Bilješke o piscu: Skorojevići Janko Kresnik
Janko Kresnik porijeklom je iz činovničko-plemićke obitelji. Rođen u dvorcu Brdo kraj Lukovice, studira pravo, neko vrijeme, radi u Ljubljani, ali se uskoro vraća kući gdje živi kao notar i pisac. Umro je u Ljubljani.
Kersnik je započeo kao pjesnik, ali uskoro započinje s feljtonistikom u kojoj je postigao klasično savršenstvo („Nedeljska pisma“ — „Nedjeljna pisma“, (1873); „Vieux Saxe“ , (1884).
Pisao je kritičke prikaze, političke članke, uređivao „Ljubljanski zvon“, a najveći je domet dostigao romanima i novelama, koji su prva potpuno uspjela ostvarenja u sklopu slovenskog realizma. Iz tog područja valja navesti ove proze: „Kmetske slike“ („Seoske slike“, 1882—1891); „Ciklamen“ – „Ciklame“ (1883); „Agitator“, (1885); „Rošlin in Vrjanko“ – „Rošlin i Vrjanko“, (1889); „Jara gospoda“ – „Skorojevići“, (1893); „Očetov greh“ – „Očev grijeh“ (1894) i dr.
Kao pisac pristaša je znanstvenog pozitivizma i evolucionizma. Odlučio se za realni svijet i njegovu problematiku; želio je donijeti u knjizi dublje istine o svome vremenu i njegovim zakonima. Na tome realističkom temelju sazdao je nadgradnju: teoriju o utjehi u estetici i u misli o zbilji pod „zlatno-prozirnim velom idealizma“.
Realističnom pogledu na svijet pridružuje se htijenje za idealizacijom koja je, u različitim razdobljima, zastupljena različitom intenzivnošću.
Njegova je veličina u prikazivanju ambijenta, u davanju sredine i u raščlanjivanju njezina razorna djelovanja na pojedinca. Zbog toga mu je najmiliji lik skorojevića u kojem može pratiti vrlo dinamične procese otuđivanja od nečega i srastanja s novim. Njegovo je pripovijedanje nesentimentalno, bez ukrasa i napomena. U toj šutnji i objektiviziranom tonu prisutna je snaga kritike koja se probija u obliku ironiziranja.
U seoskoj se tematici psihološka analiza isprepliće s prodornim zahvatima u socijalna pitanja („Kmetske slike“).
Najbolji je predstavnik realizma u slovenskoj književnosti, naslutio je i dolazak novih vremena, pa u svojim lirskim crticama otvara vrata prozi slovenske moderne.
SADRŽAJ Skorojevići Janko Kresnik
Ovaj roman je najbolje ostvarenje slovenskoga kritičkog realizma. U njemu je prikazan sloj inteligencije i poluinteligencije u provinciji koja ih postepeno apsorbira. Njihovi su se životi pretvorili u gole biološke funkcije, česti su tračevi i intrige, a tek ponekad jave se u tom ambijentu i političke nesuglasice.
U jednom od takvih provincijskih gradića sjedi društvo u gostionici uz piće i karte. U njihove sitne razgovore stigne vijest da je za suca u njihovu kraju imenovan Andrej Vrbanoj. Neki ga se sjećaju još sa studija i o tome se sada povede rasprava u kojoj najviše učestvuje Andrejev znanac Pavel.
Kada je došao na novo službeno mjesto, Vrbanoj nije dugo mario za različite bračne planove što su ih kovale brižne majke. Oko mu je zapelo na djevojci Ančki koja je u gostionici dvorila goste. Uz veliko čuđenje i ogovaranje ta se veza, doista, ostvarila i potvrdila brakom. Započela je svakidašnjica. Mladoj je ženi pomogao razbijati dosadu — Pavel. Bio je vatreniji, rječitiji i iskusniji od njezina muža koji je živio za svoj posao i nije umio da zadovolji ženu. Tako je došlo do tragedije: uslijedila je rastava; Pavel se pokazao nemarnim i neodgovornim, a Ančka je nestala u svijetu.
Priča završava nekoliko godina kasnije scenom gdje Pavel osudi siromašnu ženu zbog vucaranja i prosjačenja; u ženi prepozna — nekadašnju Ančku. Kad ona umre, za njezinim lijesom pognute glave koraca jedino — Pavel.
Pred nama je, dakle, na prvi pogled isključivo ljubavni trokut. Ipak, priča ima dublje značenje i veću ljudsku vrijednost. Posrijedi je prelaženje iz jednoga društvenog sloja u drugi, odnosno tipična slika naglog uspona. U tom prerastanju Ančka čini sve grčevito; bori se poprimiti nove navike i steći znanje potrebno kako bi se snašla i prilagodila novoj situaciji. U tome ne uspijeva jer je sredina odbacuje. U njoj još uvijek svi gledaju bijednu konobaricu o koju, po njihovu sudu, može svatko obrisati ruke.
