Bilješke o piscu: Zimsko ljetovanje Vladan Desnica
Vladan Desnica, rođen je u Zadru, gdje završava osnovnu školu i započinje školovanje na klasičnoj gimnaziji, a nastavlja u Splitu i Šibeniku.
Nakon mature upisuje se na pravni fakultet u Zagrebu. Jedan vremenski period je studirao u Parizu, ali diplomira u Zagrebu (1929. godine). Radi u odvjetničkom uredu, a zatim prelazi u Državno pravobraniteljstvo u Splitu.
Piše od svoje mladosti, tijekom svog rada objavljuje pripovijetke, romane, eseje, članke, drame, pjesme. Prevodi, uglavnom s romanskih jezika djela Crocea, Gidea, Silonea i dr.
Pripovijetke su objavljenje u zbirkama „Olupine na suncu“ (1952), „Proljeće u Badrovcu“ (1955), „Tu odmah pored nas“ (1956), „Fratar sa zelenom bradom.“
Motivi su vezani za suvremeni život, najsnažniji je u psihološkim analizama izgubljenih egzistencija, besmislenih ljudskih kretanja i stanja agonije.
Ne podnosi idealizaciju, dokazuje da je život pun iznenađenja i sitnica, u kojima samo promatrač može otkriti bitniji smisao. Stvara likove ukorijenjene u seoskom ambijentu („Proljeće u Badrovcu“) kao i izrazite predstavnike građanstva i malograđanstva („Florjanović“).
„Proljeća Ivana Galeba“ roman koji govori o violinistu koji je prikovan uz krevet provincijske bolnice i koji se prisjeća prošlosti, njegove misli su posvećene temama no životu i smrti, o ništavilu, o trajanju, o malograđanštini, o karijeri, o religiji, o umjetnosti i ljepoti…
SADRŽAJ Zimsko ljetovanje Vladan Desnica
„Zimsko ljetovanje“ ne možemo nazvati romanom u konvencionalnom smislu riječi, jer umjesto razvijenog zapleta i raspleta sadrži pričanje autora.
Na mnogim mjestima čini se kao galerija likova, zbirka sažetih životopisa, anegdota, scena i zanimljivosti s primjesom neobičnog.
Život kao da je stavljen pod stakleno zvono, kojega rubovi dodiruju s vanjske strane Zadar i Smiljevci, kamo se sklonila grupa građana pred bombardiranjem tijekom drugog svjetskog rata.
Opisivao je ljude, predmete, pa čak i natpise, na koje je nailazio na tom ograničenom prostoru, odigravši ulogu vodiča-tumača, koji izvanredno zapaža vanjske detalje i povezuje ih s okolinom i s prošlošću tragajući za dubljim smislom.
Nakon bombardiranja Zadra, pred kraj ljeta 1943. godine, grupa građana sastaje se u obližnjem selu Smiljevci, gdje su sigurni od bombardiranja. Ondje prožive sunčanu, ali dosadnu jesen i dočekaju kišne dane obogaćujući svoje iskustvo o životu sela i seljaka.
Život je monoton, ispunjen ogovaranjima, razgovorima, razmišljanjima, strahovanjem i nemirom. Jedini je izlaz za njih otputovati… u Italiju!
Izvanredno su opisani likovi građana (Ernesto, Karlo, Lisetta, Škurinić) i seljaka (Ićan, Katić, Petrina, Milojka, stara Vajka).
U pozadini se naslućuje ratni kovitlac, što daje posebnu vremensku dimenziju, koja u sceni kad svinja usmrti u kolicima malu građanku Špizmicu doseže dramatsku potresnost i simbolične razmjere (odnos selo-grad, rat-bijeg od događaja).
Kada na kraju neki građani žele od svega pobjeći u susjednu Italiju, onda je to ujedno i priznanje njihove nemoći da se snađu u novim zbivanjima i da hrabro uzmu na sebe teret novih obaveza pred životom.
IZ DJELA Zimsko ljetovanje Vladan Desnica (odlomak)
Opet je prosinuo jedan vedar dan.
Svu noć je duvala jaka bura i razgonila oblake. Pred zoru je jenjala pa je jutro osvanulo sunčano i plavo: tek s vremena na vrijeme prozviždao bi surom visoravni pokoji zalutao, skršen zamah, preletio dalje, zaigrao nasred zadarskog kanala i zavrtio srebren vijorčić pjene iz koga bi zadimio iznenadan pramen vodene izmaglice, da malo kasnije izdahne negdje na pučini.
Ernesto je ranim jutrom odjašio u Zadar — danas je napokon dan (petak, ali možda će ovoga puta biti sretan) kad je trebao da dobije u ruke isprave za odlazak. A u slijedeći četvrtak, — zbogom Smiljevci, zbogom Dalmacijo, zbogom dosadašnji živote, sa svim tvojim svijetlim i sjenovitim stranama.
I od brata Checchina stigao je šjor Karlu povoljan odgovor u pogledu Line: neka dođe, pa što bude nama, bit će i njoj. Tako će i ona do Trsta putovati s Donnerovima. Anita je po sav dan zauzeta pripremama; uređuje joj i upotpunjava garderobu, prekraja joj jednu svoju tamnu haljinu, za večer.
