U registraturi Ante Kovačić
Lektira – kratak sadržaj prepričano, analiza djela, likovi, karakterizacija, biografija
Ante Kovačić, književnik, rođen je 6.6.1854. godine u Oplazniku, Marija Gorica kraj Sutle, a umro 10.12.1889. godine u Stenjevcu. Godine 1880. odvjetnik u Glini. Od 1875. g. piše lirske pjesme, balade, feljtone, pripovijetke i romane. U prvom romanu Baruničina ljubav (1877.), kao i u Pripovijesti Ljubljanska katastrofa (1877.),još prevladavaju romantički elementi.Beskompromisan Starčevićanac i pisac snažnog temperamenta,Kovačić je u svojim kasnijim djelima realist, satirik i kritičar društva.Godine 1880. izlazi njegova Smrt babe Čengićkinje,travestija Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengića. Političko-satirički su i njegovi feljtoni Iz Bombaja (izlazili 1879.- 1884. u Slobodi). Satira se oseća i u pripovijestima Bježi-hajka, Ladanjska sekta, Doktor Marko u Kajgani. Satira prevladava u romanu Fiškal (1882.), a još više u nedovršenu romanu Među žabari (1886.), koji je izlazio u Balkanu i morao biti obustavljen, jer su se karlovački malograđani osjetili pogođeni. Njegov roman U registraturi (1888.), u kojem ima i autobiografskih elemenata, sadržava najbolje stranice hrvatskog realizma. U njemu Kovačič iznosi prljave strane tadašnjeg društva. Roman zahvaća veliki vremenski razmak: od feudalizma do Kovačićevih dana. Prikazao je tadašnje ljude i prilike u Hrvatskoj, s posebnim simpatijama za selo. Izabrane pjesme objavljene su 1908. godine. Srednjoškolski i studentski dani nisu bili za Kovačića nimalo laki jer je bio siromašan. I kao pravnika i oca brojne obitelji, pratile su ga kojekakve nevolje, osobito materijalne. Međutim, upornost, borbenost, volja i rad bilisu jači od svih nedaća (npr. od neimaštine i bolesti). O tome svjedoči bogata književna ostavština: velik broj pjesama, djela u prozi, feljtona, polemika i članaka, među kojima se umjetničkom slikom društvene stvarnosti Kovačićeva vremena ističe djelo U registraturi, najznačajniji hrvatski roman 19. stoljeća.Objavljuje književne radove u časopisima i dnevnicima: “Hrvatski dom”, “Hrvatska”, “Obzor”, “Primorac”, “Hrvatska lipa”, “Vijenac”, “Sloboda” i drugi.
U registraturi Ante Kovačić O djelu:
Roman U registraturi nije samo izraz socijalnih prilika u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća, nego i slika društvenih i gospodarstvenih promjena u njoj (raslojavanje sela, propadanje aristokracije, klasna borba, agrarna kriza 1873. g. itd.), slika rađanja “moderne” hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u feudalnim i kapitalističkim društvenim odnosima (odnosima prvobitne akumulacije kapitala). Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene): prodoru novih, kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža – zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu npr., zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom kćerkom Justom ne iz ljubavi nego iz interesa): seljakovu napuštanju zemlje i odlaska u grad da služi u gospodarskim kućama (prototip takva “pogospođena” seljaka je kumordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije iz redova seljaka koja u moralno iskvarenoj cjelini često, bez obzira na darovitost, ne uspijeva nego tragično završava (poput glavnog lika u romanu – Ivice Kičmanovića). U ovom djelu Ante Kovačić je predočio moral i psihologiju hrvatskog sela i grada, odnosno mnoge pojave u njima kao npr. odnos roditelja i djece, međusobne odnose seljaka – prijateljstvo, razmirice, svađe (npr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji), ljubav i ljubavne odnose na selu (npr. između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge), ljubav i ljubavne odnose u gradu (npr. između Ivice i Laure, Laure i Mecene, Laure i Ferkonje), bračne i obiteljske odnose (npr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke), svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd. Kovačić je s više simpatije i ljubavi prikazao selo (seljaka, seoske običaje, seoski patrijarhalni život i moral) nego grad. Ipak, selo nije idealizirao. Vidio je i selo i seljaka, i kao izraz primitivizma, praznovjerja i neprosvjećenosti. Grad se po načinu življenja imorala razlikuje od sela. To je sredina u kojoj se seljak ne snalazi, čudno i nespretno se ponaša (napominjemo takve dvije situacije: prva, Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici grada i druga – Zgubidan pred ogledalom u kavani). Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića, koja nije oslikana samo u liku Ivice Kičmanovića (u njegovu djetinstvu i školovanju), nego i u sudbinama i uduhovnom životu drugih likova (npr. u liku Laure). Inače, cjelokupni književni opus Ante Kovačića protkan je autobiografskim elementima (spomenimo samo lik Podgorskog u romanu Fiškal). Na pojavu Kovačićeva romana na stranicama “Vijenca” u toku 1888. godine čitalačka je publika različito reagirala. Jedni su u njemu otkrili novo zanimljivo literarno ostvarenje, a drugi nemoralno štivo “koje truje hrvatska srca”, djelo u kojemu se prikazuje svijet “bez morala, bez vjere, bez čuvstva”, koje “Vijenac” ne bi smio dalje objavljivati.