Između dvije alternative, i uz nedovoljno senzibilna muža, Ančka popušta, klone i bira ljudski manje vrijedan put kroz život.
Ta psihička dilema sjajno je uokvirena ambijentom čitaonica, gostionica, zajedničkih izleta i različitih priredbi. U jednom od takvih trenutaka odlučena je i Ančkina sudbina; o tome govori odabrani ulomak iz romana.
IZ DJELASkorojevići Janko Kresnik
Zabava se održavala u gornjim prostorijama Kračove krčme. Istina, nekoliko drugih gostioničara prigovaralo je tome, no kako je čiča Krača izvanredno požrtvovno ispraznio dapače i svoj posebni stan, i jer je sučeva gospođa — ili kako su je drugi još uvijek zvali — Kračeva Ančka, kao kuma školske zastave, danas bila prva najvažnija osoba, odlučio je odbor za proslavu da bal paré mora biti upravo ovdje. Bilježnik Valentin trčkarao je cijelog dana ovamo i onamo. Svoj dobro naučeni svečani govor sretno je izrekao, nakon toga je pomagao umirivati buduće vatrogasce, a sada je s učiteljem, s nekim poreskim činovnicima, s vidarom i s nekim trgovcem vršio poslove prijemnog odbora i održavanja reda za večernju priredbu.
Sve je išlo u redu, i oko devet sati već su plesali prvu kadrilu.
Sudac sa suprugom odavna je bio prisutan. Bilježnik je zamolio Ančku za prvu kadrilu. Noćas je Valentinu bilo sasvim svejedno da li je Vrbanojeva žena ovakva ili onakva. Zaboravio je sve predrasude i mržnju, bilo mu je stalo jedino do toga da se svečanost u Groblju održi koliko je god moguće pristojno. Tek za vrijeme kadrile pojavio se pristav Pavel.
Zastao je na vratima gdje se uz uzvanike gurala i tiskala gomila Kračevih sluga i sluškinja, sva zanijela u strani ples, koji su mnogi među njima sada prvi put vidjeli.
— A zašto tako kasno? — upita iza njega Vrbanoj, provlačeći se između gledalaca. Došao je iz susjedne sobe gdje su starija gospoda pivom gasila žeđ.
— Još uvijek prerano — odgovori Pavel mehanički, ne mogavši skinuti očiju od gospođe Vrbanojeve. Stajala je upravo nasuprot njemu, živo razgovarajući sa svojim plesačem, no iza lepeze njen se pogled upijao u Pavla. Vrbanoj to nije opazio.
— Kad ćemo zapušiti? — upita s očitom dosadom.
— Ne znam! Treba upitati Tinčeta, on strogo pazi na red!
— Haha! Rekao je tek oko jedanaest! Da nam je samo naći kakve karte za tarok!
Gunđajući tako, sudac je otišao. Malo zatim u pokrajnjoj je sobi kartao s vidarom i postarijim vlastelinom iz susjedstva.
Kadrilu je vodio domaći student, mlad jurist, varoški sin, koji je noćas po prvi put uveo slovenski jezik u zapovijedanje. Plesao je s poreznikovom Eufemijom, a ta je okolnost učinila da je cijela poreznikova pratnja, i njihovi znanci, bila zanijeta tom novošću. Tu i tamo poneko se prezrivo nasmiješio, uglavnom ženski svijet, i to samo iz zavisti. Slovenski je jezik plesačima uglavnom godio, jer je kadrila mnogima bila deveta briga, a francuski jezik svima — deseta. Jurist — voditelj plesa bio je, uostalom, uzoran mladić. Cijele je večeri pio samo kiselu vodu i bio je trijezan kao tavanski štakor za proljetne suše. Ali svoj je posao znao izvrsno i smjesta je — kad bi nastao i najmanji, nered u redovima — zapovjedio da se opet nastupi iz početka. Bilo je to kao u plesnoj školi.
Valentinu se to vrlo sviđalo. Cijeli je dan bio zaokupljen drugim mislima i brigama koje su se odnosile na ovu veliku svečanost, i sada u plesu nije mogao naći pravi predmet razgovora s Ančkom. Kadrila i svi slučajni događaji za vrijeme plesanja davali su mu najbliže gradivo za razgovor, a pedantna voditeljeva strogost uzrokovala je da je cijelo društvo, na koncu, bilo zahvaćeno nekom tajanstvenom i dobrodušnom veselošću. Tihe i glasne doskočice letjele su na sve strane i svi su bili dobre volje.
