Plastika je svuda oko nas. Svi je koristimo jer je jeftina, savitljiva, lagana. Masovna je proizvodnja ovog matrerijala započela pedesetih godina dvadesetoga stoljeća i procjenjuje se da je otada proizvedeno više od 8 milijardi tona plastike.
Prema izvještaju UNEP-a, Programa za okoliš UN-a u svijetu se godišnje koristi 5600 milijardi plastičnih vrećica kojima bi se, kada bi se spojile, svakih sedam minuta moglo omotati Zemlju. Mora su zakrčena plastičnim otpadom i procjenjuje se da bi u sljedećih trideset godina u morima moglo biti više plastike nego ribe. Gradovi su prepuni plastike od koje se reciklira samo 9%.
Vjetar raznosi čestice plastike kilometrima uokolo
No, plastično zagađenje iz gradova ne ostaje samo u gradovima. Vjetar može raznositi sitne dijelove plastike kilometrima uokolo. Ovo smeće može završiti na planini udaljenoj i stotinjak kilometara. Novije studije dokazuju da mikroplastika (sitni komadići plastičnog otpada veličine 5 milimetara ili manje) putuju zrakom na velike udaljenosti.
Istraživači iz EcoLaba u Castanet-Tolosanu u Francuskoj proučavali su može li mikroplastika putovati vjetrom. Kako bi saznali, postavili su dvije vrste velikih spremnika. Svaki je spremnik prikupljao mikroplastiku koja je padala iz zraka na meteorološkoj postaji Bernadouze. Ova se meteorološka postaja nalazi u Pirinejima između Francuske i Španjolske. Znanstvenici su pet mjeseci posjećivali postaju otprilike jednom mjesečno. Svaki put su izvadili sve čestice koje su pale na postjau. Zatim su izdvojili plastične komadiće, identificirali ih prema vrsti i zbrojili ukupne iznose.
I našli su mnogo plastike
Prosječno 365 mikroplastičnih čestica po kvadratnom metru dnevno sletjelo je na postaju. To znači da se plastika nalazi visoko u planinama, isto kao i u npr. Parizu.
Na vrh je planine padalo onoliko plastike koliko i na Pariz. Na planinskim stranama palo je i više čestica mikroplastike. Ali veličina i tip tih plastičnih čestica nisu bili isti.
Prethodne su studije istraživale plastiku koja pada iz zraka u Parizu i Dongguanu u Kini. U oba grada te su čestice bile tanka vlakna veličine od oko 100 mikrometara. To je malo deblje od ljudske kose. Vlakna su izrađena od polipropilena ili polietilen tereftalata, poznatog kao PET. Ova vlakna najčešće nastaju od tkanina i odjeće.
Na planini je većina plastičnih čestica bila manja od 25 mikrometara. Ovo plastično zagađenje, dakle, nije bilo od tkanine. Plastične su se čestice sastojale uglavnom od polistirena i polietilena. Te plastične mase nalaze se u mnogim materijalima za pakiranje. Polistiren, , poznat kao stiropor može propadati pod utjecajem vremenskih neprilika, a također ga razgrađuju ultraljubičasti valovi sunčeve svjetlosti. Vjetar lako može raznositi nastale komadiće. Vjetrovi i kratki intenzivni pljuskovi kiše ili snijega povezani su s većom količinom plastike na planinama.
Studija nije mogla odrediti odakle plastika dolazi. Umjesto toga, znanstvenici su koristili računalni program kojim su odredili odakle dolazi vjetar i koliko je brzo puhao kad su skupljali čestice. Proračuni pokazuju da je plastika putovala najmanje 95 kilometara da bi došla do istraživačke postaje! Vjerojatno je da je plastika došla i iz većih udaljenosti. Bitno je to da u krugu od 95 kilometara od mjerne postaje nema velikih gradova koji bi odbacili te plastične čestice.
Studija potvrđuje da je mikroplastika svugdje u okolišu. Do sada su znanstvenici proučavali samo jedno planinsko područje. Žele prikupiti više uzoraka s drugih udaljenih lokacija. To nije samo lokalno zagađenje, ili nešto što se događa samo u gradovima. Plastika ne ostaje ondje gdje je ljudi koriste i ostavljaju. Ovo nevidljivo zagađenje putuje širom svijeta i nitko nije zaštićen.
Đ.V.P.
