Zlatarovo zlato August Šenoa – lektire – Sjedi 5

Bilješke o piscu: Zlatarovo zlato August Šenoa

August Šenoa (1838. godine – 1881. godine), rođen je u Zagrebu u malograđanskoj obitelji porijeklom iz Mađarske, ali i s dijelom njemačke i češke krvi.

Šenoa je osnovnu školu pohađao u Zagrebu, da bi daljnje školovanje nastavio u Pečuhu, pa ponovo u Zagrebu i napokon u Pragu, gdje je završio pravne znanosti.

Jedno je vrijeme dobivao potporu biskupa Strossmayera, ali kasnije u Beču (kamo je prešao 1865. godine) morao se sam uzdržavati novinarskim i uredni­čkim radom.

Već sljedeće godine vraća se u Zagreb i radi u redakciji dnevnika „Pozor“. 1868. godine izabran je za gradskog bilježnika. U isto vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu kao umjetnički direktor, a od 1870. godine kao dramaturg. Kazalište je napustio 1873. godine, kad je imenovan grad­skim senatorom.

Od 1874. godine pa sve do smrti uređivao je „Vijenac“. Sve nabrojene dužnosti oduzimale su mu mnogo vremena, ali on je sve­jedno našao dovoljno snage za književni rad i napisao tisuće i tisuće stranica, ne padajući nikada ispod razine prosjeka, naprotiv, uzdižući se nerijetko, u rajrazličitijim književnim oblicima, a naročito u romanu, do vrhunskih dometa cjelokupne dotadašnje hrvatske književnosti.

Šenoa je najplodniji i najutjecajniji književnik XIX. stoljeća i zato je dao ime čitavom književnom razdoblju.

Bio je uz to i jedan od najobrazovanijih Hrvata svog vremena: znao je mnoge europske i slavenske jezike, pa je mnogo i prevodio. Književnost je smatrao idealnim sredstvom za kulturno i političko uzdizanje naroda, i u tom je smislu kao književnik svestrano djelovao, zalažući se za socijalnu pravdu i povijesnu pravicu, za ravnopravnost nacija i klasa, i za modernije gledanje na ekonomske probleme. Bio je pjesnik i duhovni inspirator preporođene Hrvatske.

Kao gimnazijalac Šenoa je pisao stihove na njemačkom i hrvatskom jeziku, da bi već prvim novinarskim radovima — feljtonima — dokazao svoj izuzetni pripovjedački talent. Najbolja i najčitanija njegova djela su romani: „Zlatarovo zlato“, „Seljačka buna“, „Čuvaj se senjske ruke“, „Bran­ka“, „Diogenes“ i nezavršena „Kletva“.Napisao je mnoštvo pjesama(„Propast Venecije“, „Kugina kuća“, „Kameni svatovi“), pripovijetke („Pro­sjak Luka“, „Mladi gospodin“, „llijina oporuka“, „Karanfil s pjesnikova groba“) i feljtona („Zagrebulje“), a objavljivao je također kritičke tekstove.Okušao se i kao dramski pisac („Ljubica“).

SADRŽAJ Zlatarovo zlato August Šenoa

Radnja ovog povijesnog romana odvija se u burnom i zagonetnom 16. stoljeću, u doba vladavine kralja Maksimilijana II. i bana biskupa Đure Draškovića. Poprište događaja je Zagreb, »“stari kraljevski grad, ili kako mu veljahu sami građani: slobodni, plemeniti varoš zagrebački na gričkih goricah“ i dvorci u daljoj i bližoj okolici — Samobor, odnosno Medvedgrad gdje je obitavao Stjepko Gregorijanec, zavađen s Gričanima.

To je vrijeme seljačkih buna i oštrih socijalnih i nacionalnih sukoba, pa se u romanu spominju mnoge povijesne osobe. Ipak, u središtu zapleta nalazi se lijepa Dora, kćer Petra Krupića koji je imao zlatarnu pokraj Kamenitih vrata. Za vrijeme jedne gužve spasi je ispod konjskih kopita plemenitaš Pavao, sin Stjepka Gregorijanca. Začne se Ijubav. U isto vrijeme Doru uzalud pokušava osvojiti za sebe Grga Čokolin, pa iz osvete radi protiv nje i Pavla.

Stjepko Gregorijanec pak gura sina u naručaj mlade udovice Klare, gospodarice samoborskog dvorca, ali bez uspjeha. Zlatar Krupić šalje Doru izvan Zagreba, u Lomnicu, da bi je maknuo s poprišta ljubavnih i političkih spletaka. Međutim, Grga Čokolin smisli prljavu otmicu, koju u posljednji čas omete Pavao uz pomoć Jerka koji je bio nijem. Začudivši se što je Jerko napokon u teškom i važnom trenutku progovorio, Pavao — prema Jerkovu svjedočanstvu potkrijepljenu prstenom — sazna, da mu je Jerko polubrat po ocu. Jerko je također zaljubljen u Doru, ali je bratski prepušta Pavlu.

