Metodika jezika

Metodika jezika

METODIKA NASTAVE HRVATSKOG JEZIKA

literatura: Težak: teorija i praksa nastave hrv. jezika

Težak: Govorne vježbe

Rosandić: Pismene vježbe

Prva sredstva izražavanja:

1. ENTIMEMA – zaključak izveden iz jedna pretpostavke dok je druga neizrečena (pričuvana misao)

npr. Marko će umrijeti jer je čovjek /izostaje: Svi ljudi su  smrtni)

2. SILOGIZAM – logički zaključak izveden iz dviju ili više pretpostavki (premisa)

Kriteriji odrđivanja govornih vrsta:

1.   TEMATIKA

2.   FUNKCIJA

3.   STIL

4.   ARGUMENTACIJA

5.   KOMPOZICIJA

6.   VRSTA AUDITORIJA

7.   BROJ GOVORNIKA

8.   BROJ SLUŠAČA

9.   AUDIO, AUDIO-VIZUALNA VEZA

10. POVRATNA SVEZA

11. DULJINA GOVORA

12. AMBIJENT GDJE SE DRŽI

13. OKOLNOST

Stara Grčka- tri vrste govora

1. EPIDEIKTIČKI GOVOR

– najčešće pohvalni govor /svadbeni g., pogrebni, zdravice, razni g. uz proslave, promaknuće)

– može biti i pokudni govor (Demosten «Filipike»)

– visoki stil – (kićeni stil) – slikovit, pun ukrasa, mnoštvo metafora, epiteta, poredbi, basni, parabola, personifikacija

– argument: etika- razlikovanje lijepog i ružnog,  lošeg i dobrog; pokdni govor ima samo funk. zaustavljanja

– cilj: upozoriti na vrline (velikodušnost, razboritost, hrabrost, mudrost)

 

 

 

2. POLITIČKI GOVOR

– srednji stil: -manje slikovit od e., nema toliko ukrasa

– ne bi trebao sadržavati stilske figure, posebice mataforiku, ali političari se koriste lijepim  izrazima

– mora biti oslobođen riječi s prenesenim značenjem i voditi računa kome se obraća

– koncentriran na zadobivanje povherenja slušatelja i osobni probitak

– argument: budućnost

– cilj: učiniti zajednicu sretnom, zadobiti njeno povjerenje

3. SUDSKI GOVOR

– jednostavan, zananstven stil- jezgrovit i sažet, bez ukrasa, odlučan i razgovijetan

– argument: istina

– cilj: razlikovanje pravednog od nepravednog

– dobar govornik mora savledati sva tri stila , ali i tehničku stranu govora – pronalazak tema, raspoređivanje, dikciju, pamćenja, majstor izvedbe

4. VOJNIČKI GOVOR

– sažet, jezgrovit, odlučan

– obilje imperativa, vrlo malo pridjeva

– metaforika  nije prihvatljiva

5. DUHOVNI GOVOR

– usmjeren na produhovljenje i promjenu slušatelja

– vezan za propovjedništvo ( propovijed mora biti razumljiva )

– slikovitost i kićenost – slike raja i pakla, metafore, parabole, dosjetke, moćni imperativi, prijetnje

6. ZNANSTVENI GOVOR

– najteži i nadosadniji govor

– moćna argumentacija – povezane rečenice koje proizlaze jedna iz druge

.- raspravlječki konstruiran.

Vrste govora po stilu:

1. govor  visokog stila – prikladan za pohvale, govore

2. govor srednjeg stila – prikladan za politički govor

3. govor jednostavnog stila

Suvremena podjela vrsta govora

– ona donosi nove govorne vrste:

1. RAZGOVOR

– podrazumijeva nekoliko sugovornika (2 ili više!)

– umijeće je ciljano i promišljeno razgovarati

– imaju posebnu strukturu, načela i ciljeve

– moraju biti svrhoviti

– vrste:

a) SLUŽBENI, POSLOVNI R.

– podrazumijeva 2 ili više sugovornika ili 2 ili više strana u službenom odnosu

– jezgrovit stil- kratke replike, razgovjetno oblikovanje misli

– štovanje sugovornika- pažljivo slušanje

– konvencionalnost- često rabljene riječi i pohvale u svrhu postizanja cilja, ali mora postojati određena mjera, prikladne riječi

– cilj: nastoji se doći do novih spoznaja ili usuglašavanja stajališta tijekom stvaranja oslovne politike i ostvarbe  poslovnih nastojanja

– odvija se u naposrednom kontaktu ili telefonski

b) ANKETA

– kratak razgovor između onoga tko pita i onoga tko odgovara-

sudionici: ispitivač, osoba koj aodgovara

– dobra pitanja mogu pripremiti samo vrhunski stručnjaci

– pitanja moraju biti prilagođena onome koga  se pita te trebaju proizlaziti iz odgovora

c) RASPRAVA

– vrti se oko stručnih, zananstvenih, političkih i sudskih dvojbi

– štovanje sugovornika

– velika mogućnost manipuliranja

d) NABACIVANJE MISLI

– nabacivanje ideja i predlaganje

– sugovornici se ne suprotstavljaju, oni predlažu

e) RAZGOVOR O NEKOJ TEMI

– produbljivanje neke tematike da bi se došlo do istine ili suglasnosti

– njima pripada i školsko predavanje

– heuristički razgovor- dok slušatelj ne kaže: «Otkrio sam!» (Heureka, Arhimed)

– može biti i unutar znanstvenog predavanja

f) INTERVJU

1. intervju iz časopisa

2. rasprava o pročitanom

3. razovor o zvedbenim mogućnostima u razredu

4. priprava učenik aza intervju

5. izvedba

6. raščlamba i prosudba

7. domaća zadaća

g) REKREATIVNI RAZGOVOR

 

2. KRATKI MONOLOZI

– kratke nedijaloške vrste:

a) UVODNA RIJEČ

– svrha: otvaranje neke druge vrste govora

– počinje uobičajenim frazama: Štovani, Dragi, Uvaženi, Dopustite da…

b) IZJAVA – kratka obavijest povodom nekog događaja

c) VIJEST

– nema komentara niti vlastitog stajališta

– teži objektivnosti

– govori o posebnom događaju

d) KOMENTAR

– jezgrovito i obrazloženo iznošenje svoga stajališta o nečemu s uvjerenjem u ispravnost svoga stajališta

e) IZVJEŠĆE

– po stilu između vijesti i komentara

–  ne zahtijeva previše obrazlaganje svoga stajališta

–  objektivnost, neutralnost, dokumentiranost

–  najčešće na TV-u i radiju

–  teško je izvještavati o nečemu, ane iznijeti svoje stajalište

–  u stručnom izviješću vrlo su važne vremenske odrednice jer prikazuju nastanak i kronologiju zbivanja

–  takav je pisani ili govorni oblik vrlo čest u poslovnim odnosima

–  oblikovanje stručnog izvješća:

– uvodni dio: – redovno započinje rečenicom u obliku vijesti, a zatim se iznose najvažniji podaci kako bi se moglo pratiti izvješćivanje

– središnji dijelovi: razradba – to su obično posebno podnaslovljeni odjeljci

– kratak zaključak ili zaključci: – tamelji se na cijlom izviješću

3. GOVORI

– duži monolozi

– podvrste: prema stilu, funkciji, argumentaiji

 

 

4. POSEBNE GOVORNE VRSTE

– stvorene su u okviru suvremenih sredstava priopćavanja : voditeljstvo, najava, crtica, obavijest, prevođenje,  reportaža (prijenos), krasnoslov(recitiranje)

Odlike dobra stila govorenja:

a) jasnoća

b) istinitost

c) ljepota

d) ostale osobine kao npr. jezgrovitost, jednostavnost, logičnost, muzikalnost, ritmičnost, slikovitost

Za govor je bitno:

– misliti na cilj kojeg želimo svojim govorom postići

– zanos, strast, ljubav prema poslu, volj, čvrsta vjera

– vježba i dobra pripremljenost

– pozdrav, nešto o govorniku, najava i isticanje vežnosti teme

– jezgrovit i jasan govor s dobrom dikcijom

-srdačno pbraćanje slušateljima

– govorno umijeće donosi ugled i položaj, ono osobu čino korisnom u društvu, donosi mu utjecaj na društvo

Samopouzdanje

 misliti na cilj koji se želi postići govorom/ predavanjem

 sustavno se pripremati

 pripremati se u duhu ( vjeri ) za uspjeh

 zamisliti sebe kao uspješna govornika ( predavača )

– potrebno je svim ljudima, a posebno je važno za govornika koji treba

pozitivan stav o sebi

–     također je važno za prof.  koji također mora poticati svoje učenike i njihovo samopouzdanje od najranijeg doba

–     treba misliti na cilj koji želimo postići – zamisliti što će nam zančiti samopouzdanje i uspješnost našega g-

–     treba zamisliti sebe pred slušateljstvom i to uvijek kako govorimo uspješno i kako smo zadovoljni – zamišljati lica ljudi koji nas slušaju, nastojati osjetiti ili barem usmisliti da vas slušaju sa zadovoljstvom, zamisliti pljesak nakon govora

–     treba uvjeriti sebe da se može biti uspješan i bit ćemo uspješni, pozitivno misliti o svojim izgledima za uspjeh (zatajiti dvojbe, sumnje)

–     treba si reći: donosim odluku i dobro ću govoriti – to treba ponavljati u sebi, ai druge to naučiti

–     kao profesori moramo hrabriti onoga koji nije siguran u sebe, moramo biti svjesni da nitko ne zna sve pa tako niti ja («Ja nisam čovjek koji zna sve na svijetu» ili «Naučit ću»-odgovoriti ako ne znas)

–     treba odbaciti osjećaj sumnje i dvojbe u sebe, vjera u svoje mogućnosti

–     moramo iza sebe zatvoriti vrata i tako isključiti svaku mogućnost bijega

–     moramo biti glasni

–     potrebno je vježbati i dobro se pripremiti

–     autosugestija

–     ponekad je potrebno iz sebe napraviti smiješna čovjeka

–     korisno je osjećati malu tremu – dobro je imati respekt prema onima koji nas slušaju

–     nije potrebno učiti govor napamet već zapamtiti smisao o kojem govorimo

–     imati uz sebe podsjetnicu

Pripreme za predavanje ( govor )

1.   razmišljanje o temi i namjeni

2.   pronalaženje i prikupljanje podataka

3.   raspoređivanje prikupljenih podataka

4.   sastavljenje predavanja

5.   zapamćivanje predavanja

6.   izricanje predavanja

Predstavljanje govornika

a) pozdraviti prisutne

– nitko nije važniji od onih koji će slušati

npr. Dragi prijatelji, Gospođe i gospodo, Kolegice i kolege

b) predstavlja se tema i ističe se važnost teme

– unosi se i malo patosa i osobne zainteresiranosti za temu

– moramo se obraćati slušateljstvu srdačno i priladno

c) predstavljanje govornika

– jezgrovito i jasno s priladnom dikcijom

– moramo cijelo vrijeme pokazivati zainteresiranost i sreću što će govornik govoriti

d) izgovoriti ime i prezime govornika

– na prikladan način, bez vike

– posljednji slog nečijeg imena je trenutak kada se okrećemo prema govorniku, a ostalo vrijeme obraćamo se slušateljima

e) predstavljanje sebe

– činimo to toliko da nas oni koji nas slušaju preoznaju (nikada ne smijemo iznositi hvalospjeve o sebi )

Disanje

– ono je u izravnoj vezi s govorom

– može biti presudan za dobar govor

-glasni i ubrzani govor izaziva brzo disanje

– disanje treba vježbati

Glas

-moramo pripaziti na učeničke glasove i popotrebi pomoći

– glas treba kontrolirati  i usklađivati s potrebama – u odnosu na auditorij i mjesto gdje držimo govor

– nisu prikladi niti vrlo tihi glasovi

– moramo govoriti malo glasnije nego u svakodnevnoj komunikaciji

Slušanje

 

