Europski bizon izvorno je bio rasprostranjen u šumama sjeverne Euroazije i sjeverne Afrike. Njegovo tijelo dugo je do 3,5 m, u ramenima njegova visina iznosi do 2 m, a težina i do jedne tone. Dlaka je tamnosmeđa, i mužjaci i ženke imaju kratke i zakrivljene rogove, žive u krdima.
Do početka 20. stoljeća europski bizon je gotovo u potpunosti istrijebljen, ali su znanstvenici uspjeli od primjeraka u zoološkim vrtovima oporaviti brojčano stanje vrste, a neki su pušteni i natrag u divljinu.
Istraživanje koje su proveli nizozemski znanstvenici o 22 bizona koji žive u Kraansvlaku, dini čija površina iznosi 330 hektara s prirodnim jezerima i dio su nacionalnog parka Zuid-Kennemerland, pokazuje kako europski bizon ipak ima šanse preživjeti. 2007. godine je počela obnova populacije, a trebali se doprinijeti smanjenju raslinja i trave zbog kojih se počela narušavati bioraznolikost područja. Istraživanje pokazuje kako su bizoni preživjeli i bez dodatne hrane. Naime, šumari europskim bizonima tijekom zime donesu dodatnu hranu kako bi lakše preživjeli hladnoću. Mogu živjeti u blizini ljudi, a dok god im se ljudi ne približavaju na udaljenost manjoj od 50 m, bizoni nisu pod stresom.
Voditeljica projekta i koautorica istraživanja, Yvonne Kemp, izjavila je kako istraživanje dovodi u pitanje je li šuma njihovo prirodno stanište, što znači kako postoji mogućnost njihove integracije u neki drugi krajolik. Iako se smatralo kako je europski bizon šumska životinja, tijekom zime tražili su hranu i na mnogim drugim mjestima, što se ne smatra prirodnim ponašanjem.
A. B.