Sada Krupić dozvoli Dori i Pavlu da se sastaju pod njegovim krovom. Pavle sve ispri­ča svome ocu i među njima dođe do obračuna, u kojem Stjepko opali pušku na sina, ali ga samo rani u čelo; odmah zatim uguši svoju suprugu, Pavlovu majku, Martu.

U borbama protiv Turaka Hrvatima su pomagali nadvojvode Ernest i Karlo, ali ne da obrane Hrvatsku, nego da je podvrgnu svojim interesi­ma. Sva je vlast prešla u ruke njemačkih generala, kojima se opiru svjesni hrvatski velikaši. Dok je Pavao vojevao protiv Turaka, njegov otac Stjepko postao je podban i krvavo se sukobio s Gričanima: teško je izranio Krupića, a Doru je htio pogubiti, ali se ona spasi u posljednji čas. Ban stranac Krsto Ungnad oženi se Klarom, koja se i dalje nastoji osvetiti Dori i Pavlu, pa napokon uspije angažirati Čokolina. Dora bude na prijevaru otrovana prije nego ju je Pavao zauvijek uzeo pod svoje okrilje. Klara sada želi pridobiti Pavla, ali on je prokune kao zlotvorku. Radak i Jerko osvete Doru i ubiju trovača Grgu Čokolina.

IZ DJELA Zlatarovo zlato August Šenoa

Dok su se varoška gospoda tako veselila kod gospodara Petra, sjedila je kuma Magda po običaju u svojoj drvenoj daščari. Bilo je lijepo, jasno popodne, te se starica sunčala kao gušter. Katkad bi zijevnula te, zijevnuv, prekrstila usta, katkad bi odagnala rukom koju dosadnu muhu.

     Na trgu nije bilo nikoga, svijet bijaše jošte u večernjici, samo na donjim stubama pred crkvenim vratima sjedjaše brkonja Miloš Radak, a kraj njega ležala vjerna mu puška. U ovaj par nije se baš bavio junačkim poslom. Čistio je nožem pretilo rebarce, te bi kadšto zakusio u kolač iz Magdine peči. Pri tom je malo mario što oko njega biva.

     Napokon zašutješe orgulje. Svijet je stao izlaziti iz crkve. Izađoše i prije Freyovka i Šafranićka. Nadođe i dugoljan Đuro Garuc.

     —  No! — prihvati Freyovka ustaviv se navlaš pred Magdinom daščarom — kume Duka, vaš slavni magistrat mogao bi slobodno popraviti onaj stup. — Pri tom pokaza čavlarka na nizak, širok stup od kamena pred crkvom koji je već napol razvaljen bio da je trava po njem rasla.

     —  Bi! — odvrati hladnokrvno varoški bubnjar kopajući po džepovima svoje haljine.

     —  Pa zašto ga slavni magistrat ne popravlja? Zašto? — zapita Šafranićka nekako glavurdajući.

     —  To zna najbolje slavni magistrat — odvrati Garuc.

     —  A zašto su ga naši stari postavili? A? — uze opet grižljivo čavlarka.

     —  Naši stari podigli su ga zato da se sve ženske glave koje pred bogom i svijetom srama i stida ne imaju i sebe svakomu pro­daju, stave javno na taj stup, nek ih bude sram pred cijelim ple­menitim varošem — odricao jednim glasom Garuc.

      — A! Vidite! Zato? — podboči se Freyovka. — Pa mislite li vi, dragi kume Duka, da te kuge nema više po Zagrebu, mislite li vi đ& su sadanje Zagrepkinje sve čiste kao bijeljeno platno? Misli­te li?

      — Hm! — odvrati Garuc, — to zna samo slavni magistrat!

      — To znam i ja, dragi Duka, čuste li, i ja! Ima i cifrastih po­božnih parta kojim ime miriše po tamjanu, a ni jesu nego pušljive jabuke, ima ih i starih koje bi svijet stavio na oltar pod staklo, a onamo im vrag poklopio dušu svojim kudravim repom, jer su opake, gadne svodilje, jer krišom sastavljaju velikaške gospodičiće i građanske cure. Pazite, dragi Duka! Stara je riječ, tiha voda hrijege dere.

      — Da, da, tiha voda brijege dere — doda klimava Šafranićka.

      — A ja ih poznam, na ime poznam, a ja velim: na »pranger« s njima, da, na stup, nek se zna kakve su to svetice! A šta velite vi na to, kumo Magdo? — okrene se Freyovka starici opaziv da se skupilo oko nje poviše svijeta.

      — Ja? Ništa! Pustite me na miru! — odvrati ne hajući Magda.

      — Ništa? Zbilja ništa? Ha! Ha! Da budem na miru? Pa baš neću — udari zlorado čavlarka šakom o dlan. — Čujte, ljudi, čujte pa se čudite! U ovom našem plemenitom varošu ima jedna stara svetica koja misli da joj je sveti Petar kum, a ona da je škrinja mira božjega — al uistinu živi vrag — prosti mi bog grijehe — kumuje staroj vještici, a ona je škrinja nemira vražjega. I u tom našem plemenitom gradu ima jedna djevojka, za koju se misli da je bjelja od snijega i krotka kao majčina dušica, al je ona crna kao ugljen, a duša joj je smrdljivi drač!