– blisko govoru – dio je govorničkog umijeća

– slušanjem se pripremamo za govor – pasivni način učenja

– ono je i štednj avremena

– oni koji znaju pažljivo slušati pomažu govorniku

-velik br. ljudi koji mogu govoriti, ali ne mogu slušati

– veći broj ljudi su vizualni tipovi (bolje uče čitajući nego slušajući)

– vježbe slušanje valja organizirati radi:

a) osposobljavanja za usredotočenost na usm. izlaganje

b) privikavanja na kontinuirano praćenje usmenog izlaganja

c) razumijevanja sadržaja usm. izlaganja

d) razlikovanja bitnog i nebitnog, općeg i posebnog, središnjeg i rubnog u usm. izlaganju

e) zapažanja jez. obilježja usm. izlaganja ( artikulacija glasova, naglašivanje riječi, reč. melodija, stil i dr. )

f)  zapamćivanja sadržaja usm. izlaganja

g) ponavljanja i oponašanja bilo sadržajnih bilo izgovornih sastavnica usm. izlaganja

– kao izvor slušanja u nastavi može se koristiti:

a) učiteljevo govorenje ili čitanje

b) učenikovo govorenje ili čitanje

c) govorenje ili čitanje na radiju

d) govorenje ili čitanje na filmu ili televiziji

e) govorenje ili čitanje snimljeno na gramofonskoj ploči, magnetofonskoj ili kasetofonskoj vrpci

f) govorenje ili čitanje prenošeno putem školskog razglasa

– tri metode za pozorno slušanje:

1. IMAGINATIVNA METODA (ili slušanje)

– stvaranje predožbi, posebice slikovitih u svijesti slušatelja, tj. prisiljavanje sebe na stvaranje slika o onome što se sliša

– učenike treba vježbati tako da sveku izgovorenu rečenicu zamisle kao u stripu, tazmišljajući vizualizirajući, na kraju sa stvori više slika, a posljednja neka bude zaključak

– imag. sl. teško je ostvariti kod apstraktnih predmeta. zato se oni ne sviđaju učenicima npr. u našem predmetuje to gramatika

2. LOGIČKA METODA (LOGIČKO SLUŠANJE)

– nastojanje slišatelja da log. poveže ono što govornik govori, pronađe određenu vezu između izgovorenih rečenica i uspostavi između njih određeni red

– uspostava reda i poretka

– nije važna samo memorija već i logika

– veliku ulogu ima red, plan izlaganja: uvod,  glavna tvrdnja, argument, dokazi, primjeri i ponavljanje

– dobri slušači prepoznaju red izlaganja, tj. imaju logičku kontrolu koja im služi kao smaokontrola jesu li dobro slušali

– iznimno važna za starije učenike (od 12 g.), a kod malđih ne daj erezultate

3.  ANTICIPACIJSKA METODA

– IMEGINATIVNA + LOGIČKA METODA

– vrlo aktivno slušanje koja pretpostavlja imaginativnu i logičku metodu

– slušanje unaprijed- naslućivanje što će govornik sljedeće reći, kako će oblikovati rečenicu, a iz uvodnih riječi naslućivanje i glaven tvrdnje

– ne možemo sve predvidjeti, a to je dobro jer onda skušač i dalje ostaje zainteresiran

– pretpostavlja zanimanje, aktivno slušanje

– smanjuje govorni šum

– važno ga je uvježbati

– poznavanje retorike pomaže slušanju i obratno – najbolji govornici su i najbolji slušači

– dobri govornici velik dio svog života moraju posvetiti slušanju i sustavnom slušanju

Ustroj govora/ predavanja

1. UVOD

a) POZDRAVLJANJE I ZADOBIVANJE NAKLONOSTI SLUŠATELJSTVA

POZDRAVALJANJE

– uspostavljanje komunikacije s auditorijem

– uvijek moramo imati na umu kome govorimo i njihovo prethodno znanje

– moramo postavljati pitanja, ako tema dopušta, zainteresirati ih vizualno sa slikama

– prepisivanje cijele pjesme s ploče nije dobro

SKROMNO PREDSTAVLJANJE SEBE

UKAZIVANJE ŠTOVANJA PREMA SLUŠATELJSTVU

– uvijek moramo uputiti lijepu riječ i osmijeh onima kojima se obraćamo

b) STVARANJE ZANIMANJA ZA TEMU

– treba navesti razloge držanja govora/predavanja, napomenuti povod govora,

– navesti motivaciju onog tko govori i onog tko sluša

– iznijeti ciljeve govora

c) JEZGROVITO UPOZNAVANJE SA SADRŽAJEM GOVORA

–  najvljivanje ciljeva g.

– strogi sažetak

– povezivanjes onim što slušatelji već znaju

UVOD – ne smije biti predug, na veći od petine govora

–     najavljuju se stil i ton govora (miran, patetičan, tužan, svečan, odrješit)

–     očituje se hoćemo li kreuti INDUKTIVNIM PUTEM-od pojedinačnog prema općenitom izvodu ili DEDUKTIVNIM PUTEM od zaključka, uopćenog prema pojedinostima

–     u govor se može ući i naglim početkom što pojačava efektivnost tzv. hallo efekt

2.SREDIŠNJI DIO

– RAZRADBA – glavni dio, izlaganje

– 2 dijela:

a) KAZIVANJE – raspoređivanje i predstavljenje činjenica, podataka,                obavijesti

– izlaganje teme i obrazlaganje

– iznošenje tvrdnji

b) DOKAZIVANJE – dokazima se podupire govornikova tvrdnja ili pobijaju suprotne  tvrdnje

– onaj koji želi dobro podupirati ili pobijati suprotnu stranu treba dobro čuti

suprotnu stranu

– ponavljanje kako bismo uvjerili slušateljstvo

– DOKAZI: 1.objektivni– bolji dokazi

a) izravni

b) izvedeni-  logičkim izvođenjem iz neke druge očite ili    dokazane istine

2. subjektivni– ponekad bolje prihvaćeni od   objek.

– ciljaju na emocije i slušatelja dovode u  položaj  razumijevanja za subjektivne dokaze

– govorničko umijeće počiva na tome koliko netko te subjektivno to može uvjerljivo

predočiti

3. ZAKLJUČAK – ZAVRŠNI DIO

1. DIO:  – kratka i jezgrovita sinteza (sažetak) govora/predavanja – pridodaje se kratka argumentacija

2. DIO: –  poziv na pamćenje i prihvaćanje govora

– na kraju efektan završetak (koji obično kreće iz mirnog tona da bi se  podigao ton (ponekad afektivnost) uz pomoć patetike) sa poantom

– zahvalnost na pažnji

Općenito o strukturi govora

–     moramo govoriti u skladu s okolnostima

–     ne smijemo koristiti metaforičke izraze

–     moramo biti što razgovijetniji

–     dobro je koristiti neke izreke uz tvrdnje

–     ne ponavljati više puta ponovljeno

–     mora postojati logika

–     ne smijemo ići u prevelike digresije, omeđavanje teme

Ustroj i izricanje predavanja

– u predavanju treba biti zastupljen znanstveni ili znanst.- polupul. stil koje treba prilagoditi potrebama učenika

– razumljivost

a) IZLAGANJE

–  povezano iznošenje misli i tvrdnji koje se obrazlažu

b) TUMAČENJE

– usmeni ili pismeni tekst kojim se nešto objašnjava s nakanom određenja što je to, te zašto je to tako

– tumačiti može osoba koja im aodređena znanja

– objasnidba je spoznaja o svijetu odreivanjem i raščlambom pojava i pojmova

– svrha: dokazivanje (subjektivni i objektivni dokazi) i uvjerljivost

c) OBRAZLAGANJE

– netko tko obrazlaže zan kome se obraća i pritom izlaže razloge toga

d) NAVOĐENJE

– navodi se iz tuđih teksova ili spominjanje određnih činjenica

– navod se najavljuje, ako i njegova završnica

– u pisanom obliku kao upravni govor

– svrha n:objektivni dokaz

e) UPUĆIVANJE

– upućivački ili instruktivni tekstovi su usmejreni na djelovanje u budućnosti

– propisi, upute ili naputci, zakoni, zapovijedi, izdvojene pouke, pripomene, želje, zamolbe, zahtjevi, pozivnice, čestitike, zažalnice, pohvalnice…

– postoje i razne vrste uputa: za uporabu lijekova, za rukovanje strojevima

f) RASPRAVLJANJE

– zananstveni stil

– karakteristično je lančano povezivanje rečenica (jedna rečenica prizlazi iz druge)

– vrste rasprava:

1. USMENA RASPRAVA – 3 stupnja: 1. postavljenje tvrdnje (teze)

2. postavljanje proutvrdnje (antiteze)

3. dokazivanje tvrdnje

– poticajno uvodno izlaganje pridonosi raspravi sudionika nekog skupa

2. PISANA RASPRAVA

– znanstveni tekst u kojem se razvija neka zaokružena misao i rješava neki problem

– ustroj : a) postavljanje teze ( otkrivanje problema)

b) dokazivanje teze ( rješavanje problema)

c) potvrđivanje ili odbacivanje teze ( prihvaćanje najboljeg rješenja)

– oblik stručnog i znanstvenog rada sa svrhom dokazivanja ispravnosti neke tvrdnje ili odbacivanje tvrdnje

– u pismenim raspravama se prosuđuje, tumači, obrazlaže, dokazuje

– sustavno se raščlanjuje tema

– misli se razvijaju logično, što se očituje u lančanoj svezi među rečenicama

g) OPISIVANJE

– za opisivanje je važan prostor, zapažanje pojmova u prostoru

h) PRIPOVIJEDANJE

-tekstovna vrsta koja izražava promjenu u vremenu i prostoru

– za prip. je važno vrijeme

Krasnoslov

– interpretativno čitanje i izgovaranje napamet (recitiranje) književnoumjetničkih tekstova u skladu sa suvremenim određenjima u kojima se očituje nastojanje govornog izražavanja vlastitog doživljaja i razumijevanja teksta

– krasnoslovitelj:

– govorno oblikuje piščeve riječi

– posreduje između teksta i čitatelja očitujući stvaralački odos prema tekstu

– u grč. i let. škol.  je imao važnu ulogu u podizanju razine govornog izražavanja – vježbali k. na odabranim tekstovima

– Aristotel i Kvintilijan su se bavili krasnoslovom

– klasicisti su nametnuli estetsku normu koj aje važila do prve.pol. 20 st. – uspostavili su stroga načela kako treba krasnosloviti – ŠABLONE – boja, intonacija, stav, geste ruku tijela, glave

– naše vrijeme- malo gestikulacije (samo držanje glave, izraz lica)

– u pripremi krasn. se nastoji uvijek približiti razini koja mu daje značenje interpretativne govorne  umjetnosti – to zahtjeva posebnu pozornost, napore, usustav                                              – u ovom stolj. bilo je veliko protivnika krasn.                                                                                   – nema usustavljena pristupa krasnoslovu u programima (posebna pozornost darovitim učenicima) – krasnoslov treba uključiti u školovanje svih učenika

Strategija slušanja

– poseban posao u krasnoslovu

– zahtjeva sustavno promišljeno sulšanje i koncentraciju

Fonetička korekcija

– dijagnosticiranje govornih teškoća je posao prof.

