U registraturi Ante Kovačić
Lektira – kratak sadržaj prepričano, analiza djela, likovi, karakterizacija, biografija
Ante Kovačić, književnik, rođen je 6.6.1854. godine u Oplazniku, Marija Gorica kraj Sutle, a umro 10.12.1889. godine u Stenjevcu. Godine 1880. odvjetnik u Glini. Od 1875. g. piše lirske pjesme, balade, feljtone, pripovijetke i romane. U prvom romanu Baruničina ljubav (1877.), kao i u Pripovijesti Ljubljanska katastrofa (1877.),još prevladavaju romantički elementi.Beskompromisan Starčevićanac i pisac snažnog temperamenta,Kovačić je u svojim kasnijim djelima realist, satirik i kritičar društva.Godine 1880. izlazi njegova Smrt babe Čengićkinje,travestija Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengića. Političko-satirički su i njegovi feljtoni Iz Bombaja (izlazili 1879.- 1884. u Slobodi). Satira se oseća i u pripovijestima Bježi-hajka, Ladanjska sekta, Doktor Marko u Kajgani. Satira prevladava u romanu Fiškal (1882.), a još više u nedovršenu romanu Među žabari (1886.), koji je izlazio u Balkanu i morao biti obustavljen, jer su se karlovački malograđani osjetili pogođeni. Njegov roman U registraturi (1888.), u kojem ima i autobiografskih elemenata, sadržava najbolje stranice hrvatskog realizma. U njemu Kovačič iznosi prljave strane tadašnjeg društva. Roman zahvaća veliki vremenski razmak: od feudalizma do Kovačićevih dana. Prikazao je tadašnje ljude i prilike u Hrvatskoj, s posebnim simpatijama za selo. Izabrane pjesme objavljene su 1908. godine. Srednjoškolski i studentski dani nisu bili za Kovačića nimalo laki jer je bio siromašan. I kao pravnika i oca brojne obitelji, pratile su ga kojekakve nevolje, osobito materijalne. Međutim, upornost, borbenost, volja i rad bilisu jači od svih nedaća (npr. od neimaštine i bolesti). O tome svjedoči bogata književna ostavština: velik broj pjesama, djela u prozi, feljtona, polemika i članaka, među kojima se umjetničkom slikom društvene stvarnosti Kovačićeva vremena ističe djelo U registraturi, najznačajniji hrvatski roman 19. stoljeća.Objavljuje književne radove u časopisima i dnevnicima: “Hrvatski dom”, “Hrvatska”, “Obzor”, “Primorac”, “Hrvatska lipa”, “Vijenac”, “Sloboda” i drugi.
U registraturi Ante Kovačić O djelu:
Roman U registraturi nije samo izraz socijalnih prilika u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća, nego i slika društvenih i gospodarstvenih promjena u njoj (raslojavanje sela, propadanje aristokracije, klasna borba, agrarna kriza 1873. g. itd.), slika rađanja “moderne” hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u feudalnim i kapitalističkim društvenim odnosima (odnosima prvobitne akumulacije kapitala). Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene): prodoru novih, kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža – zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu npr., zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom kćerkom Justom ne iz ljubavi nego iz interesa): seljakovu napuštanju zemlje i odlaska u grad da služi u gospodarskim kućama (prototip takva “pogospođena” seljaka je kumordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije iz redova seljaka koja u moralno iskvarenoj cjelini često, bez obzira na darovitost, ne uspijeva nego tragično završava (poput glavnog lika u romanu – Ivice Kičmanovića). U ovom djelu Ante Kovačić je predočio moral i psihologiju hrvatskog sela i grada, odnosno mnoge pojave u njima kao npr. odnos roditelja i djece, međusobne odnose seljaka – prijateljstvo, razmirice, svađe (npr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji), ljubav i ljubavne odnose na selu (npr. između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge), ljubav i ljubavne odnose u gradu (npr. između Ivice i Laure, Laure i Mecene, Laure i Ferkonje), bračne i obiteljske odnose (npr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke), svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd. Kovačić je s više simpatije i ljubavi prikazao selo (seljaka, seoske običaje, seoski patrijarhalni život i moral) nego grad. Ipak, selo nije idealizirao. Vidio je i selo i seljaka, i kao izraz primitivizma, praznovjerja i neprosvjećenosti. Grad se po načinu življenja imorala razlikuje od sela. To je sredina u kojoj se seljak ne snalazi, čudno i nespretno se ponaša (napominjemo takve dvije situacije: prva, Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici grada i druga – Zgubidan pred ogledalom u kavani). Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića, koja nije oslikana samo u liku Ivice Kičmanovića (u njegovu djetinstvu i školovanju), nego i u sudbinama i uduhovnom životu drugih likova (npr. u liku Laure). Inače, cjelokupni književni opus Ante Kovačića protkan je autobiografskim elementima (spomenimo samo lik Podgorskog u romanu Fiškal). Na pojavu Kovačićeva romana na stranicama “Vijenca” u toku 1888. godine čitalačka je publika različito reagirala. Jedni su u njemu otkrili novo zanimljivo literarno ostvarenje, a drugi nemoralno štivo “koje truje hrvatska srca”, djelo u kojemu se prikazuje svijet “bez morala, bez vjere, bez čuvstva”, koje “Vijenac” ne bi smio dalje objavljivati.
Poslije takvih kritika nastala jedugogodišnja šutnja koju je prekinuo Milan Marjanović, predstavnikMladih, zastupnik novih strujanja u hrvatskoj književnosti, afirmativnimtekstovima o književnom stvarlaštvu Ante Kovačića, posebno o njegovuromanu U registraturi. Književni povjesničar i kritičar Dubravko Jelčić kažeda su Mladi u Kovačiću “otkrili prije svega bezkompromisnog zastupnika- iostvaritelja – svoje vlastite teorije o slobodi umjetničkog stvaranja,pisca koji neumoljivom snagom što probija iz njega razara konvencije ustilu i formi, i koji svoj umjetnički doživljaj ne otkriva u apriorne stege,nego pušta da se ta žitka lava, što provaljuje iz njega kao iz živogvulkana, sama kristalizira po vlastitim unutrašnjim zakonima”.
U registraturi Ante Kovačić Mjesto radnje:
Hrvatska
U registraturi Ante Kovačić Vrijeme radnje:
19. st.
Tema:
Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj sredini.
U registraturi Ante Kovačić Osnovna misao:
– Gradska sredina negativno mijenja ljude.
– Ljubav nema granica.
U registraturi Ante Kovačić Kompozicija i fabula djela:
Roman je podijeljen na tri dijela. Događaji u romanu nisu organizirani i raspoređeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događaja pisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvim pripovijedanjem pisac unosi određeni “nemir” i dramatičnost, usklađuje kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihičkim previranjima Ivice Kičmanovića. Već je sam početak romana retrospektivan – počinje prikazom registrature i spisa koje Kovačić oživljuje: oni se međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis registratora Ivice Kičmanovića i započinje pripovijedanje: “Znajte, dakle, ja sam vam srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je sam napisao…” To je ujedno i najava fabule koja počinje prikazom djetinstva Ivice Kičmanovića. Pripovijedanje se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski slijed događaja, tj. mijenja prostor i vrijeme događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u Laurinoj sobi, epizoda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu itd.). Mnogi su kritičari osporavali kompozicijske vrijednosti ovog djela, njegovu cjelovitost i jedinstvenost, odnosno kompaktnost zbog epizoda koje narušavaju kronološki slijed događaja. Vremenski nepovezano pripovijedanje raspršuje fabulu, prekida fabularni tok, što pridonosi labavoj kompoziciji romana. Gledišta suvremenijih kritičara ne podudaraju se s takvim mišljenjem. Oni misle da su kompozicija i stil romana, odnosno cjelokupni tekst “najvjernija slika Ivičine psihe”. U prilog tome navode fabularne podatke (npr. događaje u vezi s Ivičinimpsihičkim krizama, delirijum tremensu) i jezično-stilske, odnosno pravopisne karakteristike (npr. autentična varijanta teksta iz”Vijenca” krcata je točkicama, upitnicima, uskličnicima, crticama). Prema Jelačiću, ti pravopisni znakovi imaju svoju stilsku vrijednost, “objašnjavaju i tu rastrzanost Kovačićeva (“Ivičina”) stila i nehomogenost Kovačićeve (“Ivičine”) kompozicije. Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvoj glavnog lika romana Ivice Kičmanovića, i to od djetinstva pa do smrti (Ivičina tragičnogzavršetka u požaru koji je zahvatio registraturu). Fabula se temelji naglavnoj radnji, vezanoj za životni put Ivice Kičmanovića, i sporednim radnjama (npr. Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, događaji vezani zagazdu Medonića, odnosi između Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure iFerkonje…) Fabula je razgranata tj. složena i razvijena.Kronološki niz događaja, tj. glavni fabularni tok vezan za životni put Ivice Kičmanovića, pisac: a) prekida retrospekcijom, nekronološkim događajima (npr. opisom registrature, scenom Ivičina buđenja u Laurinoj sobi, epizodom u registraturi s Ivicom kao šezdesetogodišnjakom – registratorom), b) dopunjava sporednim radnjama (npr. u Ivičino djetinstvo na selu pisac uključuje svoj komentar o djetinstvu, opisuje odnose na selu i događaje vezane za seoskog bogataša Medonića i drugo). Okosnicu fabule čine događaji koje u prvom dijelu romana pripovijeda glavni lik Ivica, a zatim (u drugom i trećem dijelu romana) ulogu pripovjedača preuzima pisac. Fabula se temelji na nekoliko osnovnih događaja tj. radnji.
U registraturi Ante Kovačić Kratki sadržaj prepričano :
Ovaj veliki roman započinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se kao”raspredanje” glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da razobliči kritički hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od osirotjelih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte ne samo Kovačićeva životopisa. Glavno je lice Ivica Kičmanović, sin seljaka Jožice, veseljaka koga su zbog sviranja u seoskom “orkestru” seljani nazivali “Zgubidanom”. Njihov najbliži susjed, zdepasti “Kanonik”, imao je kćer Anicu i sinove Peru i Mihu, a kako su Jožičina djeca bila bistrija, razvi se zavist i suparništvo. Ivica odlično završi osnovnu školu i uz pomoć Mecene nastavi se školovati, živeći u kući svoga dobrotvora, kod njegova “kumordinara ” Žorža. Mecena je neženja, bogat, maglovite prošlosti: ima na duši živote nekolicine ljudi kojih je smrt posredno skrivio pošto je obeščastio lijepu seljanku Doru. Kad je Ivica navršio devetnaestu godinu, k Meceni se doselila Laura, njegova rođakinja, djevojka čudne prošlosti i još čudnije budućnosti. Međutim, Ivica ustanovi da je ona Mecenina ljubavnica pa se i sam s njom splete, zbog čega ga Mecena otjera iz svog dvorca. Ivica se vrati kući gdje ga opet dočeka zavist obitelji susjeda “Kanonika”, kojega je sin Miha bogatom ženidbom obogatio. Mecenu je u međuvremenu Laura otrovala i opljačkala, saznavši nakom toga iz jednog pisma da joj je on zapravo otac, a suluda davno obeščašćena Dora – mati. Laura potraži Ivicu i pomogne Jožici da izgradi novu kuću. Seljani su ih ogovarali zgog divljeg braka ali Laura se neće lišiti slobode pa radije pošalje Ivicu natrag da završi školovanje, a sama nastavi živjeti s Mihom, sve dok njegova žena Justa ne preminu u neobjašnjivim okolnostima, uz asistenciju Laure. Ivica spozna da je Laura zločinka i želi se vjenčati s “Kanonikovim” kćerkom Anicom, kojoj nađe službu kod neke gospođe, gdje je i sam radio kao instruktor. Laura u dogovoru sa svojim novim ljubavnikom Ferkonjom udavi i Mihu, pokrade Mihin novac i pobjegne, ali kod podjele plijena ubije i Ferkonju. Hajdučica Laura ipak želi ponovno osvojiti Ivicu, a kad je ovaj odbije ona s razbojnicima provali na njegove svatove i pobije ih redom: Ivičinu majku, oca Jožicu, “Kanonika”, otme Anicu te je u šumi unakazi tako da joj odreže grudi. Ivica je preživio pokolj, pa ranjen svjedoči na sudu protiv Laurekojunapokon strijeljaju. Iz njezinih grudi ne kanu ni kap krvi. Ivica se počinovniči, postane registratorom, ali ubrzo poludi, zapali sve spise i sam izgori u tom plamenu.
