi.
GAVRILOVIĆ: O, rodoljupci, idem pripovedati svetu šta ste radili, da vidim’ oće li se naći koji, koji će reći da po ovakovima može narod procvetati.
Značenje nepoznatih riječi:
1) cudaršag — podlost
2) besovesno — nesavjesno
3) oporočavati — ocrnjivati