Pavel je također upadao svojim primjedbama, navlačio rukavice, šapnuo koju riječ sad ovoj sad onoj plesačici koja mu se približila, a u stvari je nestrpljivo čekao da kadrila već završi, čekao je dugo jer je voditelj upotrijebio svu svoju umješnost, koju je bio sakupio po bečkim plesnim zabavama, da bi je pokazao u završnim figurama, i tek kad je pobjednički kliknuo neizostavni »chasse-croise« — slovenski jezik tu ga je iznevjerio — odahnuli su i drugi. Bili su umorni, ali tek toliko da se malo odmore za novu zabavu.
Kad su se parovi svrstali u redove za šetnju po sobi,) požurio je Pavel Vrbanojevoj ženi.
— Tako kasno dolazite? — rekla je ona kao što je i malo prije bio rekao njezin suprug.
— Da, da, to je nemarnost, strašan nehaj! — primijeti bilježnik, otirući znoj sa čela.
— Valentine, tebi je vruće! — reče pristav. — Dozvoli da pratim gospođu! Dozvoljavate li?
Ančka ne odgovori ni riječi već naglo podvuče svoju ruku pod Pavlovu. Valentin zadovoljno ode.
Vrbanojka je bila još sva zagrijana od brzog plesa i neprekidno je lepezom hladila vruće lice.
— S nestrpljenjem sam vas čekala! — progovori ona za tren, a Pavel dugo vremena nije znao što bi odgovorio.
— Mene? Zašto? — upita iznenađen.
— Moram vam nešto ispričati!
Bez odgovora Pavel krene iz kruga u kome su parovi šetali i pokaže na kutak kod prozora gdje je bila napravljena mala sjenica od smrekovine i bršljana. U njoj su bile dvije stolice. Vrbanojka se trenutak zaustavi prije nego uđe.
— Možda vam še ne sviđa? — upita Pavel.
— Ne, ne — ali neka bude! Samo sjednimo ovamo, namjerno sjednimo! — šapne Ančka. Svoju je stolicu pomakla tako da lako može gledati po cijeloj, dosta širokoj sobi, Pavel se pak odmakne malo unazad. Kutić je bio kao stvoren za tajne razgovore, te je zato i bio pripravljen tako da su u nj i one koji su ga izabrali padali svi pogledi plesača koji su šetali uokolo, i na njih su padale zlobne i zajedljive opaske.
— Što ćete mi ispričati? — započne Pavel dok je sučeva gospođa bez prestanka gledala parove u šetnji, i to nekako bojažljivo, kao da je već požalila što je došla u taj kutak. Upravo u tom trenutku prođe pored njih Orlova Julka. Vodio ju je domaći učitelj i pričao joj o svojim školskim uspjesima.
Vrbanojka se okrenula, ali ipak je dobro osjećala gotovo vidljive poglede toga para.
— Što ste rekli? Koliko školskih zakašnjenja? — upita Julka svog pratioca. Prečul a je sve što joj je ovaj upravo govorio.
— Što ste rekli? — obrati se sučeva supruga u tom trenutku svome subesjedniku.
— Ja? Ništa! Čekam samo da mi nešto ispričate. Ta obećali ste mi!
— Da, da, moram vam ispričati! Ali to je povjerljivo, jako povjerljivo, a ljuti me, užasno me ljuti. Ali vi ćete šutjeti!
— Kao …
— No, čekajte, ta znam da ćete šutjeti! Ona Julija, ona ostarjela gospođica, iz zagorskih brda izmislila je nešto. Vidite kako ste sinoć bili nespretni, nepametni!
— Gospođo! Kada? — lane Pavel.
— No, tamo u šumi, a kasnije kod krijesa!
— Ne razumijem vas!
Vrbanojka uto utihnu jer se opet približavao onaj učiteljski par, i premda nije bilo vjerojatno da bi mogli čuti njihov tihi razgovor, ipak se nije usuđivala govoriti dok je ono dvoje bilo u blizini. Pavel je to slutio i glasno je govorio o lijepim uspjesima koje ima, i koje mora imati noćašnja svečanost.
Sada su Julka i učitelj bili već nekoliko koraka od sjenice i Vrbanojka je sa zadovoljstvom opazila da sjedaju u drugi kut k peći, koja je jednako tako bila ograđena smrekovim grančicama i zelenilom kao i ova sjenica.
— Ta, pogledajte je, tu ostarjelu djevicu! Sada upravo tako sjedi za ogradom kao što je tvrdila
— Što je tvrdila?
— A što? Danas je pričala da smo se nas dvoje sinoć u planini, tamo gore, ljubili!
— Vi se šalite — gospođo!
