Bilješke o piscu: Serdar Grigor Prličev
Grigor Prličev najtalentiraniji je i najobrazovaniji makedonski pjesnik 19. stoljeća. Rodio se u Ohridu. Rano je ostao bez oca, pa je svu ljubav prenio na majku, koju je i opjevao u svom najboljem djelu, u poemi Serdar. Imao je četiri godine kada je naučio grčko pismo. U školu je pošao u petoj godini, ali zavolio ju je tek kad je za učitelja dobio Dimitra Miladinova, vrsnog pedagoga i istaknutog borca protiv asimila – turske politike Carigradske patrijaršije u Makedoniji. Prličev je bio slaba zdravlja i jako kratkovidan. Usprkos tome on je savršeno vladao grčkim i latinskim, a dobro je znao i talijanski, francuski, turski i albanski jezik.
Još u dječačkoj dobi prepisivao je poslovna pisma ohridskim trgovcima i tako, zaradom, pomagao majci u izdržavanju obitelji. 1849. godine otišao je u Atenu s namjerom da studira medicinu i da se liječi. Od studija, međutim, nije bilo ništa. Počeo je pisati pjesme. Siromaštvo, koje je graničilo s najtežom neimaštinom, nije mu dopustilo dalo da u Ateni ostane duže od godinu dana. 1850. godine vratio se u rodni kraj i tu — u selu Belici, Prilepu i Ohridu — učiteljevao osam godina. 1859. godine, kad mu se učinilo da je uštedio dovoljno novca, došao je opet u Atenu i upisao drugu godinu medicine.
U Ateni je doživio najveću radost u svom inače više nego mučnom i nesretnom životu. Njegova poema Serdar (O Armatolos) dobila je 1860. godine prvu nagradu na tradicionalnom godišnjem natjecanju grčkih pjesnika, a on — lovorov vijenac i naziv Drugi Homer (defteros Omeros). Zahvaljujući tome, Prličev je došao u priliku da, uz ostalo, bira hoće li nastaviti studij u Berlinu ili u Londonu. Sve je to, međutim, bilo kratkotrajno, čim je odbio ponuđene privilegije i počeo isticati svoje slavensko porijeklo, Prličev je navukao na sebe mržnju čitave Atene. Bili su to teški dani; ostavili su ga čak i njegovi najbolji prijatelji. Ali Prličev se nije dao. Naprotiv, gorio je od želje da svoj uspjeh ponovi i na sljedećem natjecanju.
Tako je nastalo novo djelo, poema Skender-beg. 1861. godine natjecanje se nije održalo, a iduće se godine uspjeh nije ponovio. 1862. godina je prekretnica u životu Prličeva. Smrt braće Miladinov duboko ga je potresla.
U Ohridu, gdje je sada bio učitelj, Prličev je odmah počeo raditi na jačanju narodne, slavenske svijesti i na stvaranju uvjeta za trajniju kulturno-prosvjetnu djelatnost. Ali ubrzo je uslijedio protuudar Carigradske patrijaršije. Ohridski mitropolit Meletije, isti onaj koji je likvidirao braću Miladinov, optužio je i Prličeva za protudržavnu aktivnost. Turske su ga vlasti uhapsile i odvele u debarski zatvor. Zahvaljujući žestokom revoltu ohriđana i bogatom podmićivanju, Prličev se uskoro vratio u rodni grad, a Meletije je morao pobjeći. Time je u Ohridu borba protiv Carigradske patrijaršije, koju je započeo još Dimitar Miladinov, bila dovedena do logičnog kraja: služba božja i školska nastava održavale su se sada na narodnome, a ne na grčkom jeziku.
Na poziv carigradskog časopisa »Čitalište« Prličev je 1869/70. godine započeo sa slobodnim prevođenjem »Ilijade« na bugarski jezik.
Od tog prijevoda sačuvane su samo dvije uvodne pjesme, one koje je 1871. godine objavilo »Čitalište«, jer je prijevod, najviše zbog nepoznavanja bugarskog jezika, doživio tako grubu kritiku, da je Prličev čitav rukopis »bugarske Ilijade« spalio. Ali kako je bio uporan, ovog puta i duboko uvrijeđen, on je ponovo preveo »Ilijadu« — sada na »općeslavenskom« jeziku koji je sam izmislio i koji je bio mješavina staroslavenskoga, ruskoga, bugarskoga i makedonskoga. Na tom jeziku Prličev je preveo i poeme O Armatolos i Skender-beg.
1874. godine Prličev je ušao u treću, posljednju fazu svog života i rada. Te godine on je, iz za sada nepoznatih razloga, došao u osobni sukob s bugarskim metropolitom u Ohridu Natanailom, tako da se morao povući u Mesokastro, a kako ga Natanail ni tamo nije ostavljao na miru, morao se povući u Strugu.