– artikulacija se stabilizira u 9-oj g. života

– slušajući učenike prof. hrv. jez. rješavaju njihove probleme

– nepravilnosti : 1.  suglasja s dijalektalnim govorima koji ne poznaju određene glasove

2.   razvojne i govorne teškoće

3.   značajan je br. učenika povratnici iz inozemstva koji su se služili stranim jezicima u   svakodnevnoj komunikaciji i u školi, a izravna je posljedica utjecaja tih jezika – nepravilan izgovor hrv. jezika

– velik br. učenika nije imao susret s logopedom – opsebno u malim gradovima, otocima, selima

– roditeljska nebriga

– najčešće govorne teškoće u izgovori u 5-om razr.- korijeni od rođenja

a)  nepravilno izgovaranje glasova s,z,š,ž,p,č,ć,dž,đ,t,h,f jer ih ne izgovaraju u svojoj svagdašnjoj dijalektalnoj komunikaciji

– c, z, s jer im nedostaju zubi – r nepravilno izgovaranje ili zamjenjivanje s drugim gl.

b)  landicizam – nepravilan izgovor l i lj

c)  tetacizam – t

d)  deltacizam d

e)  mucanje – danas muca 50% više djece nego prije 15 g. i to zbog rata, rastava, agresivnih roditelja.  proživljenih trauma

f)   nazalnost – izgovaranjeglasova kroz nos

g) brzopletost

–     moramo korigirati osjetljivo, bez napada na dječju dušu – oni koji slabo artikuliraju glasove prenose to i u pismo

–     u 5 –om razredu ima 16% uč. s govornim poteškoćama, au 8. 10-11%, usrednjoj šk 5-8%,

–     govorne teškoće gube se kod 2% uč.

–     moramo naučiti uč. brzini i tempu izgovora, boji glasa, intonaciji

Retoričke figure u izražavanju

– izrazi kojima se nešto kaže na neobičan način

A) AFEKTIVNE

B) POETIČNE

Škarić U potrazi za igubljenim govorom

LOGIČKE FIGURE

1.   najava teme (uvod)

2.   smještaj teme

3.   razradba (dihotomija

4.   tvrdnja

5.   proširivanje trvdnje

6.   paradiks

7.   primjer (uzorak)

8.   definicija (određenje)

9.   razabiranje (razlučivanje)

10. sjedinjenje

11. objašnjenje

12. obrazloženje

13. dokaz

14. silogizam

15. entimema

16. sorit (niz skraćenih silogizama)

17. analogija

18. indukcija/dedukcija

19. dvojba

20. konglobacija? (nizanje nekoliko dokaza)

21. podatak

22. podatak s navođenjem izvoda

23. pogled s druge strane

24. pobijanje

25. antiprastaza – logički obrat (optužbuprotiv nekoga pretvaramo u pozitivnu stvar)

26. odbijanje (apodioksa)

27. zaključak

28. sažetak

TROPI – FIGURE RIJEČI

– nastaju promjenom osnovnog, uobičajenog značenja

1.  mtafora

2. personifikacija

3. katahreza – imenovanje pojmova za koje u rječnicim anmamo pojam

4. usporedba

5. metonimija

6. sinegdoha

7. alegorija

8. zagonetka

9. simbol

10.amblem

11.perifraza

12. aluzija

13. eufemizam

14. onomatopeja

15. epitet

FIGURE MISLI

– odnosi se na širi smisao onoga što je rečeno

1. retoričko pitanje

2. eksklamacija (u visokom stilu)

3. komunikacija- uspostavljanje glumljenog razgovora «Znači, vi me pitate»)

4. apostrofa

5. sermonicija

6. prozopoeja

7. ironija

8. antifraza

9. sarkazam

10. parodija

11. parafraza

12. emfaza – pretjerivanje u riječima ili tonu

13. litota

14. metalepsa – izbjegavanje teškog ilinepristojnog sadržaja

15. hipolaga

16.sentencija

17.izreka

18. epifonem – sentencijski usklik an kraju g.

19. anegdota

20. dosjetka

21. parabola

22. peterlucija – pozornost na nešto, ali o tome se ne želi govoriti

23. prekid

24. epifraza

25.koncesija

26.prolepsa

27. odlaganje

28. retorička skromnost

29.digresija

30. umetanje

31.živoopisivanje

32. nabrajanj

33.kumulacija

34. amplihikacija

35.gradacija

36.antiklimaks

38.oksimorona

39.antiteza riječi

40.antiteza rečnice

41.korekcija

NASTAVA IZRAŽAVANJA

–svrha nastave izražavanja: praktično osposobljavanje uč. za usmeno i pismeno komuniciranje sa svijetom

u kojem živi i djeluje- to se ostvaruje:

a) oslobađanjem učenika za javnu i privatnu uporabu govorene i pisane riječi u svim životnim situacijama

b) razvijanje učeničkih pravopisnih i pravogovornih navika u skladu s književnojezičnom normom

c) razvijanje uč. sposobnosti za usm. i pis. komuniciranje na svim jez. , stilskim i tekstovnim razinama hrv.   stand. jezika

d) upoznavanje učenika u osnovnim značajkama najčešćih tekstovnih vrsta i funkc. stilova te s osnovama tekstovne lingvistike i stilistike koje su uvjeti za stvaralačku proizvodnju tekstova te uspješno usm. i pis. komuniciranje

– ciljevi se ostvaruju u nastavi:

a) usm. i pis. izražavanja

b) gramatike povezano s određenim gradivom ( rečenica,  tvorba riječi i sl. )

c) knj ževnosti ( pripovijedanje, opisivanje, raspravljanje o tekstovima i sl.)       d) filmske i scenske umjetnosti

e) pravopisa i pravogovora  f) cjelokupnoj nastavi hrv. jez. iskorištavanjem razl. oblika govorenja i  pisanja u metod. svrhe

** načela:

n. opće naobrazbe i stručne usmjerenosti

n. praktičnosti

n. jez. standarda

n. životnosti

n. zavičajnosti

n. sadržajne kompetencije

n. sadržajne i tekstovne raznolikosti

n. međuovisnosti govornih i pismenih vježbi

n. demokratičnosti

n. organizacije

n. prosudbe

– metodički sustavi u nastavi izražavanja:

a)   gramatičko- književni

b)   pragmatičko- pedagoški ( povezivanje nastave izražavanja s ostalim područjima hrv. jez.)

c)   retorički ( usmene produktivne i reproduktivne vježbe)

d)   komunikacijsko- stvaralački

– metodički pristupi u nastavi izražavanja:

a)   utilitarističko- govornički ( gov. vježbe usmjerene na situacijske oblike koji su najpotrebniji u životu- tel., poslovni, društ. razgovor, oglas, diskusija)

b)   društveno- odgojni ( vježbe su usmjerene prema ciljevima društ. moralnog ili polit. odgoja- prepričavanje novinskih vjesti, sažimanje publicist. tekstova- razgovor o aktualnim temama )

c)   gramatičko- ortoepski ( usredotočenost vježbi na gramatiku i pravogovor- funkcija razvoj učeničkih jez. navika i provjeravanje gram. znanja)

d)   leksičko- kmpozicijski ( vježbe usmjerenje na proučavanje knjiž. tekstova i na prakt. primjenu tog iskustva- naglasak na bogaćenju rječnika i umijeću komponiranja složenijih cjelina)

e)   lingvističko- komunikacijski ( cilj upoznavanje lingv. znanosti i teorije komunikacije- vježbe minimalne ili ih nema)

f)   didaktičko- komunikacijski ( cilj uravnotežiti teoriju i praksu komuniciranja- težište na prakt. osmišljenim metod. vježbama- nastava mora biti prilagođena psihofiz. mogućnostima i potrebama učenika)

GOVORENI JEZIK

–     prvotni oblik komunikacije

–     specifičan

–     -slušna senzacija

–     -ima svoje vrijednosti i norme

PISANI JEZIK

–     proizašao iz govorenog jezika

–     izražajne strukture ne poklapaju se sa izražajnim strukturama govorenog jezika

–     u početku pismenosti razlike između govorenog i pisanog izraza bila je zanemariva

KULTURA IZRAŽAVANJA:

a) kultura govora

–     kulturno govoriti znači  govoriti riječima i načinom koji odgovaraju danim uvjetima, tj. temi,

sadržaju, problemima, idejama, slušaocima, trenutnim okolnostima

–     jezik se mora harmonizirati sa sdržajem koji se iznosi i slušaocem kojem je sad. usmjeren

–     temelji se na zakonitostima govorenog jezika, tj. pretpostavlja poznavanje zakonitosti glasovnog, gram. i leksičkog ustrojstva jezika te pravogovorne norme i stilistike govora

b) kultura pisanja– temelji se na zakonitostima pisanog jezika koji ima svoju pravopisnu, gram., stilist. i leksičku normu te svoje funkcionalne stilove i oblike

JEZIČNI OSJEĆAJ

–     učenikova naviknutost n aodređni jez. sustav

–     stječe u svakodnevnoj govornoj praksi

ima osjećaj

1. ZAVIČAJNI GOVOR – reagira na njegovo narušavanje

2. SUSTAV STAND. JEZIKA- uč. je stekao znanje i vejštine za izražanjae u pravilnom stand.jez. i reagira na njegovo narušavanje

KNJIŽEVOJEZIČNE NORME

1.   gramatička

2.   leksička

3.   stilska

4.   pravogovorna (ortoepska)

5.   pravopisna (ortografska)

DIJALEKT

–     jezik nosilac zavičajne kulture

–     pogodan za komunikaciju u zavičaju i u užem krugu  te za literarno stvaralaštvo

KNJIŽEVNI JEZIK

–     služi za sporazumijevanje na širem prostrou (ljudi različ. govor. navika)

–     standardni, normiran

–     povezuje pripadnike istog naroda u vremenu i prostoru

RAZGOVORNI JEZIK

– manje podložan normama

– govor svakodnevice

– pod utjecajem tiska,  tv sve je bliži standardnom

A) Govorne vježbe

– svrha govronih vježbi:  1. suvereno priopćavanje svojih misli i osjećaja

2. poticanje da se izražava idiomom

3. da se izvježba u pravilnoj uporabi stand. jezika

– načela govornih vježbi

1.   NAČELO PRAKTIČNOSTI

2.   NAČELO JEZIČNOG STANDARDA

3.   NAČELO POSTUPNOSTI – uč. različite životne dobi moramo prići prikladno njihovoj životnoj dobi

– 3 razdoblja: a) ludička faza do 9. g.

b) pojačana radoznalost do 14. g.

c) sposobnost apstraktnog razmišlj. do 14. .g.

– stupnjevite govorne vježbe:  na različitim stupnjevima razvoja uč. se govori malo više

4. NAČELO ŽIVOTNOSTI

5. NAČELO ZAVIČAJNOSTI – mora se upozoriti na razliku između stand. i zavičajnog g.

OSNOVNI TIPOVI GOVORNIH VJEŽBI

govorne: – gramatičko- pravogovorne

–  stilsko- kompozicijske

pismene: – gramatičko- pravopisne

– stilsko- kompozicijske

1 GRAMATIČKO-PRAVOGOVORNE:

a) gramatičke:

– fonološke: – poistovjećivanje i razlikovanje

– zamjena

– premetanja

– dometanja

– izostavljanja

– razlike č i ć

– dvoglasnik ie ( ije )

– naglašivanje

– zvučni pokusi

– istraživačke vježbe

– morfološke: – tvorba imenica od glagola

– tvorba pridjeva od imenica

– vršitelj radnje

– umanjenice

– zatvoreni prostor

– akuzativ jednine

– genitiv množine

– instrumental jednine

– glagolski i pridj. oblici

– sintaktičke: – sređivanje izobličene, negramatičke rečenice

– slaganje reč. od zadanih riječi uz slobodnu

uporabu oblika

– dopunjavanje rečenice

– proširivanje rečenice

– sažimanje rečenice

– preoblikovanje rečenice

– premještanje reč. dijelova

– zamjene sintakt. jedinica

– izborni diktat

– ispisivanje

– iz teksta razvrstaj reč. članove u tablicu

– analiza rečenice

– tvorba rečenice…

b) leksičke:

– leksičko- gramatičke: a) leksičko- fonološke

b) leksičko- morfološke

c) leksičko- sintatičke

d) leksičko- rječotvorne

e) leksičko- etimološke

– leksičko- semantičke ( vježbe sa sinonimima i antonimima, homonimima i paronimima, arhaizmima i neologizmima, vj. s tematskim grupama riječi)

– leksičko- stilističke ( nepravilna uporaba riječi, nemotivirano ponavljanje iste riječi, suvišno  gomilanje riječi, neuspjele tvorbe, nepravilna uporaba riječi istoga korijena, miješanje leksika iz razl. epoha, upotreba neknjiž. riječi, nepotrebna upotreba fraza, miješanje razl. stilova

– leksičko- ortografske

c) pravogovorne:

–artikulacijske– pravilan izgovor glasova i glas. skupina u   govornom lancu

– dvije razine: a) izgovor fonema ovisnih o razlici između učeničke imanentne

gramatike i gram. stand. hrv. jezika

b) izgovor fonema u glas. lancu, tekstu, gdje dolazi do otklona

od norme

– najčešće: – slivenika č, ć, dž, đ

– jedrenika h

– otvornika e, a, o

– dvoglasnika ie

– zvučnika pred izgovornom stankom

– zvonačnika v pred bezvučnikom i izgovornom stankom

– rješavanje poteškoća:

a) upozoravanje uč. na pogrešku kada govore stand. jezikom

b) vježbama čitanja i govorenja usmjerenih na izgovor

c) ispravljanjem pogreške kada je uč. napravi i to tako da nastavnik riječ izgovori pravilno, a uč. za njim ponovi

d) upozoravanjem na pravilo u vezi s nastavom gram.