       — Da, smrdljivi drač! — primijeti Šafranićka

       — Vidiš, vidiš! — opazi Garuc.

       — Da, da, i za to slavni magistrat ništa ne zna. A ta stara podučava mladu, a ta mlada grli se, ljubi se i — vrag zna šta sa mladim Gregorijancem, sa sinom onog antikrsta koji nam je ukrao lijepi naš Medvedgrad. A ta stara vam je — a? Šta mislite — sveta naša Magda, a ta mlada vam je Krupićeva Dora, da, Dora! Fi, fi, fi! — pijunu Freyovka na zemlju — a mi da to trpimo, mi, poštene građanke?

        — Ne trpimo! — odvrati razjareno jato

        — U našem gradu?

        — Sa Gregorijancem!

        — Dora!

        — Taj ljiljan!

        — Na stup s ljiljanom!

        — Na stup s Magdom!

Magda drhtaše od ljutosti, žuto joj se lice rumenjelo.

        — O ti jadovita zmijo! Sto puta si gora od svih onih koje su ikad stajale na tom stupu — izdere se Magda.

        — Hu, strijela! — Ja da sam takva — ja, građanka, koja ima kuću, kojoj je muž upisan u ceh! A vi to gledate, a vi to dopuštate? Obrati se bijesna čavlarka prema jatu.

        — Na stup s njome! — Na stup! — zaurla svjetina.

I potisnu jato jurišati daščaru. Kamenje, blato, pijesak padalo je daždom na daščaru. Moleći, zguri se starica u kut, ali bijesno jato sve jače navali — ubit će staricu.

       — U kraj, hulje! II časnoga mi krsta, smrskat ću vam lubanju kundakom zagrmi Radak skočiv pred daščaru i naperiv gluntu na jato.

Oči mu se krijesile kao divljemu mačku, brci mu igrali od ljutosti, a razgaljene grudi nadimahu mu se silno. Jato uzmaknu od straha.

       — U kraj, hulje! II časnoga mi krsta, smrskat ću vam lubanju stvorovi, jeste li vi ljudi? Živina ste, nijema živina! Šta vas boli glava za ovu staru jadnicu, šta vam je kriva te je bjesnite utući kao pašće? Čistite mjesto, jer propao u crnu zemlju tko mi se do­dirne bake, istrest ću mu dušu iz grla!

Za čas zapanji se svjetina od strahovitoga gorostasa, a skoro navri snova bijes čim opazi jato da mu ide nekoliko modrih stražara upomoć.

        — A šta se taj Vlah miješa u naše posle?

        — Dolje s njime!

        — Utucite ga!

I grunu šaka kamenja na Kadaka. Kamen mu odnese klobuk. A1 kad munja skoči haramija, spopade iz jata kramarku Šafranićku za šiju, te je kao štit proti svjetini digne snažnom desnicom uvis. Kramarka koprcala se u zraku kao žaba na udici, a lice joj bilo kao u skuhana raka.

I bilo vike, cike, smijeha i kletve, od bijesne množine.

Dobar dan, Šafranićka! Sad se možete njihati bez njihaljke.

         — Ubijte Vlaha!

         — Viš vraga! Debela kramarka laka je kao perce.

         — Visi u zraku kao drveni anđeo nad velikim oltarom!

         — U čelo ga dajte. Vražji skote!

         — A šta je to? Koji vam je bijes? — zagrmi Blaž Štakor velik Čovjek, crn i krupan, zasukanih rukava, proturav se laktima izmeđ čopora. — Eno Magda krvava! Je li vas bijesno pseto ujelo, kuka­vice? Vi da ste građani, ljudi? Turci ste, vuci, vukodlaci. Ako je stara štogod skrivila, eno poglavara. Jeste li vi suci, je li batina i kamenje zakon? A Vlaha psujete! Zašto? Jer brani slabu staricu. Vlaha psu­jete, a vi da ste kršteni ljudi, vi? Je li to u Svetom pismu, jeste li to kod večernjice čuli? Otale! Kući! Stid vas bilo! Nemate li kod kuće posla? Šila i igle, a vi ženske nemate vretena i kuhače? Otale, ii će vas odvesti straža. Vi pako, starce! — okrenu se poštenjak Radaku — pustite baku, idite svojim putem, pripazit ću Magdu. A vi, gospodarice Šafranićka, odnesite se u svoj štacun pa tucite muhe. Nije vam škodilo. Mozak vam se malo protreso, pa ste se valjda rastrijeznili. Pravo vam budi! Ne zabadajte nosa u svijet, da u nj strijela ne pukne — vi stara retoriko — vi!

Haramija pusti kramarku, koja je psujući otklipsala prema svome štacunu kao oparena koka.       — Zbogom — odreza Radak Blažu — valjan ste čovjek! — i baciv pušku na rame, ode. Ostali se svijet razišao od stida i straha i ponajprije nestalo Freyovki traga. Zadnji otklima Đuro Garuc opipavajući šiljasti nos koji je silno nabreknuo bio. Kamen, odskočiv od daščare, bio se nemilo spustio na njušku bubnjara