1880. godine Prličev je napustio Makedoniju i otputovao u Bugarsku. Ali ondje su ga čekala nova, možda još teža razočaranja.
Ljudi koji su ga pozivali u Sofiju, obećavajući mu nesmetan književni rad, »ostali su nevidljivi«.
Kako nije imao izbora, prihvatio je mjesto nastavnika grčkog jezika na klasičnoj gimnaziji u Gabrovu. Bilo je to 1880. godine, ali je klasična gimnazija ukinuta već sljedeće godine, i ponovo je ostao bez posla. Morao se vratiti u Sofiju i zaposliti u Narodnoj biblioteci. Posao koji je tu obavljao bio je isključivo prepisivačko-registratorski i nije mu odgovarao jer mu je ugrožavao ionako slab vid.
Ne znajući šta da radi, krenuo je natrag u Makedoniju. 1881. godine učiteljevao je u Bitolju, 1882. godine je prešao u Ohrid, ali ga građani nisu dobro primili. Tada je otišao u Solun, gdje je 1884/85. godine napisao svoju Autobiografiju. U nastojanju da nađe izdavača za »Ilijadu« Prličev se ponovo uputio u Bugarsku. Međutim, prijem na koji je naišao tamo bio je krajnje hladan i odbojan: Razočaran i posve rastrojen on se 1890. godine povukao u Ohrid, gdje je, osamljen i zaboravljen, umro 6. veljače 1893. godine.
SADRŽAJ Serdar Grigor Prličev
Prvo pjevanje.
Vijest o iznenadnoj pogibiji serdara Kuzmana (Kuzman kapetan iz narodne pjesme) proširila se kao munja u selima Reke i u Galičniku.
Svi su skamenjeni od straha i boli, jer je Kuzman, gotovo legendaran zbog svoje hrabrosti i poštenja, bio jedini čovjek koji se mogao suprotstaviti razbojničkim bandama gorštačkog albanskog plemena Gegi.
U originalnom izdanju poeme (1860. godine, na grčkom jeziku) Prličev je napisao objašnjenje o Reki i Gegima: »Pod imenom Reka podrazumijeva se oko 20 sela sjeveroistočno od Debra naseljenih ponosnim Albancima koji su gotovo jedini sačuvali Čistu, netaknutu pravoslavnu vjeru naslijeđenu od predaka. Opkoljeni sa svih strana Turcima, oni žive vrlo teškim životom i pod pritiskom stalnih upada i nasilja Gega iz Debra i njegove okoline. Istina, oni često dobivaju dozvolu od vlasti da se oružjem brane od tih razbojnika, ali šta mogu učiniti ti zemljoradnici prema ljudima divljim i bezbrojnim koji od najranijeg djetinjstva žive s puškom u ruci?«
Drugo pjevanje.
Kuzmanova majka Neda uzalud čeka povratak svog sina jedinca.
Treće, četvrto, peto i šesto pjevanje.
Četiri Albanca-Gega nose mrtva Kuzmana i vode njegova okrvavljenog konja. Oni s uzbuđenjem, detaljno i slikovito pričaju kako je Kuzman poginuo: u kratkom, ali žestokom boju, u kojem su od stotine Gega ostala samo njih četvorica.
I sami zadivljeni njegovom hrabrošću, oni mu na klasičan albanski način, stisnutim šakama podignutim iznad glave, odaju posljednju počast. Počinje obred pripremanja za sahranu. Raspletene kose, Kuzmanova majka pjeva tužbalicu, sročenu samo za Kuzmana.
Sedmo pjevanje.
Kuzmanova zaručnica, lijepa Marija, saznaje za smrt svog zaručnika. Oblači crninu i zaklinje se da će ostatak života provesti u samostanu.
Osmo pjevanje.
Kuzmanov grob je na ulazu u njegovo rodno selo Galičnik; na maloj je uzvisini, pored bistra potočića, ispod spuštenih vrba. Grob je sav u maćuhicama; na nadgrobnoj ploči uvijek gori kandilo. Na dan Kuzmanova sahrane, svake godine, okupljaju se oko groba djevojke, maćuhicama kite kose i pjevaju pjesme o Kuzmanovim podvizima. A u sumrak, svakog dana, na grob dolazi nekakva čudna spodoba, sva u crnini, koja zalijeva ploču suzama i pazi da se kandilo ne ugasi. To je Kuzmanova Marija. Njeno je lice blijedo, a oči mutne od suza i neostvarene čežnje. Ranije je još znala da s ljudima iz sela progovori po koju riječ. Kasnije se počela povlačiti pred svakim živim stvorom. Sada hoda sama, posve izgubljena, i glasno razgovara sa sobom…