– akcenatske-

– na opće obrazovnoj razini uč. treba osposobiti:

a) da čuje i raspoznaje nagl. novoštok. inventar u tuđem govoru

b) da uz pozornost i trud sam uspijeva izgovoriti sva četiri naglaska i

nenagl. duljinu

c) da nauči osnovna pravila o mjestu nagl. u riječima

d) da slušajući novoštok. govornike i oponašajući njihovo naglašivanje

steknu sposobnost usm. izražavanja knjiž. jezikom sa što manje  po-

vreda naglasne norme

– vrste: – razlikovanje dugih i kratkih slogova

– vježbe u izgovoru pojedinih naglasaka

– vježbe proklize

– vježbe određivanja nagl. cjelina

– važnost načela postupnosti

– intonacijske: – vrste: a) vj. reč. naglaska

b) vj. reč. tempa

c) registra i jačine glasa

d) vj. iskorištavanja stanki

e) vj. reč. melodije

– najčešće u obliku fonetičkog diktata, zvučnog pokusa ili autodiktata

– dijelovi intonacijske vježbe: brzina, intenzitet, ton, stanka, intonacija, naglasak

– pravogovorno – pravopisne– najčešće u obliku diktata ( istraživački, nadzorni, izborni, stvaralački, samodiktat, d. za sprečavanje pogrešaka, proučeni, objašnjeni, d. s obrazloženjem )

–razine fonetičkog diktata:

1. zapisivanje izgovornih stanki

2. zapisivanje naglasaka

3. bilježenje naglasaka

4. bilježenje ostalih intonacijskih parametara

2. STILSKO-KOMPOZICIJSKE

a) dijaloške:

– razgovorne igre

– telefonski razgovori

– rekreativni razgovor

– poslovni razgovor

– usmena dramatizacija

– intervju

b) monološke:

– opisivanje

– pripovijedanje

– tumačenje

– raspravljenje

– upućivanje

3. GRAMATIČKO PRAVOPISNE

a) gramatičke

b) leksičke

c) pravopisne: – grafijske ( pisanje slova, velika i mala slova, strane riječi )

– glasovne ( pisanje i glas. skupova )

– interpunkcijske ( interpunkcijski i ostali pravopisni znakovi )

– leksičke (sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi )

Teme govornih vježbi: –

OŠ- težište na razgovornim vrstama, opisivanjima i pripovijedanju

SŠ – raspravljanje, sintaksa, stilistika vezanog teksta

Govorne vježbe po stupnju izvornosti sadržaja:

1. usmene:

a) čitanje

b) recitiranje

c) govorenje napamet

d) usmeni diktat

e) davanje odgovora na tuđa pitanja

f) izlaganje vlastitih sadržaja

2. pismene:

a) prepisivanje

b) autodiktat

c) pismeni diktat

d)pisanje odgovora na tuđa pitanja

e)sastavljanje vl. sadržaja

Gramatičko-pravogovorne vježbe

–     vježba se na zasićenim i učenicima zanimljivim tekstovima

–     provođenje g-p vježbi :

1.   vježbati ono u čemu se griješi

2.   za učenike koj egirjše organizirati dodatne stove

3.   uč. koji dobro izgovaraju zaposliti drugim zadacima

4.   nastavnik mora biti siguran u izgovore, prepoznati situaciju

Stjecanje govornih navika

1.NEHOTIČNA IMITACIJA- slušajuću uč. usvaja od prof.

2.SVJESNA IMITACIJA- uč. je aktivniji, svjesno pazi na nastavnikov izgovor i imtira ga svjesno

– nastavnik uč. upozorava, ispravlja, potiče

– u okviru čitanja, recitiranja, prepričavanja

3. ORGANIZIRANA IMITACIJA-  najbolji su usmeni diktati

4. STVARALAČKA PRIMJENA- kad se uč. izvještače u ortoepskom problemu da mogu stvarati duže originalne sadržaje polazeći od uvježbanih primjera

Stilsko-kompozicijske vježbe

–     vježbe za bogaćenje rječnika, tečnost govora, razvijanje izražavanja…

–     svrha: razvijanje spsobnosti stvaranja funkcionalnih tekstova

MONOLOŠKE VJ.

– Egon Werlich- podijela tekstova na  5 osn. tipova s obzirom na govornika i osnov. jezič. struktruru:

1. DESKRIPCIJA- zapažanje pojava u prostoru

2. NARACIJA – zapažanje pojava i njihovih promjen u prostoru

3. EKSPOZICIJA – razumijebanje pojmova s obzirom na njihovu složenost

a) sintetička kompozicija – definiranje pojava, imenovanja, svrstavanja u razr. vrstu

b) analitička komp. – povezivanje pojmova

4. ARGUMNETACIJA- odnosi među pojmovima

5.  INSTRUKCIJA

A) VJEŽBE OPISIVANJA

– opisivanje se zasniva na zapažanju pojava u prostoru

– ustroj vježbe:

a) proučavanje uzora

b) opisivanje ( usm. ili pis. vježba )- na osnovi:

– neposrednog ili posrednog promatranja

– bilježaka načinjenih za vrijeme neposrednog promatranja

– sjećanja

– mašte

c) čitanje/ govorenje

d) rasprava

– prema sudjelovanju osjetila: a) vizualni

b) auditivni

c) olfaktivni

d) gustativni

e) taktilni

– prema svrsi: a) zanastveni

b) popularno- zananstveni

c) tehničko-  poslovni

d) književnoumjetnički

– prema stajalištu opisivača: a) subjetkivni

b) objektivni

c) romantični

d) naturalistični

e) humoristični

f) sentimnetalni

– prema stupnju kreativnosti:

a) reproduktivni

b) stvaralački ili produktivni

– prema načinu uporabe:

a) samostalni

b) uklopljeni

–  načinu ukomponiranosti u veći cjelinu:

a) neprekinuti

b) razloženi

– prema stanju u kojem se nalazi opisana pojava:

a) statični

b) dinamičan

c) opis osobe ( portret )

d) opis kraja ( krajolik )

e) opis zatvorenog prostora ( interijera )

f) opis otvorenog prostora ( eksterijera )

g) opis mora ( marina )

h) opis mrtve prirode ( nature morte )

i) opis životinja

j) opis biljaka

k) opis prirodnih pojava

l) opis građevina

lj) opis umjetnina…

–  prema zapažanju bitnog i nebitnog:

a) supstancijalni

b) akcidentalni

– prema jez. konkretizaciji zapaženih pojedinosti:

a) apstraktni

b) konkretni

B) VJEŽBE PRIPOVIJEDANJA

– zasniva se na zapažanju promjena u vremenu i prostoru

– vrste:

1. PREPRIČAVANJE

– reprodukcija pročitane ili odslušane priče

– svrha: što prikladnije obavijestiti čitatelja ili slušatelja o najvažnijem u određenom djelu ili što se čulo u priči o nekom događaju ili pojavi

– obilježja: jasnoća, kratkoća i ujednačenost u u iznošenju podataka

– vrste: a) informativno- cilj obavijestiti slušatelja o bitnim sastavnicama neke priče ( lišeno subjektivnih

dodataka )

b) rekreativno- proširivanje ili oduzimanje el. izvornom tekstu

2. PRIČANJE

– pričanje utemeljeno na stvaranju priče o zamišljenom ili zbiljskom događaju

– stvaralački čin, stvaranje subjektivnog, fikcijskog teksta

– treba stvoriti pogodnu emocionalnu i intelektualnu okolinu

– priče nastaju na temelju vl. doživljaja, knjiž. djela, uz glazbu, sliku i sl.

 

3. IZVJEŠĆIVANJE

– priopćavanje zapažanja o stvarnim pojavama i promjenama u vremenu

– točnost, objektivnost, jasnoća, kratkoća

– lišeno svega subjektivnog, emocionalnog, bez komentara

– vrste:

a) vijest – najjezgrovitiji izvještaj o događaju

– nije popraćena komentarom ili iznošenjem vl. stajališta

– odgovara na pitanja: tko, što, gdje, kada, zašto

– vježbe prema novinama i radiju

b) izvješće- nastaje opširnijim izvješćivanjem

– stručno izvješće: – važne vrem. odrednice jer prikazuje nastanak i kronologiju zbivanja

a) uvod- počinje reč. u obliku vijesti iza kojih slijede podaci da bi se moglo pratiti   izvješćivanje

b) razrada- najčešće u obliku posebno podnaslovljenih odjeljaka

c) kratak zaključak- u vezi s cijelim izvješćem

 

C) VJEŽBE TUMAČENJA

– sintetičko i analitičko izlaganje pojava, pojmova, predožbi

– 2 bitna oblika tumačenja:

1.OBJAŠNJAVANJE- što je to?

2. OBRAZLAGANJE- zašto jeto?

– najčešći oblici tumačenja:

1. PREDAVANJE

– ciljevi: poučavanje i znan. objašnjavanje

– popul.-znan. ili znanstveni stil

– vrste: – čitano

– djelomočno čitano

– govorenje uz podsjetnik

– predavanje bez podsjetnika

2. REFERATI

3. REKLAME

4. GOVORI

– govornik se obraća slušateljstvu da bi objasnio i obrazložio svoje stavove, ideje i tako djelovao na auditorij

– govornik mora poznavati:

1. sadržaj usmene poruke

2. način i oblik slanja poruke

3. slušateljstvo – tako govornik postiže samopouzdanje

5. PROMIDŽBENI OGLASI

6. UDŽBENIČKI I POPULARNOZNAN. ČLANCI

– u nastavi se prakticiraju:

a) predavanja- o temama koje uč. zanimaju i koje su im bliske

b) popularnoznan. članak- o temama kojima su pojedini uč. zadivljeni

c) obavijesni prikaz- knjiga, filmova, izložbi, predstava…

D) VJEŽBE UPUĆIVANJA

– zasniva se na planiranju djelovanja u budućnosti

– vježbe: – upute o upravljanju aparatom

– izviđačka dnevna zapovijed

– razredni ili školski kućni red

– pravilnik đačke udruge

– prometni propisi

– pravila lijepog ponašanja…

– mješoviti oblici: – obavijest

– molbe i zahtjevi

– čestitke

E) VJEŽBE RASPRAVLJANJA

– zasniva se na prosudbama osnosa među pojavama i pojmovima

– temelji se na dokazivanju, poniranju u srž problema (pojma pojave)

– stvaralačka aktivnost

– vrste:

1. RASPRAVA/TRAKTAT

– znanast. tekst u kojem se razvija zaokružena misao i  rješava neki problem

– pretpostavlja: 1. postavljanje teze/otkrivanje problema

2. dokazivanje teze/rješavanje problema

3. potvrđivanje ili odbacivanje teze/prihvaćanje najboljeg

rješenja

2. PROBLEMSKI ČLANCI

– rasprava u kojoj se rješavaju znanst., ali o bični svakiđašnji problemi

– pretpostavlja: 1. postavljanje problema

2. nizanje mogućnosti rješenja problema

3. predlaganje najboljeg rješenja

3. POLEMIKA

– suprotstavljanej dvaju razl. mišljenja o istoj pojavi

4. KNJIŽEVNA INTERPRETACIJA

– vrste rasprave kojoj je cilj približavanje djela čitateljima

5. MEDITACIJA/RAZMATRANJE

-vrsta rasprave u kojoj autor sam sebi nastoji razbistriti pojmove o pojavama oko sebe

– ponekad može prerasti u esej ili ogled

6. ESEJ/OGLED

– znanstveno-umjetnička knjiž. vrsta

7. KRITIKA/OCJENA

– rasprava u kojoj se djelo svestrano prosuđuje i vrednuje

– moguće je ići putem indukcije i dedukcije

8. DISKUSIJA

-usmena rasprava u kojoj sudjeluje više ljudi i u kojoj se rješava neko važno pitanje

– u OŠ zastupljeni su problemski članak, usmena kritika i diskusija

DIJALOŠKE

1. RAZGOVORNE IGRE– radi bogaćenja rječnika, predšk. doba

2. TELEFONSKI RAZGOVOR– fingirani razgovori

3. POSLOVNI RAZGOVOR– ugovaranje športskih natjecanja, izleta, posjeta…

4. REKREATIVNI RAZGOVOR– razgovor na aktualnu temu radi osposobljavanja za društ. komunikaciju

5. USMENA DRAMATIZACIJA– pretakanje nedijaloških djela u dijaloške radi usavršavanja usm. i pis. razgovornog izraza

6. INTERVJU– stvarni ili zamišljeni, kao govorna vježba

B) Pismene vježbe

– pismeno izaražavenje je sustavan proces u kojem se smjenjuju najraznovrsniji postupci, oblici i sadržaji – izbor oblika i sadržaja uvjetovan je dobi učenika, njihovim psihofizičkim mogućnostima

– temelji se na:

1.   jezičnim djelatnostima- slušanje, govorenje, čitanje, pisanje

2.   na zakonitostima pisanog jezika koji ima svoju: pravopisnu, gramatičku, leksičku, stilističku normu

te funkcionalne stilove i oblike

Faze u razvijanju pisanog izraza

1. LUDIČKA FAZA

– od 6. do 10. godine

– dijete doživljeva svijet kao igru

– dobro i loše doživljeva kao u bajci te se teško suočiti s objektivnim svijetom

– razigranost i maštovitost

2. RAZDOBLJE POJAČANE INTEL. RADOZNALOSTI

–  od 10. do 14 g.

– djeca pokazuju pojačano zanimanje za svijeet oko sebe

– sve nastoje obrazložiti i raščlaniti

– fantazijska djelatnost i dalj epostoji

– postavljaju se pitanja: zašto, kako?

3. SPOSOBNOST APSTRAKTNOG MIŠLJENJA

– stvaralački odnos prema svijetu

– nastav pism. mora poštvati dobi uč., pokrenuti doživljajni svijet uč.

– izvorno doživljajne pojave kojim se uč. kreće

 

Načela pismenog izražavanja

1.   NAČELO PRMJERENOSTI/PRIKLADNOSTI UČ. DOBI

2.   N. POSTUPNOSTI

– očituje se u  izboru sadržaja, oblika i postupaka

– sadržaji se prožimaju i nijansiraju te uvode u nova tematska područja iz razr. u raz

– u višim razr. OŠ primijenjuju se svi oblici:

– opisivanje

– izvješćivanje

– pripovijedanje, prepričavanje

– raspravljanje

3. NAČELO INTERESA

– imati što  izraziti, osjećati potrebu da se to izrazi i pronaći odgovarajuća

izražajna sredstva

– potiče se izborom sadržaja-  uč. s radošću pišu o onome što vole i poznaju

– tijekom školovanja proširuje se opseg sadržaja, mijenja se vidni kut, uočavaju se odnosi

Izvori građe za pismeno izražavanje

1.   NEPOSREDNA STVARNOST – dom, škola, događaji, priroda, prirodne pojave

2.   POSERNA/TRANSPONIRANA STVARNOST – umjetnička djela, fotogafije, crtež, tv

3.   PRIPREMLJENA STVARNOST – pripremljena situacija: pokusi , vježbe

Pismeno izražavanje u programu

5.RAZR. – 30 sati godišnje pripada pismenom izražavanju

– najmanja stanice materinskog jezik au Europi

– pismeno prepričavanje, stvaralačko prepričavanje,opisivanje,  pismo kao vrsta teksta, objašnjavanje,

dokazivanje,diktat,  programirani tekstovi, aktualno raščlanjivanje reč.

– 3 pismene šk. zadaće

6. RAZR.- pismeno prepričavanje, stvaralčko prepričavanje,vježbe sređivanja rečenice, diktat,  povezivanje reč.

u opisivanju, programski tekstovi

– 3 pismene šk. zadaće

7. RAZR. – vježbe pisanja odgovora na pitanja, dopunjavanje i proširivanje reč.,  sažimanje reč. i tekstova,

opis zatvorenog prostora, opis osobe s karakterizacijom (etička, psih., govorna ), izvješćivanje

( izvješće, komentar, rasprava ), stvaranje tekstova za film i tv,  problemski članak,  obavijesni prikaz

diktat, vezivanje reč. u raspravljačkom tekstu

8. RAZR.- uporaba funkc. stilova, pisanje zamolbe, zahtjeva, prijave, zapisnika, stvaralački diktat,   programska sekvencija, logičko-gramatička i stilsko-kompozicijska organizacija, samostalno tumačenje stranih i nepoznatih riječi

Pisanje školske zadaće

– podrazumijeva:

1. pripravu uč. za pisanje školske zadaće

2. pisanje šk. zadaće- temu zadaje nastavnik, učenik ili nastavnik nudi više naslova, a uč. biraju

3. nastavnikovo čitanje i ispravljanje šk. zadaća- više puta svaka zadaća:

a) prvi put za stjecanje općeg dojma o sadržaju i pismenosti

b) drugi put radi ispravljanja jezičnih i nejezičnih pogrešaka

c) treći put za konačnu prosudbu i odluku o ocjeni i potrebnim primjedbama, savjetima, uputama

4. nastavnikov osvrt na rezultate šk. zadaće

5. pojedinačno ispravljanje šk. zadaće

6. ispravak ispravka

– ocjenjuje se: a) sadržaj

b) tekstovna vrsta

c) kompozicija

d) stil

e) gramatika i pravopis

f) vanjština teksta

Pogreške u pis. uč. radovima

POGREŠKE- svako odstupanje od norma standardnog jezika u neumjetničkom izražavanju

PRAVOPIS – sadrži normu pisanog jezika

PRAVOGOVORNI PRIRUČNICI – sadrže pravogovornu normu

OMAŠKE  – nisu neznanje, već propust, česte u korištenju računala i pisaćih strojeva

 

vrste pogrešaka

1. JEZIČNE – nastaju zbog nepoznavanja jez. normi

a) gramatičke:

 morfološke– nenormativna upotreba prijedloga, vremena i načina, padeža, komparativa, gl. aspekata, sročnost

sintaktičke– u redoslijedu enklitika, u redu riječi u reč., nelogično povezivanje reč.

tvorbene– tvorba riječi (npr. motorista-ispravno je motorist!)

– tuđice ,posuđenice, strane riječi

b) leksičke – narušavanje leksičke norma stand. jez.

– nastaje miješanjem leksika koji pripada razl. funkc. stilovima

c) stilističke – narušavanje stil. norme

– za uočavanje potrebno poznavati kontekst

– vrste: – leksičko- stilističke

– gramatičko-stilističke:

a) morf.- stilist. ( nepravilna upotreba vremena, zamjenica, padeža, pozitiva i komparativa, miješanje razl. glag. oblika…)

b)  sintakt.- stilist. ( narušavanje granica reč., narušavanje reda riječi, kaotično nizanje reč., ispuštanje riječi ili zareza….)

d) pravopisne- odstupanje od pravopisn. pravila

– alternacije ije/je ( odnos jd. i množ., umanjenice i uvećanice, komparativ i superlativ…)

– povezuju se uz: – jednačenje sugl.

– ispadanje sugl.

– ispadanje samoglasnika

– povezane uz gl. promjene: palatalizaciju, sibikarizaciju, jotaciju, nepostojano a, zamjenu l/o, prijeglas, glas h, glasove č, ć, đ, dž

2. NEJEZIČNE

a) sadržajne–  narušavanje semantičkog jedinstva teksta

– ostvaruju se ako: – sadržaj nije u skladu s temom

– sadržaj je nepotpun, oskudan

– podaci su netočni

– obavijesti su netočne

– za otklanjanje se organiziraju tematsko- sadržajne vježbe ( prikupljanje, sistematiziranje,osmišljavanje i vrednovanje sadržaja te omeđivanje sadržaja i teme )

b) logičke– narušavanje log. zakonitosti teksta

– ostvaruju se: – ako se sadržaj ne povezuje u jedinst. cjelinu

– ako se tekstovne jedinice međusobno ne povzuju

– ako ne postoji dokazni materijal za tvrdnju

– ako generalizacije nisu izvedene na dovoljnom br. činjenica

– pogrešni zaključci i sudovi

– pogrešne tvrdnje

– vj. koje razvijaju log. mišljenje: a) vj. segmentiranja teksta

b) vj. organiziranja teksta

c) vj. s deformiranim reč.

d) vj. određivanja semant. jezgre teksta

e) vj. određivanja naslova segmentima teksta

f) vj. razvijanja teksta na temelju poč. Reče-

nica

g) vj. povezivanja rečenica

h) vj. organiz. teksta na temelju poticajnih

tematskih riječi

c) kompozicijske – narušavanje kompozicije teksta

– ostvaruju se: – narušavanjem redoslijeda u iznošenju sadržaja

– narušavanjem log. cjelina

– narušavanjem odjeljka kao kompoz. jedinice

– neadekvatnim umetanjem citata

– narušavanjem načela ravnomjernosti

– za otklanjanje se organiziraju kompoz. vježbe

d) interpretacijske– ako se tema interpretira suprotno objektivnoj istini

Metode označavanja pogrešaka

1. LEKTORSKA METODA – ispravak konačnog slaganja prije prijeloma

2. KOREKTORSKA METODA – korigiranje već složenog/upisanog teksta

3. KOMBINIRANA ŠKOLSKA METODA – LEKTORSKA + KOREKTORSKA

Nastavni plan i program

– prilagođeni su uzrastu učenika

1. NASTAVNI PLAN

– školski dokument kojim se u obliku tablice propisuju odgojno- obrazovna područja odn. nast. predmeti koji će se poučavati u odr. školi, redoslijed poučavanja tih područja ili predmeta po razredima ili semestrima te tjedni br. sati za pojedino područje ili predmet

– hrvatski jezik-satnica:

5. razr.- 5 sati

6. r- 4 sata

7. r- 4 h

8. r- 4 h

2. NASTAVNI PROGRAM

– školski dokument kojim se propisuje opseg, dubina i redoslijed nast. sadržaja u pojedinom nast. predmetu

– on je konkretizacija

– hrv. jez. u OŠ:

5. razr. – deklinacije

6. r.- glagol. bolici

7. r. – rečenica

8. r. – dijalekti, povijest jezika

– hrv jezik kao nastavno područje zastupljenoje u OŠ oko 50%, a u SŠ 26%

–  područja nastave hrv. jezika :

OŠ:

1. hrvatski jezik

2. književnost

3. jezično izražavanje

4. medijska kultura

SŠ:

1. hrvatski jezik

2. književnost

3. jezično izražavanje

Razine usvajanja znanja

1.   PREPOZNAVANJE- uč. prepoznaju nešto i iskazuju zanimanje

2.   REPRODUKCIJA/PONAVLJENJE – reprodukcija definicije, pamte se obavijesti i mogu se ponoviti

3.   PRIMJENA – uč. mogu rješiti i određene tipove zadataka i vježbi te pronaći i slične uzorke

– razvijaju sposobnosti rješavanja zadataka

4. TRANSFORMACIJA /PREOBRAZBA – okretnost u praktičnoj primjeni i samostalnosti

Nastavni sat

1.   PRIPREMA/MOTIVACIJA – na početku nast. sata mora biti uvijek!

2.   OBRADA NOVOG GRADIVA

3.   VJEŽBANJE

4.   PONAVLJENJE I TVRĐIVANJE

5.   DOMAĆI RAD

Nastavni oblici

1. FRONTALAN RAD – svi učenici rjašavaju isti problem (pismeno ili usmeno)

– prednosti: a) učenici su kolektiv – navike ponašanja u kolektivnom radu

b) učenici stječu isto znanje

c) potječu nastvanikovu kreativnost

d) natjecateljski duh

e) razvijanje heurističkog razgov.

