Samopouzdanje i samopoštovanje djeteta nije nešto s čime se ono rađa. Samopouzdanje i samopoštovanje djeteta u velikoj mjeri ovisi o riječima i ponašanju roditelja. te kako oni postupaju prema djetetu.
Razlikujemo dvije vrste samopuzdanja, ono unutarnje (samopoštovanje), te ono vanjsko (sposobnosti i vještine djeteta). Prvi korak je da dijete shvati kako je važno i koliko je bitna osoba u životu svojih roditelja. Ukoliko osjeća ljubav, postaje sigurno i ima osjećaj bliskosti i povjerenja, a s izgradnjom samopouzdanja treba početi što prije, u najranijem dobu djeteta.
Odnosi u obitelji trebali bi biti pozitivni, na taj način djetetu se pokazuje značenje zajedništva i međusobnog uvažavanja. Djetetu je potrebno pružati podršku, ali i ohrabrivati za donošenje vlastitih odluka, razgovarati o njegovim brigama, interesima, prijateljima u školi, najdražem predmetu i onom manje dragom predmetu.
Kada se pojavi problem ne povezivati ga izravno s djetetom, nego percipirati kao loše ponašanje koje se može ispraviti pravilnim pristupom. Zajedničkim snagama pronaći načine kako nadvladati neku situaciju koja uzrokuje takvo ponašanje i stvara problem.
Poticati lijepa i pozitivna razmišljanja kako bi ih se mogao sjetiti kada se suoči s preprekom, neka od takvih misli su: „Mogu to riješiti.“, „Obitelj me voli.“, „Imam podršku.“, „Znam to.“, „Sam odlučujem o svojemu ponašanju.“
Samopouzdano dijete sposobno je razumijeti druge, razmišljati, donositi odluke, vjeruje da može postići što želi, da može ostvariti svoje ciljeve i postići uspjeh.
Djeca misle da zbog bezazlenih stvari poput razbacanih igračaka zaista gube našu ljubav, pa stoga uvijek treba uvažavati tu dječju krhkost i pokušavati kontrolirati svoju ljutnju u određenom trenutku, jer dijete mora znati da se ljubav nikada ne gubi. Iako je mama viknula zbog toga što je sedmi puta zapela za igračku na podu, ta mama i dalje voli. Djetetu se treba približiti nježno, upozoriti na pogrešku, poput: „Molim te, možeš li pripaziti da igračke ne budu razbacane po cijelom stanu?“
Dijete bi trebalo odrasti u fleksibilnu, odgovornu, toplu i tolerantnu osobu koja je osjetljiva na tuđe emocije i probleme, ali isto tako dovoljno pametnu i zrelu.
Mnoge odrasle osobe ni danas ne znaju jesu li ih roditelji voljeli. Radili su mnoge stvari za njih, ali nije bilo razmjene emocija, nisu im nikada izravno rekli da ih vole i koliko su im važni. Možda nikada nisu pohvalili svoju djecu za lijep crtež u školi, ili peticu iz sastavka, a ukoliko dijete napravi nešto što ne valja, sjeća se vikanja i okrivljavanja.
Nikada nije dosta ljubavi i pažnje prema djetetu.
A. B.
