Kada razmišljamo o potencijalnom partneru ili partnerici, vjerojatno „slažemo“ osobu idealnih kvaliteta i osobina gledajući iz svoje perspektive… Čak često i priželjkujemo one stvari koje nama osobno nedostaju, ali ih ne tražimo u sebi, već svoju radost, sreću i ispunjenost stavljamo u tuđe ruke, što je, naravno, potpuno krivo… Zato obično kažu da nakon nekog vremena veze ili prijateljstva prestaje pogled kroz „ružičaste naočale“ i dolazi do izražaja „surova stvarnost“ kakva osoba zapravo jest, tj. nije ako se nas pita. Koje su to kvalitete idealnog odnosa?
Od samog početka najvažnije je da nam ljubavni ili prijateljski odnos dopušta biti ono što zaista jesmo, bez sputavanja, bez previše opravdavanja zašto na primjer, volimo šetati po kiši (s kišobranom), odnos koji dopušta iskren razgovor i izražavanja naših želja, i istovremeno ostavlja mnogo vremena i prostora za zajedničke trenutke i stvaranje zajedničkih uspomena.
Preraste li zbog toga prijateljstvo u vezu? Da. Je li moguće biti i prijatelj s osobom s kojom smo u vezi? Da.
Možda se trebamo prestati zapitkivati sva ona suvišna i nepotrebna pitanja, što dobivamo, što „gubimo“ i dopustiti sebi da budemo ono tko zaista jesmo, i takvi sigurni i samopouzdani, bez potrebe da nam netko „donese“ sreću i ostvari snove, poželjeti da svoju podijelimo s nekim drugim… Jednostavno udahnuti svoj život punim plućima, i dopustiti nekome da diše zajedno s nama… Kvalitete idealnog odnosa ionako definiramo sami.
A. B.