2. GRUPNI RAD

-pogodan za rješavanje nekih jednostav. jezičnih pitanja (npr. ponavaljanje znanja o padž.)

TANDEMSKI RAD/ RAD U PARU

– uč. u grupi dijela poslove, ali ijedan dugog kontroliraju

3. INDIVIDUALAN RAD

–  ukida uč. pasivnost na anstavi, naglask na stvaralaštvu

– problem: motivacija uč. i osposobljavanje za invidualnu nastavu

– treba:  a) procijeniti stupanj samostalnosti primjeren svakom pojedincu – opseg, težinu, način obrade

b) motivirati učenike

c) dozirati gradivo svakom pojedincu prema njegovim mogućnostima

d) načelo postupnosti

– vrste:

a) programirana nastava

–     programirana tema = sekvencija

–     s. se satoji od niza članova koji sadrže:

–     1. obavijest- npr. o gramatičkoj činjenici,

2. zadatak

3. operacija-  rješavanje zadatka

4. povratna obavijest- je li točno rješeno, tj.kako treba biti točno rješeno

– treba je kombinirati s ostalim oblicima

–  nedostatak: često daj eprednost dedukciji

b) samostalan rad s udžbenikom– djelomično

– u potpunosti

c) algoritam – skup gram. simbola i postupaka potrebnih za rješenje bilo kojeg gram. zadatka ili problema pomoću odr. gram. operacija točno utvrđenim redom

– zastupljene sve misaone operacije: analiza, sinteza, indukcija, dedukcija, transformacija,  komparacija, supstitucija…

d) nastavni listići– najčešće se koristi

 

Tipovi nastavnih sati

1.   SAT OBRADE NOVOG GRADIVA – najčešći tip sata

2.   SAT PONAVLJANJA I VJEŽBANJA

3.   SAT UTVRĐIVANJA I VJEŽBANJA

4.   SAT PROSUĐIVANJA UČENIČKOG ZNANJA

Struktura problemskog sata

1.   stvaranje uvjeta za nastajanje probl. situacije

2.   formuliranje problema

3.   traženje načina za rješavanje problema

4.   formuliranje razl. hipoteza

5.   individualno ili kolektivno rješavanje problema, provjeravanje i ispravljanje pogrešaka

6.   rješavanje gl. problema

Struktura sata jezika

1.   priprava: a) motivacija

b) osvježivanje potrebnog predznanja

c) najava naobrazbene zadaće

d) priprava polaznog teksta

2.   čitanje i kratka interpretacija polaznog teksta

3.   zapažanje novih jez. činjenica

4.   otkrivanje ostalih važnih obilježja

5.   uopćavanje

6.   provjeravanje stečenih spoznaja

7.   utvrđivanje znanja

8.   davanje uputa za učenje i domaću zadaću

SVRHA UČENJA HRVATSKOGA JEZIKA

1. spoznaja o biti, osnovama i značajkama hrv. jezika

2.   svijest o potrebi učenja i njegovanja hrv. jezika

3.   pravilna uporaba knjiž., odnosno stand. hrv. jezika u govorenju i pisanju

– pretpostavlja razlikovanje i prožimanje četiriju razina:

a) naobrazbena– postiže se stjecanjem znanja o jez. uopće i o hrv. posebice

b) odgojna– ostvaruje se pokretanjem volje za učenje i njegovanje hrv. jez. i poticanje osjećajnog odnosa prema hrv. jez. kao jednoj od temeljnih značajki hrv. narodnosnog bića i nositelju sveukupne   hrv. kult. baštine

– pretpostavlja i poz. odnos prema nestand. inačicama hrv. jez., jez. snošljivost te kulturan  odnos prema dr. jezicima

c) psihofunkcijska- razvoj psihofiz. funkcija:

1. promatranje tekstova u pis. i usm. emitiranju, zapažanja jez. činjenica i

njhovih obilježja

2. logičnog zaključivanja i apstraktnog mišljenja nužnog za spoznaju jez.

zakona i pravila

3. lingvist. mišljenja koje uč. omogućuje razlikovanjenelingv. od lingv. pojava

u uporabi jez. maštanja i zamišljanja kao neizbježnog čimbenika u  stvarala-

čkoj uporabi jezika

d) komunikacijska- obuhvaća sve usm. i pis. oblike priopćavanja kao rezultante razvijenih psihofiz. funkcija te stečenog znanja i umijeća

Načela nastave hrv. jezika

1.   n. opće naobrazbe i stručne usmjerenosti

2.   n. znanstvenosti

3.   n. odgojnosti

4.   n. stvaralaštva

5.   n. stand. jezika

6.   n. zavičajnosti

7.   n. međuovisnosti nast. područja

8.   n. razlikovanja i povezivanja jez. razina

9.   n. obavijesne i estetske funkcionalnosti

10. n. teksta

11. n. sadržajne, tekstovne i stilske raznovrsnosti

12. n. sadržajne kompetencije

13. n. prosudbe

14. n. demokratičnosti

15. n. sustavnosti i nesustavnosti

16. n. primjerenosti i akceleracije

17. n. ekonomičnosti i selektivnosti

18. n. analize i sinteze

19. n. indukcije i dedukcije

20. n. zornosti

21. n. zanimljivosti

 

Sustavi i pristupi u nastavi hrv. jezika

– sustavi koji se odnose na cjelokupnu nastavu hrv. jez.

a) gramatičko- književni– temelji se na shvaćanju da se jez. kultura stječe učenjem gramatike i književnosti

b) integracijsko- korelacijski– zasniva se na sjedinjavanju, povezivanju i usklađivanjuprogramskih sadržaja na  razini predmetnog područja ili na razini prog. cjelina ( u nastavi hrv. jez. nema integracije jer se koristi knjiž. predložak )

– u nastavi gramatike:

a) dogmatsko- reproduktivni

– nastavnik prosuđuje, ispravlja i klasificira jez. proizvodnju uč. prema formalnim gram. pravilima

– preferira se dedukcija, zapamćivanje napamet def., pravila ili paradigme, metoda diktiranja, učenja napamet i katehet. razgovora

b) analitičko- eksplikativni

– potiče uč. da proučavanjem teksta analitički otkriva gram. pojave na razini norme hrv. stand. jez.

– preferira indukciju, samostalno izvođenje pravila, paradigme, def., heuristički razgovor

c) problemsko- stvaralački

– temelji se na načelu stvaralaštva

– uč. treba nastupiti u ulozi istraživača pred kojeg se postavlja odr. jez. problem

– najčešći oblici: – promatranje pojedinih gram. činjenica

– rješavanje gram. zadaća

– ispravljanje jez. pogrešaka

– šk. jez. pokus ( pokuspremještanja, p. zamjene, p. preoblike, zvučni pokus )

– stvaranje tekstovnoh jedinica prema zadanom gram. uzorku

Programske vrste nastave hrv. jezika

1.   obavezna nastava

2.   dopunska nastava

3.   izborna nastava

4.   slobodna nastava

5.   učeničke slobodne ( izvannastavne ) aktivnosti

Izvori nastave hrv. jezika

– prema tekstovnim nositeljima:

1. živa riječ nastavnika, učenika i dr. sudionika u nastavi

2. usm. riječ prenesena bilo kojim sredstvom ( zvučnikom, telefonom, gramofonom, kazetofonom, radijem, videom…)

3. pisana riječ predstavljena razl. načinima ( knjigom, novinama, plakatom, ekranom…)

– nastavni izvor: svaki ostvaraj hrv. jez. u svim njegovim usm. i pis. pojavnostima

– nastavno sredstvo: prijenosnik teksta, sredstvo kojim se tekst učeniku predstavlja, predočuje

– nastavno pomagalo: naprava, aparat ili stroj potreban za pokazivanje tekstova naročitim tehnikama, najčešće razl. projekcijama

– jedini izvor nastave nekog jez. su tekstovi stvoreni na tom jeziku- mogu biti dani:

a) neposrednom živom rječju

b) prijenosom žive riječi

c) pismom ( rukopisni, strojopisni, tiskani, elektronski )

– vrste:

1. auditivni ( čujni )- živa riječ nast., uč. i dr. sudionika nastave

– radioprijenos, radiosnimke i dr. audiosnimke

2. vizualni ( vidni )- pisani tekstovi

– tekstovi s ekrana ( na grafoprozirnicama, iz tiskovina, na dijapozitivima i

disketama )

– crteži, slike, modeli, fotografije, skulpture, živa i neživa priroda ( s tekstom ili bez teksta

3. audiovizualni ( čujno- vidni )- zvučni film

– televizija

– video

– računalo sa zvučnim programom

Nastavne metode

– svrsishodni načini zajedničkog rada nastavnika i učenika tijekom nast. procesa, pomoću kojih uč. stječu znaja, vještine i navike te pomoću ojih razvijaju sposobnosti

– osnovne vrste:

1. metode usm. izlaganja ( monološke )- opisivanja. pripovijedanja, tumačenja, raspravljanja i upućivanja

2. metode razgovora ( dijaloške )- po samostalnosti učenika: vezani, usmjereni i slobodni razgovor

– po metod. namjeni: motivacijski, heuristički, raspravljalački,

reproduktivni i katehetički

– po prakt. usmjerenosti: razgovorne igre, tel. razgovor, poslovni razg.,

rekreativni razg., usm. dramatizacija, intervju

3. metode čitanja ( tekstovne )- č. s podcrtavanjem, č. s pribilješkama, č. s promataranjem, č. s usm.   izlaganjem

– po kriteriju glasnosti: č. na glas i u sebi

– prema doživljajno spoznajnim zadacima: metoda log. čitanja, m.

usmjerenog(  analitčkog i kritičkog ) č., m. interpretativnog č.,

m.  stvaralačkog čitanja

4. metode pisanja ( grafijske )

– m. odgovora na čitanja

– m. diktiranja- diktati mogu biti:

a) udžbeni

b) vježbeni i provjerbeni- istraživački, nadzorni,  izborni, stvaralački, samodiktat, d. sa sprječavanjem pogrešaka, proučeni,   objašnjeni, d. s obrazloženjem, slobodni

– m. sastavljanja

– m. ispravljanja

– m. preoblikovanja

– m. prepisivanja

– m. označivanja

– m. upisivanja

5. metode crtanja ( likovne )– m. slobodnog crtanja

– m. usmjerenog crtanja

– m. geometrijskog crtanja

6. metode pokazivanja ( demonstracije )– vizualna, auditivna, taktilna, olfaktivna i gustativna metoda

7. metode fizičkog rada ( prakseološka)- m. ručnog rada

– m. strojnog rada

– m. tjelesnih pokreta

TRADICIONALNA I MODERNA NASTAVA GRAMATIKE

 

tradicionalna                            moderna

                              

usredotočena na

                             

spoznajni objekt                                           spoznajni subjekt

te je

objektivna                                                                subjektivna

kolektivna                                                                individualna

pojmovna                                                                 životna

analitička                                                                 globalna

apstraktna                                                                konkretna

formalna                                                                  intuitivna

usmjerena prema svrsi                                            usmjerena k ishodištu radi

vezanoj uz statičku prošlost                                    osiguranja dinamične budućnosti

pa razvija

dogmatizam                                                             skepticizam

osjećaj autoriteta                                                     osjećaj slobode

pojam transcedencije i apsolutnosti                        pojam imanentnosti i relativnosti

osjećaj univerzalnosti i esencijalnosti                    osjećaj posebnosti i egzistencijalnosti

i osposobljava

jez. reproduktivca                                                     jez. stvaratelja

NASTAVA FONETIKE I FONOLOGIJE

FONETIKA

–     nauk o prirodi glasova

–     jezična disciplina koja se bavi artikulacijskim svojstvimaglasova (materijalan str. glasova)

–     mjesto tvorbe, zvučnost, glasovne promjene

FONOLOGIJA

–     nauk o funkciji glasova u govornome lancu

–     jezična discipl. koja se bavi funkcionalnim svojstvima glasova u govornome lancu

FONOSTILISTIKA

– znanstv. discipl. koja se bavi fonetskim i fonološkim sredstvima individualiziranog izraza

– nastav obuhvaća teorijsko i praktično znanje fonetike, fonoslogije, fonostilist.