Poslije podne, pa je i zadnji ćuh vjetar. U prisoju pod Ićanovom kućom čisto je toplo. Lisetta sjedi uz prozorčić i plete. Na avliji je tiho; u uglu, pod starim košem za mast, rakoli kokoš; pred prozorčetom Špizmica tepa u svojim kolicima, na suncu.
Lisetta plete. A misao joj luta, krilom se dotiče sjećanja iz djetinjstva, iz djevojaštva, iz prvih godina braka, pa raznih momenata proživljenih ovdje u Smiljevcima — a zatim pada na nepoznati, dočaravani kraj, na sanjanu a nikad neviđenu zemlju u koju se eto spremaju poći. I ta je nepoznata zemlja mami nekom nostalgijom, prikazuje se pred očima u svjetlosnim panoramama, u sunčanim pejsažima. Ali čas kasnije zazebe je u srcu kao od uboda ledenog šiljka, i slike se prevuku sivilom, panorame neosjetno izblijede, a pred oči joj iskrsne dolazak u neki strani, magloviti grad, pod injem sitne kišice, uz čegrtanje džinovskih lučkih dizalica čiji se vrhovi gube u oblačnom nebu. No to brzo ispline, i opet se prospe sunce po cvjetnim pejsažima i raspjevanim baštama. Srećom, lijep je dan, a po lijepu danu svi su vidici vedriji i sve tuđine pitomije.
Savladava nestrpljenje s kojim očekuje Ernestov povratak — sigurna je da su uređene i zadnje formalnosti. A tad se javlja novi nemir; nemir putovanja.
Odloži pletivo i ode u vatrenu kuću da pripremi obrok za Špizmicu. Bože, koliko se čeka dok na tim nesretnim ognjištima uzavre lončić mlijeka! A mlijeko je nekako pakosno, voli da s nama tjera svoju zasjednu igru: privuče svu našu pažnju, pa nas onda muči, iskušava našu strpljivost: kapa njegove pjene izdiže se ukleto sporo pred našim očima — rekao bi da naš pogled, kao pletača igla, probija njegovu tanku opnicu i ne da mu da uzavri. A čim samo načas pogled skreneš ustranu, naglo se uspne i prekipi.
A međutim, Migud je lunjao po avliji, prinjuškavao ispod vrata izbice u kojoj je pljeva, češkao se o ugao pojate, plašio i rastjerivao kokoši sa legla. Zatim se uputio prema prozorčiću s kojeg mu je Lisetta katkad bacala koricu hljeba, ali se svrne s puta za nespretnim patkom. Patak umače, a on nastavi put, dahtav i težak. Primaknu se kolicima. Onjuška ih svud naokolo, počinjući čak odozdo, i najzad zaviri preko ruba na dijete. Njušne tri-četiri puta udišući, pa, u duljem dahu, izduva zrak; opet četiri mala udaha — pa dulji izdah s tihim groktanjem. Dijete je gledalo rastvorenim plavim očima grdnu sliku što se pomolila na njegovom vidokrugu — rubu njegovih kolica. Po mekom licu razlio se strah, da se čas kasnije raspline u osmijehu u kome iz krezubih ustašca sinu dva donja sjekutića i umijesi se rupica na obraščićima. Osmijeh nailazi na lice i briše ga se s njega, naizmjenično, kao da mjesec zalazi za oblake pa opet izgrijeva. Ali, očice su uvijek, i kroz osmijeh, malko zaplašene, i taj osmijeh kao da hoće da učara nepoznatu zlu silu. Migud ponovo njuška; četiri mala udaha, pa izdah (bu-bu-bu-bu — tleeee!…); dakle ipak je šala, to se igra!… Ali onda, jednim mahom poremeti redoslijed, prekide igru grdnim groktanjem — dijete se uskosi, razrožno zamlatara ručicama, — i razvaljene ralje životinje padoše po djetencetu. Mala se zacenu, — prejak bol zakašnjavao je provalu glasa, tako da prođe jezivo dugo vrijeme od ugriza do vriska, — lice se jarko zacrveni, vjeđe nabreknuše u debele nabore koji su postepeno modrili, a u četvrtasto razjapljenim ustašcima pokaza se resica pod jezikom. Drugi ujed pade na djetinje lice i izbrisa izraz bola prije nego je vrisak i prolomio. Tako se sve svrši bezglasno.
Dirnuta kao nekim predosjećajem (tako joj se bar kasnije činilo), Lisetta pograbi tek uzavreo lončić i pohita k prozorčetu. Krmak je slasno mljaskao podigavši gubicu da mu ne bi ispao kakav komadić iz žvala, i treskao glavom kako bi pomogao oklizanje samljevene hrane u grlo; gledao je ravnodušno u Lisettu. Na rubu žvala bio mu je rumenkast trag. Tek onda pogled joj pade na kolica. Uhvati letimičnu sliku: djetetu je falilo pola lica, s okom i komadom čela; na izmusanom okovratniku rub od blijede krvi i pjenaste sline u kojoj je bilo slijepljeno nekoliko, šiljatih ječmenih zrna…
Ruke joj zaletješe u kosu, i samo što začu oštar krik — svoj vlastiti krik ali dalek i tuđi.