— Ne, ne, a ma baš ni malo se ne šalim! Minče mi je ispričao a on zna sve; govorilo se o tome, bilo je na okupu veće društvo — ovi studenti, trgovci — kladila bih se da poreznikove kćeri znaju već sve to!
Glas joj je podrhtavao, tražila je maramicu da otare suze koje su joj od ljutnje navirale na oči.
— Julka je, kažete, raširila tu priču? — nastavi Pavel ne pokazujući ni najmanji trag uzrujanosti ili zle volje.
— Da, da, Julka! Ne znam što je vidjela.
— Vidjeti nije mogla ništa, a ni čuti, umirite se Ančka!
Oslovio ju je noćas po prvi put njenim krsnim imenom, kao što
je i prije toga običavao.
— A zapravo ste vi krivi za to govorkanje!
— Nemojte ni pomišljati više na Minčetovo brbljanje! Čekajte, sam ću ga upitati, a zatim ćemo s tim doći na čistac!
— Ne, ne sačuvaj bože! Minčeta ostavite na miru! Obećajte mi!
— Kako želite! Međutim, Ančka, kad bi to bila istina —
— Kakva istina?
— Da bih vas smio, da bih vas mogao poljubiti —
— Pustite me!
— Ta nemojte ustajati! Pogledajte, u onoj sjenici kod peći neprekidno su otvorene oči i uprte ovamo u nas.
Muzika je započela sa mazurkom.
— Milostiva gospođo … — ovaj ples — završi Pavel svoju prijašnju opomenu.
Plesali su šuteći, ne gledajući jedno u drugo; ipak sastavljene ruke — njena desnica i njegova ljevica — govorile su jezikom razumljivim svakome već na prvi pogled.
Čekalo je već više drugih plesača koji su htjeli današnjoj »kumi« iskazati što više počasti. Pristav je potražio druge gospođe i gospođice, sve s brižljivom proračunanošću: treba li plesati s ovom ili s onom. Kotiljon — bez njega bi cijela zabava bila promašena — plesao je opet s Ančkom.
Za vrijeme odmora bilo je nazdravica u izobilju. Budući da su do sada starija gospoda, vlastelini, vatrogasci i drugi pili pivo i kartali, mlađi svijet, koji je plesao, brzo je priredio zakusku. Tu su pečeni purani, isprva, imali najveću ulogu, a nakon toga je počelo sa zdravicama. Sudac i njegova supruga, bilježnik Valentin sa ženom Julkom,-Pavel, učitelj, poreznikovi i jurist — voditelj plesa, sjedili su zajedno i sada se svi vladali kao da nije bilo ni zavisti, ni zlobe, ni mržnje, ni zajedljivosti na svijetu, nego je sve opća dobrovolja i veselost, a noćas i osjećaj zadovoljstva jer je svatko uložio svoje snage za sjajan procvat zabave.
Nakon odmora započeo je još življi ples nego prije. Kad su oko tri izjutra odlazili neki udaljeniji gosti, Pavel je pratio vlastelina do kola, on je cijelu večer igrao tarok s Vrbanojem.
Vraćajući se stepenicama, sreo je na vrhu hodnika Ančku koja je htjela ući u sobicu gdje su za tu večer bili spremili svu opremu iz drugih soba namijenjenih proslavi; tamo je imala i svoju garderobu; za ostale je gospođe ona bila spremljena na suprotnoj strani hodnika.
Nikoga nije bilo blizu; na zidu je škiljila svjetiljka koja se gasila, iz plesne dvorane odzvanjali su zvuci pomamnog valcera.
— Ančka — sada uistinu jedan poljubac!
— Ne, ne, — dahne ona i pokuša pobjeći u sobicu. Ali on je već bio tik do nje i zatvorio je za sobom vrata.
— Ančka, Ančka moja, zar još uvijek ne znaš da te ljubim? — šapnu Pavel i povuče je k sebi ljubeći je u lice.
A ona u svojoj slabosti nije znala kako da mu se odupre.
Kad su se razilazili, nebo se na istoku rumenjelo a hladan povjetarac valjao je laganu maglicu preko travnjaka pod grobljanskim gradom.
— Lijepo je bilo, ugodno, bez svađa koje nas uvijek prate! — rekao je Vrbanoj opraštajući se s ostalim gostima koji su krenuli na drugu stranu.
S ovima je krenuo i Pavel.
— Laku noć! Laku noć! Dobro jutro! — odzvanjalo je sa svih strana.
Sudac je ponudio svojoj ženi ruku, ona je, međutim, nije prihvatila. Šuteći išla je uz njega i gledala u maglicu koja se izvijala u ravnici i rosila joj koprenu nad čelom. I pod koprenom je bilo rosno, ali te su kapi bile gorke, i pekle su…