Svaka priča o slobodi i osjećaju slobode počinje i završava u nama samima. Umjesto da razloge nedostatka slobode tražimo u državi, crkvi ili vlasti, trebali bismo ih prvenstveno potražiti u vlastitome umu. Međutim, većina nas ne zna kako doći do osobne slobode. U traganju za osjećajem slobode čovjek je često nesvjestan da je on sam najveći krivac za nedostatak svoje slobode.
Kavezi unutar uma
Sustav u kojem živimo i nastojimo ispuniti svoje životne ciljeve sustav
je ropstva. Sami sustavi nikada nas ne oslobađaju, moramo se osloboditi sami. Ali umjesto da radimo u svrhu vlastitoga oslobođenja, mi si još dodatno otežavamo situaciju. Ostajemo zarobljeni u nesretnome braku jer se bojimo biti sami, trpimo agresiju, nasilje, dosadu. Ostajemo živjeti sa starim roditeljima jer se bojimo da ćemo ih povrijediti ako ih napustimo. Ostajemo zauvijek u istom kvartu jer se bojimo remetiti ustaljenu rutinu. Sami stvaramo svoje kaveze unutar vlastitoga uma.
Pravila koja uništavaju osobnu slobodu
Kavezi u koje je čovjek danas zarobljen čvršći su nego ikada. Danas ne možemo, kao nekada, kupiti avionsku kartu i ukrcati se u avion, nego moramo proći niz sigurnosnih provjera pri čemu ne postavljamo nikakva pitanja, nego situaciju prihvaćamo takvom kakva jest. Danas sve pokreću pravila koja su izmišljena da bi mnoštvo ljudi živjelo u prividnoj harmoniji i sigurnosti. Odijevamo se po pravilima, jedemo po pravilima, spavamo po pravilima i umiremo po pravilima. Pravila i zakoni sustavno uništavaju našu slobodu i postaju dio naše svakodnevice.
Nesloboda od samoga rođenja
Premda smo se rodili da budemo slobodni, sputavani smo od samoga početka. U početku slušamo riječi negacije i upozorenja koje izgovara naša majka, a kasnije se ista situacija nastavlja u braku, zajednici, državi. Od tada počinjemo čeznuti za slobodom jer je to biološki cilj svakog stvorenja. Kada dijete krene u školu, učitelji ga guše i sputavaju njegov slobodan razvoj i izražavanje. Dijete već tada postaje zarobljeno vremenom. Postoji vrijeme kada se spava, vrijeme kada se ustaje, vrijeme kada se ide u školu, jede, igra i kada se ide u krevet. Dijete tek u pubertetu počinje tragati za svojom slobodom i svojom individualnošću i počinje se suprotstavljati svakom autoritetu. To je prvi korak na putu prema osobnoj slobodi.
Što čovjeku oduzima slobodu?
Svaki čovjek je jedinstven i svaki ima neka jedinstvena obilježja koja ga određuju – inteligenciju, fizički izgled, temperament, strasti, emocije. Naša zarobljenost počinje kada prosudimo kako nismo tako lijepi kao drugi ili lažnim pojmom da se naša vrijednost mjeri novcem koji zarađujemo ili uvjerenjima koja prihvaćamo. Robovi smo svojih mržnji, predrasuda, gledišta o vlastitoj vrijednosti i vrijednosti svojih bližnjih. Robovi smo svojih navika. Svakoga dana ustajemo i ponavljamo istu rutinu, a ako išta naruši tu rutinu, postajemo uznemireni. Rutina, navika i strah da će se nešto promijeniti oduzimaju nam slobodu.
Svjesni smo da nitko od nas ne može biti potpuno slobodan dok god i drugi nastanjuju ovaj svijet, ali možemo razvijati svoje neograničene potencijale i težiti osobnoj slobodi kao smislu života. Možda doživimo sreću slobode samo na trenutak, a možda uspijemo pobjeći u svoju slobodu zauvijek.
M.B.M.