– osnovna škola: integracijski pristup

a) NIŽI RAZR. OŠ- podjednako je zastupljenafonetika i fonolog.

– podjela glasova, razlikovanje glasova

b) VIŠI RAZR. OŠ- fonologija je zastupljena više od fonetike

– srednja škola: određivanje osnovnih pojmova: govor i jezik, fonetika, fonologija, fonostilistika, morfonologija, morfonostilistika, fon, fonem, alofon, tvorba glasova, podjela glasova, gl. promjene, prozodija- znanstveni pristup

– teme/sadržaji – govor i govorne jedinice

– govor i pismo

– govorni organi i tvorba glasova

– glasovi u hrv. jeziku

– podjela glasova

– glasovne promjene

– naglašivanje

– rečenična intonacija

–  stilogenost glasova

– znanje se stječe: u početnom čitanju i pisanju, u nastavi pravogovora i pravopisu, u nastavi gramatike, književnosti, filmske i scenske umjetnosti, u nastavi usmenog i pismenog izražav.

 

Sustavno-teoretsko upoznavanje fonetike i fonologije stječe se na 3 razine:

1. SUVREMENOG HRV. STANDARDNOG JEZIKA

2. DANAŠNJIH HRVATSKIH NARJEČJA

3. JEZIKA STARIJIH HRVATSKIH PISACA

Načini učenja fonetike i fonologije

– spoznaje o f i f stječu se na 2 razine:

1. TEORETSKA RAZINA – pojmovi, pojave, procesi, zakonitosti, pravila, razvrstavanje

2. PRAKTIČNA RAZINA  – vježbe, stvaralačka primjena

Vježbe

1. TEORETSKE VJEŽBE:

a) fonetičke vj.- spoznavanje govornih organa i tvorba glasova koji zbog drukčijih gov. navika učeniku čine poteškoće u izgovoru prema normi stand. jezika

b) fonološke vj.- problematika gl. promjena

c) fonostilističke vj.- promatranje stilske učinkovitosti glasova

2. PRAKTIČNE VJ.

a) pravopisne:

– vrste: – rečenični glasovi

– vel. poč. slovo

– sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi

– razlike između govorene i pisane riječi

– tuđe riječi

– organizacija:  1. prepisivanje pojedinih riječi, sintagmi, odlomaka

2. diktati- ispravljanje je tandemski, frontalno, pojedinačano

3. vježbe dopunjavanja – dijakritički znakovi…

4. vj. sastavljanja – npr. sastavak s riječima č i ć

5. problemske vježbe

b) pravogovorne:

– vrste: – artikulacijske

– akcenatske

– intonacijske

– pravopisno- pravogovorne

NASTAVA MORFOLOGIJE

MORFOLOGIJA

–     dio gram. koja proučava vrste riječi i i njihove oblike, znanost o oblicima riječi

–     obliko slovlje, likoslovlje-stari naziv za morf.

– razlozi promjena oblika riječi: 1. leksički

2. gramatički

– morf. u širm značenju: 1. deklinacija

2. konjugacija

3. tvorba riječi

– morfo. nije lako odvojiti od fonol. i sintakse u školskom  programu

– osnovna škola:

a) NIŽI RAZ: – uvođenje u m. na dvije razine:

a)   NA RAZINI OTLANJANJA POGREŠAKA

b)   NA RAZINI SPOZNAVANJA OSNOVNIH POJMOVA – riječ, imenice, rod, br., gl., lice., vrijeme

b) VIŠI RAZ. : vrste riječi, deklinacija imenskih riječi i konjugacija

– srednja škola: usustavljivanje osnovnošk. znanja te povezivanje s tvorbom riječi, sintaksom i stilistikom te učenje stručnog nazivlja s kojim se učenici nisu upoznali

Najveći didaktički problemi:

a) duga i kratka množina

b) sibilarizacija u nom. i vok. množ. imenica m. roda te u dat. i lok. jd. imenica ž. r.

c) akuzativ za živo i neživo imenica m. i sr. roda u jednini te zamjenice i pridjeve koji se slažu s padežom

d) gen. množ. imenica e- vrste s višesuglasničkim osnovnim završetkom

e) vok. jd. imenica m. i ž. roda, posebno vl. imena

f) instrumental imenica i- vrste

g) alomorfi u pridjevnoj i zamj. deklinaciji

h) prez. nastavci u 3. l. množ. te 1. l. jed za jadranski pojas

i) pisanje i izgovor futura I

j) izgovor gen. množ. u pridjevnoj deklinaciji

k) zamjena gl. vrste

l) sklonidba brojeva dva, tri, četiri

lj) nepostojano e

m) kondicional

Didaktički postupci

1.   INDUKCIJA

2.   DEDUKCIJA

3.   INDUKTIVNO-DEDUKTIVNA METODA

4.   KONTRASTIVNA ANALIZA- analiza i usporedba primjera iz mjesnog ili zavičajnog govora sa  primjerima iz stand. jezika – uč. izvode zaključke

– razlikovna gramatika– opisuje jez. činjenice uč. govora koji

po svojim obilježjima odstupaju od gramat. norme stand. jezika

5.   PROBLEMSKI PRISTUP – postavlja se pitanje: što je pravilno?

6.   SAMOSTALNA UPORABA UDŽBENIKA

NASTAVA TVORBE RIJEČI

–     osnovna škola: a) NIŽI RAZ.- zapažanje sufikasa imenica m., ž. i sr. roda

b) VIŠI RAZ.- tvorba riječi se povezuje s rječnikom i stilom

–      srednja škola: sustavno se proučava: tvorbene i netvorbene riječi, tvorba izvođenjem i slaganje, pref.,          suf., pref.- suf. tvorba, složenice, složenosuf. tvorba, srašćivanje, unutarnja tvorba, tvorba kratica, preobrazba, novotvorba, stilska obilježenost novotvorenica i zastarjelica

– spoznaje se stječu: u nast. gram. i pravopisa, knjiž., usm. i pis. izražavanja

Vježbe

–     tvorba riječi prema nast. naputku

–     problemski pristup

–     stvaralačke vježbe

–     povezivanje snastavom književnosti

 

 

NASTAVA SINTAKSE

SINTAKSA

–     dio gramatika koji proučava rečenicu, reč. ustrojstvo, vrste reč., služba riječi u reč., služba riječi u reč., sročnost riječi u reč

–     osnovna škola: a) NIŽI RAZ.- pojam rečenice, subj. i predikata na razini prepoznavanja u jednost.   primjerima glagol kao jezgra reč., gl. lica i vremena, imenica kao  subjekt i dio predikata, lične zamj. u nom., pridjevi kao dopune imenici

b) VIŠI RAZ.- reč. ustroj, sklapanje reč. nizanjem, spajanjem i uvrštavanjem, osnovne  službe vrsta riječi u reč., sročnost i red riječi u reč., slaganje reč. u  diskurz

–     srednja škola: a) gimnazije- usustavljivanje osnovnošk. znanja te povezivanje sa semantikom i  stilistikom

b) stručne- usustavljivanje osnovnošk. znanja funkcionalno   je podređeno  komunikacijskim potrebama u vezi s izabranom strukom

Razine pristupa sintaksi

1. RAZINA RIJEČI

– riječ kao polazište

– zanima nas: riječ kao riječ, vrste riječi, tvorbeni načini i značenja u odnosu prema sintagmama, rečenicama

ili kontekstu

2. RAZINA SINTAGME

– zanima nas rezultat slaganja

– sintakt. nazivlja nije prikladno u svim razredima

– može se promatrati kao prvi sintaktički stupanj i to ako sintagmu razumijemo kao višečlanu strukturu   sastavljenu od dvije ili više riječi/uzastopnih jedinica

– struktura viša od riječi, a niža od rečanice

– samostalno sintagma dolazi u elipasama i naslovima i tada se tretira kao rečenica

3.  RAZINA REČENICE

– pristup je ukorijenjen u nastavi hrv. j. !

– važni metodički postupci u proučavanju i analizi rečenice u nastavi sintakse:

A) GENETIČKA ANALIZA/RAŠČLAMBA

– ostvaruje se u postavljanju pitanja (vršitelj?, radnja?..)

– ide se od izvora reč. , a zatim se otkrivaju rečenični članovi

B) SINTAGMATSKA A. REČ.

– ostvaruje se u razlaganju reč. na subjektni i predikatni skup

– razvija logičko mišljenje

. pogodno tijekom proučavanja dvodijelnih reč.

– omogućuje jez. promatranje u kojem se može razotkriti da neka reč. nije oblikovana tj. ne prenosi misao

C) OBAVIJESNA ANALIZA

– temelji se na razlikovanju teme i reme

– bitan je komunik. i semant. postupak: radnja, vršitelj, predmet, okolnosti

– rečenično stablo:  vizualna analiza reč.

– lik, predodžba, stablo od formula, znakova, simbola

D) KOMPARATIVNI/TRANSFORMACIJSKI POSTUPAK U RAZMATRANJU REČ.

– različite preoblike reč. i njihove usporedbe

– razotkrivanje semant. i sintakt. obilježja pojedinih reč. i sintagmatskih oblika

– koristan za kulturu govorenja, kulturu pisanja i za jezičnu naobrazbu

4. RAZINA TEKSTA

– osnovna škola:

a) NIŽI RAZ.- zapažanje i shvaćanje bitnih misli u tekstu, izdvajanje reč. koje sadrže bitne misli,  zapažanje logičkog jedinstva reč. u tekstu, zapažanje užih ustrojstvenih cjelina u tekstu, zapažanje komunik. povezanosti reč. u tekstu, zapažanje sintakt. paralelizama

b)VIŠI RAZ.- paralelne veze ostvarene anaforičkim subjektom, predikatom, objektom ili pr. oznakom, lančane veze ostvarene leksičkim ponavljanjem, zamjenicama i sinonimima, vezani tekstovi s jednakim subjektom, komunik. povezanost reč. u tekstu, intonacija teksta

– srednja škola: – paralelne veze u opisnim i pripovijednim strofama, nominativne strofe, lančane veze u  tekstovima s dinamičkim, modalnim i vremenskim počecima, lančane veze ostvaren razl. leks. jedinicama, razl. oblici komunik. povezanosti reč. , intonacija vezanog teksta

Sintaktičke vježbe

– na razini prepoznavanja, reprodukcije, primjene

1. SREĐIVANJE IZOBLIČENE GRAMATIČEKE REČ. npr. Išao trgovina.

2. SLAGANJE REČ. OD ZADANIH RIJEČI UZ SLOBODNU UPORABU OBLIKA

npr. student, studentica, knjiga, knjižnica

3.DOPUNJAVANJE REČ. npr. Ja pjevam pjevam pjesmu (S;P;PO…)

4.PREMJEŠTANJE REČENIČNIH DIJELOVA

5.PREOBLIKA REČENICE npr. Proljeće nam donosi obilje cvijeća, Obilje cvijeća nam najavljuje proljeće.

