Da bismo razumjeli zašto se ponašanje dječaka toliko razlikuje od ponašanja djevojčica, moramo znati da mozak dječaka u tinejdžerskim godinama doživljava velike promjene. Počevši od osnovne razlike koja se nalazi u muškoj stanici, a to je kromosom y, razloge svakako moramo potražiti i među hormonima koji snažno djeluju na muški mozak. Na muški mozak najranije i najviše djeluju testosteron, vazopresin i hormon koji se naziva MIS.
Mozak dječaka
Razdoblje od rođenja do dobi od jedne godine znanstvenici nazivaju infantilnim pubertetom Tada je dječakov mozak zasićen jednako visokim razinama testosterona kao i mozak odrasla muškarca. Testosteron pridonosi stimuliranju dječakovih mišića da bi narasli veći i poboljšava njegove motoričke sposobnosti. Nakon godinu dana infantilnog puberteta razine testosterona opadaju. Razdoblje od prve do desete godine naziva se juvenilnom pauzom. Tijekom tog razdoblja hormon MIS formira i stimulira moždane krugove specifične za muškarce, potičući dječaka na istraživačko ponašanje i grubu igru.
Oko jedanaeste godine faza juvenilne pauze završava i dolazi do naglog porasta razine testosterona. Između devete i petnaeste godine razina testosterona naraste dvadeset puta. Ovaj hormon kod dječaka potiče ubrzan rast mišića i kostiju, potiče rast brade i stidnih dlaka, produbljivanje glasa te povećanje penisa.
Djelovanje hormona na mozak tinejdžera
Porast testosterona potaknut će i lučenje srodnog hormona vazopresina. Zajedničkim djelovanjem ovih dvaju hormona mozak tinejdžera postaje osjetljiv na odbacivanje vršnjaka, a kada ti hormoni djeluju u kombinaciji s hormonom kortizolom, mozak i tijelo tinejdžera postaju nabijeni energijom pripremajući ga za mušku reakciju borbe zbog ugrožavanje njegova statusa ili teritorija.
Potrebno je osam do devet godina da bi se dovršilo preoblikovanje tinejdžerskog mozga koje je počelo kada je nastupio pubertet. Moždani krugovi koje stimuliraju hormoni stabilizirat će se u kasnim tinejdžerskim ili u ranim dvadesetim godinama.
Tinejdžeri nisu krivi za svoju svojeglavost. Njihovi mozgovi jednostavno još nisu osposobljeni da vode previše računa o budućnosti. Zbog toga nas ne smije iznenaditi što dječaci, za razliku od djevojčica, ne vide smisao u pisanju zadaća, pa i oni koji su bili dobri učenici, u drugom i trećem razredu srednje škole zamrze školu.
Čak i za kasniji odlazak na spavanje ne možemo kriviti tinejdžera jer se i ta promjena događa pod utjecajem hormona. U razdoblju između jedanaest i dvanaest godina u mozgu dječaka počinje se mijenjati sat za spavanje. Testosteronski receptori ugađaju stanice mozga za biološki sat pri čemu pripremaju tinejdžera da ostaje navečer dulje budan te da ujutro dulje spava. U dobi od četrnaest godina dječakovo vrijeme odlaska na spavanje pomaknuto je za jedan sat kasnije od onog njegovih vršnjakinja. To je samo početak neusklađenosti sa suprotnim spolom.
Mozak tinejdžera nije dovoljno osjetljiv da osjeti normalne razine podražaja. U jednom istraživanju američkog Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje primijećeno je da se mozgovi tinejdžera nisu aktivirali dok su promatrali slike osakaćenih tijela i krvavih prizora. Zato su tinejdžerima uvijek potrebna nova uzbuđenja. A snažna emocionalna uzbuđenja u mozgu tinejdžeri ostvaruju kada se nalaze u skupini vršnjaka. Tada su spremniji izložiti se opasnostima i donositi riskantne odluke.
Misle da sve drže pod kontrolom ne znajući da njihovim mozgovima upravljaju dva različita sustava. Sustav za aktiviranje koji se razvija prvi. Impulzivan je i potiče na akciju. Drugi je onaj za inhibiranje i sličan je kočnici. On nas upozorava na opasnost i ne da nam da reagiramo nesmotreno. Sustav za inhibiranje utinejdžera sazrijeva tek u ranim dvadesetima.
Drugačiji pogled na stvarnost
Testosteron i vazopresin mijenjaju doživljaj stvarnosti u mozgu tinejdžera. Tako svojim djelovanjem navode mozak da tinejdžer lica drugih doživljava kao neprijateljska. Tinejdžeri i glasove i druge zvukove počinju doživljavati drugačije nego prije adolescencije, a taj doživljaj razlikuje se od doživljaja njihovih vršnjakinja. Istraživanja koja su provedena na skupini mladića i djevojaka od sedamnaest do dvadeset i pet godina pokazala su da su se muški mozgovi aktivirali na glazbu, a deaktivirali na pozadinske zvukove. Stoga nas ne čudi što tinejdžer nekada ne čuje što mu se govori.
U dobi od šesnaest godina javlja se potreba za odvajanjem od roditelja i neovisnošću. Mozak je tinejdžera spreman za istraživanje i otkrivanje novih vidika. Nažalost, to može rezultirati ugrožavanjem njegove sigurnosti , ali i novim brigama njegovih roditelja.
Ako ste do sada uzalud tražili krivca za neobjašnjivo ponašanje svoga tinejdžera, ne lutajte više. Krivca slobodno potražite među hormonima koji su snažno utjecali na njegov tinejdžerski mozak.
M.B.M.