U registraturi Ante Kovačić Analiza likova:
Kritika je podijeljena s obzirom na to tko je glavni lik romana U registraturi. Dok se jedni opredjeljuju za Ivicu Kičmanovića, drugi to osporavaju tvrdeći da Ivica nema ono što karakterizira glavno lice romana, tj. da nije aktivan nosilac svih događaja, pokretač radnje, da nema onu volju, samoodlučnost, samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnom junaku djela. Ipak, neosporno je da se Ivica Kičmanović nameće čitatelju kao glavna ličnost romana, jer se u cijelom romanu osjeća njegova prisutnost: Ivica je nit koja povezuje glavnu fabulu romana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici? Kako ga stvaralački oblikuje Ante Kovačić?
U registraturi Ante Kovačić Ivica Kičmanović
je darovit i bistar seoski dječak. Dječak koji je mnogo obećavao, ali se u društvenim okolnostima svoga vremena tj. u novoj – gradskoj iskvarenoj cjelini – i unatoč svojoj nadprosječnosti – bezazlen i naivan, nije mogao dokazati i afirmirati. I dok njegova darovitost donekle dolazi do izražaja na selu (u krugu njegove obitelji i prijatelja, susjeda, i u školi), u gradu – u okružju pokvarenih, amoralnih ličnosti, on ne uspijeva jer za tu sredinu nije dovoljna samo darovitost i bistrina nego i sposobnost, snalažljivost, dvoličnost. Ivicu “guta” vrtlog gradskog života: on je žrtva sudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tuđom voljom i htijenjima, a ne izraz svjesne aktivnosti, aktivnog odnosa prema životu, sredini i sebi. On nema čvrsto određen životni cilj, on nije subjekt nego “objekt na kome se provodi tuđa volja” i koji ovisi o ljudima što ih je upoznao u Meceninu domu, u gradu, iako ih prezire i mrzi iz dna duše, (kao npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kao npr. Žorža, Šajkovskog), voli ali ih se ujedno i boji (kao npr. Lauru) itd. Zato im se pasivno opire, a ne i aktivno bori protiv njihovih poroka, a za svoje vlastito mjesto i vlastiti život u toj sredini.
Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu je
U registraturi Ante Kovačić Laura.
U prvom kontaktu s Ivicom otkriva se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, ali samouvjerena, a zatim, produbljavanjem odnosa s Ivicom i drugim likovima te njezinim djelovanjem, upoznajemo je kao proračunatu, superiornu, ironičnu, zločestu i amoralnu ličnost. Mnogi proučavatelji Kovačićeva djela, pa prema tome i tumači njegovih likova govore o “demonskom” u Lauri, kako s obzirom na sve ono što se snjom zbiva, tako i s obzirom na ono što ona čini. Laura je, za razliku od Ivice pokretač radnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne žene, žene koja predodređuje i određuje sudbine ljudi. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava. Kovačićev način prezentiranja tih dvaju likova (jednog poniklog iz seoske sredine i drugog koji pripada gradskoj sredini) u odnosu prema gradskim likovima i okolnostima otkriva pišćevu emocionalnu privrženost i lirsku naklonost prema prvima (prisjetimo se situacija vezanih za likove Zgubidana, njegove žene, Kanonika, njegove djece, Ivice, Anice i drugih), a određenu distancu, nepovjerenje, porugu i odvratnost prema drugima (lik Laure, Mecenin lik, lik Bombardirovića Šajkovskog itd). Upravo je Kovačić dao galeriju likova iz seoske i gradske sredine (Ivica, Zgubidan, Kanonik, Medonić, Ivičina majka, Duga Kata, Miha, Justa, učitelj, župnik, Laura, Bombardirović, Mecena, Ferkonja, Žorž, baba Huda i drugi). U stvaralačkom oblikovanju likova Kovačić je primijenio različite postupke i oblike izražavanja. Likove je ostvario pripovijedanjem, dijalogom, monologom, opisom, komentarom, pismom i dnevnikom. U prikazivanju osobina likova izprve i druge sredine Kovačić se služi humorističkim, ironičnim i satiričnim postupcima, koji se manifestiraju kao blaga komika, ali i kao karikaturalnost i grotesknost. U slikanju seoske sredine (npr. svađa i tučnjava između Zgubidana i Kanonika) osjeća se dobronamjerni humor i blaga ironija. A u slikanju gradske sredine i njezinih likova očituje se komičnost (npr. prikaz pokondirenog kumordinara Žorža, neukoga i umišljenog Bombardirovića) do ironično-sarkastične intoniranosti koja poprima obilježja karikaturnosti, grotesknosti i izrazito satirično-sarkastične poruge. Npr. takav je opis situacije na gozbi, kad Bombardirović po svom odijelu prolije umak iz pune zdjele ili ironičan opis Meceninih duhovnih sposobnosti.U romanu su osobito dobro, realistički prikazani likovi izvornihseljaka(npr. Zgubidan, Kanonik), seljaka poluinteligenata(npr. kumordinar Žorž,jedan među najbolje ostvarenim likovima uromanu), zelenaša(npr. gavan Medonić, propalih i pokvarenih plemića npr. Mecena). Kovačićevi likovi su socijalno-psihološki motivirani, ali i govorno karakterizirani. U osnovi romana stoji svijest o čovjeku i njegovu razvoju kao socijalno-psihološkom biću, i u tom je smislu tragedija Ivice Kičmanovića motivirananjegovim seljačkim porijeklom. Čak i fantastična i gotovo simbolična u svojoj fatalnosti, Laura ima motivacijske osnove u svome bijednom djetinstvu i porijeklu iz slučajne porodice. Ostali likovi u romanu, izuzevši izričito fantastične “baba Huda”, koncipirani su u osnovi realistički i s naglašenim socijalno-psihološkim motivacijama (kumordinar Žorž, Ivičini roditelji, Miha, Medonić) ili oblikovani izrazitim satiričkim postupcima (Mecena, Justai dr).
U registraturi Ante Kovačić Ljubavni trokuti:
Vrlo značajnu ulogu u romanu imaju ljubavni trokuti.
Oni su i uzrok većininemoralnih, ružnih radnji:
1.Ivica – Laura – Mecena. Ivici je ovaj ljubavni trokut uzrokovao
prootjerivanje iz Mecenina doma.
2.U trećem djelu romana Laura – Miho – Justa,a nakon Justine smrti,
koja miriše na Laurino maslo, stvara se novi trokut.
3.Miha – Laura – Ferkonja. Navedeni se trokut raspliće tako da Laura i
Ferkonja ubiju Mihu, a zatim Laura ubija Ferkonju.
4.Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je odbija opredjeljujući se
za Ančicu i tako se stvara posljednji ljubavni trokut romana
Laura – Ivica – Ančica.
U registraturi Ante Kovačić Dojam o djelu:
Djelo mi se svidjelo upravo zbog svojeg interesantnog sadržaja. Najviše me fascinira lik Laure jer čovjek u stvari ne može ni zamisliti takvužensku osobu koja će ubiti bilo koga samo da bi se dokopala bogatstva i novaca. U romanu mi se ne sviđa Kovačićev način pisanja kojim prekida glavnu radnju ubacujući opise života nekih likova koji nisu toliko bitni. Stoga roman barem meni djeluje poprilično zbrkano i u njemu je teško povezati radnju. Posebno me je začudilo što Kovačić na kraju romana koristi sadističke elemente kako bi prikazao Laurinu okrutnost prema Anici.