6.PROŠIRIVANJE REČ. npr. iz jednost. u zavisno-sl. reč.

7.SAŽIMANJE REČ.

8.ISPISIVANJE

9.ANALIZA REČ.

….

NASTAVA LEKSIKOLOGIJE

LEKSIKOLOGIJA

-znanstv. discipl. koja proučava leksik

-najzanimljivija uč. u okviru jez. područja hrv. jezika zbog igre riječima i njihovog značenja

– sustavno se uči u 4. razr. gimnazije

– od 5.r.OŠ do 4.razr.GIMAZIJE – jez. sustav, jez. zankovi, sporazumijevanje, komunikacija

LEKSEM – ukupnost svih oblika što ih ima jedna riječ + sadržaj

Grane leksikologije

1.   FRAZEOLOGIJA

2.   TVORBA RIJEČI

3.   LEKSIČKO POSUĐIVANJE

4.   ONOMASTIKA

5.   NAZIVOSLOVLJE ILI TERMINOLOGIJA

6.   LEKSIKOGRAFIJA

Nastava obuhvaća:

– jednoznačnost riječi

– višeznačnost riječi – metafora i metonimija

– homonimija i sinonimija – istounačnice, bliskoznačnice, naderđenice, podređanice, supoređenice

– antonimija i antonimai

– homonimij ai homonimi

– vremenska raslojenst jezika – opći ili općeuprabni leksik, stručno nazivlje ili termini, aktivni leksik, pasivni l.  (historicizmi, arhaizmi, zastarjelice, pomodnice, novotvorenice

-prostorna raslojenost l. – lokalizmi, regionalizmi, dijalektalizmi, žargonizmi

– funkcionalan raslojenost l.  – fonostilistika, fonostilem, semantostilistika,morfostilistika, sintaktostilistika

– višefunkcionalnost, kolokvijalizam, žatgonizam, vulgarizam

– leksičko posuđivanje – unutarjezični i izvanjez. razlozi

– sociolingv., posuđenice, internacionalizmi, prevedenice, značenjske posuđenice,

prilagodba posuđenica (najveći problem.grafijska,pravopisna,frazem…)

– leksička norma – purizam, frazeologija i frazem,višeznačni frazem

– leksikografija – rječnik, leksikograf,podjela rječnika, enciklopedije,leksikoni

Leksičke vježbe

1.   ZAPAŽANJE ODREĐENIH RIJEČI U TUĐIM I VL. TEKSTOVIMA

2.   ČITANJE RJEČNIČKIH ULOMAKA LEKSIKOLOŠKE I LEKSIKOGRAF. LIT.

3.   PREDAVANJE O RIJEČIMA

4.   PISANJE O RIJEČIMA

5.   SASTAVLJANJE RJEČNIKA

6.   STAVRANJ TEKSTOVA O LEKSIČKIM CILJEVIMA

7.   PREDSTAVLJANJE RJEČNIK AILI LEKSIČKE GRAĐE

8.   RAČUNALNE IGRE

– po Pandžiću/ Težaku:

1.   SEMANTIČKE VJ. – prepoznavanje, razvrstavanje, tvorbe

2.   ETIMOLOŠKE VJ.

3.   RJEČOTVORNE VJ. –tvorbe riječi, priče o riječima

4.   RJEČNIČKE VJ. – rad s rječnicima

5.   FRAZEOLOŠKE VJ. – a) frazemske – upoznati fr. u užem smislu

b) perifrazne – zamijeniti riječ opisnim izrazom

c) aforistične – jezik na razini primjene: izreke,

poslovice, citati

Nastavni pristupi i postupci

1.   zapažanje riječi u tuđim i vl. tekstovima

2.   čitanje rječničkih odlomaka leksikološke i leksikografske literature

3.   predavanje o riječima

4.   oisanje o riječima

5.   sastavljanje rječnika

6.   stvaranje tekstova s leks. ciljem

7.   predstavljanje rječnika i leksikografske građe

8.   računalne igre

NASTAVA STILISTIKE

STIL – način izražavanja

– zanima nas stil pisanog i usmenog izražavanja u svim vrstama i oblicima a jezučnog priopćavanja

– s obzirom na cilj:

1. EMOCIONALNI/AFEKTIVNI

– želi djelovati na maštu i osjećaje pomoću određenih stilskih sredstava

2. RACIONALNI/INTELEKTUALNI

– izražajna sredstva koja brže djeluju na razum

A) ZNANSTVENI STIL – apstraktan, stručan, strane riječi

– složene reč.

– težnja za postupnošću i preciznošću

– izbjegavanje subjektivnosti

B) ADMINISTRATIVNI S. – uredsko,opslovni rječnik, ustaljene fraze

– bez slikovitosti i muzikalnog izraza i rjeđih gl. oblika

C) KOMBINIRANI- ispreplitanje racional. i emocional. stilskih značajki

1. popularno-znan.- težnja za točnošču i stručnošću

– jasnoća, jednostavnost znanstv. izražavanja

2. novinski/publicistički – objektivnost i točnost iz znanstv. izražav.

– budi zanimanje i zadržava pažnju iz književ. izražav.

Funkcionalni stilovi

1.   KNJIŽEVNOUMJETNIČKI

2.   PUBLICISTIČKI

3.   ZNANSTVENI

4.   ADMINISTRATIVNI

5.   RAZGOVORNI

Stilovi po svojstvima

1.   rafinirani

2.   intelektualističan

3.   biran

4.   nemaran

5.   vulgaran

6.   originalan

7.   klišeiziran

8.   razvučen

9.   jezgrovit

10. tečan

11. sočan

12. jak

13. rogobatan

14. bombastičan

15. jedak

16. dobar

17. loš

– prema odnosu na izraz i onoga koji se njime služi:

1. DESKRIPTIVNA/ STILISTIKA IZRAZA- promatra strukture i njihovo funkcioniranje u jez. sustavu

1. GENETIČKA/ STILISTIKA POJEDINCA- promatra uzorke zašto se netko služi ovim ili onim izrazom, uzorke

– u nastavi hrv. jezika:

1.ESTETSKA/KNJIŽEVNO-TEORETSKA – u nastavi knjiž.

2.LINGVISTIČKA STIL. – u nastavi jez.

Svrha učenja stilistike

– stjecanje stil. naobrazbe, tj. osnov. znanja o stilu i stilistici koji omogućuju:

1. prepoznavanje i prosudbu stilskih osobina i vrijednosti  pojedinih tekstova, pisaca i knjiž. smjerova

2. funkcionalno iskorištavanje stečenih spoznaja za oblikovanje vlastitog stila u govorenju i pisanju

Nastava stilistike

– troslojna: – analiza konkretnih tekstova i zapažanje njihovih stilističkih svojstava

– teoretsko stjecanje znanja o stilu i stilistici

– primjena stečenog znanja u vlastitoj praksi

– obuhvaća poučavanje, učenje:

a) sredstava jezičnog izražavanja

b) izbora najprikladnijih izraza, oblika i konstrukcija prema naravi i svrsi iskaza

c) svrhovitosti uporabe sredstava koja postoje u jeziku i odgovaraju njegovim normama te služe onim zadaćama što ih mogu imati sudionici sporazumijevanja

d) jezičnih pojava s motrišta njihova značenja i izražajnosti uz ocjenu koliko su one pogodne za točnije, jasnije i jače izraze neku ideju

e) različitih sitnih nijansa značenja s motrišta njhove uporabe kao pomoć u izboru po značenju srodnih jezičnih postupaka koji nisu s ovim istoznačni nego se razikuju po nekim nijansama katkad vrlo lijepim a teško prepoznatljivima

f) jezičnog umijeća i izgradnje svjesnog odnosa prema jeziku

Vježbe

–     tri stupnja: – vježbe zapažanja i prepoznavanja stilema, stil. sredstva, stil. osebujnosti, stil. pripadnosti

– vj. vrijednosnih prosudabastilskih izbora u tekstu

– vj. uporabe odr. stil. sredstava u vl. stvaralaštvu

a) lingvostilističke:

– fonostilističke

– grafostilističke

– morfostilističke

– sintaktostilističke

– leksostilističke

– semantostilističke

b) po kriteriju tekstovnih vrsta:

– prozne

– versifikacijske

– dijaloške

– monološke

c) namjenske– razmišljaju o izboru riječi, formulaciji reč., oblikovanju osnovnog tona s obzirom na tip slušateljstva/ čitateljstva, njihov obzor očekivanja, mogućnosti recepcije

– vrste: – pis. i usm. obraćanje najmlađima

– pis. i usm. obraćanje vršnjacima

– pis. i usm. obraćanjestručnoj publici

– pis. i usm. obraćanje publici razl. naobrazbe i zanimanja

d) medijske

– govorenje pred nazočnom javnošću

– govorenje mikrofonom

– pisanje za graf. medije

– pisanje za auditivne medije

– pisanje za audiovizualne medije

 

Vrste tekstova ( Werlich )

– polazište je odnos priopćivača prema svijetu kojega je i sam dio

1.   OPISNI TEKSTOVI

–     zasnivaju se na zapažanju pojava u prostoru

–     jednostavna reč. struktura- subjekt, predikat, priložna oznaka mjesta ( u predikatu gl. biti ili gl. stanja)

–     oblici: subjektivni ( doživljajni opis )

objektivni ( znan., tehnički opis )

2.   PRIPOVIJEDNI TEKSTOVI

–     zasniva se na zapažanju pojava i promjena u vremenu

–     jednost. reč. struktura- subjekt, predikat, priložna oznaka mjesta ( predikat ima procesualni glagol )

–     oblici: subjektivni ( od anegdote do romana )

objektivni ( vijest, izvješće )

3.   IZLAGAČKI TEKSTOVI

– pojave se identificiraju na temelju njihove složenosti ili razloženosti

– oblici: subjektivni ( popularno predavanje )

objektivni ( def., sažetak, eksplikacija )

– vrste:  a) sintetički- pojave se identificiraju imenovanjem, svrstavanjem u razred, vrstu, rod i sl.

– struktura- subjekt, imenski predikat

b) analitički- pojave se identificiraju razlaganjem u dijelove, navođenjem bitnih odrednica

– struktura- subjekt, predikat, objekt

4. RASPRAVLJAČKI TEKSTOVI

– zasniva se na prosudbi odnosa među pojmovima, pojavama, predmetima…

– struktura- subjekt, zanijekani imenski predikat ili slož. reč. u kojoj se razvija niječno- jesna oprekaglag. skupova povezanih suprotnim veznikom

– oblici: subjektivni ( komentar, usm. rasprava )

objektivni ( znan. rasprava, kritika )

5. UPUĆIVAČKI TEKSTOVI

– nakon zapažanja pojava u prostoru i mijena u vremenu, njihove identifikacije i prosudbe priopćivač daje upute za djelovanje u budućnosti

– jednostavna reč. struktura- jezgra predikat u imperativu ili kojoj od njegovih sintakt. zamjena

– oblici: subjektivni ( pouke, savjeti),  objektivni ( teh. upute. propisi, zakoni )

NASTAVA DIJALEKTOLOGIJE

1.   r. OŠ – prva znanstvene činjenice iz dijalektologije

2.   r. OŠ – susutavnij eupoznavanje činjenica + primjeri dijalektalne knjiž.

4.   r. SŠ – gimnazije – cjelovito učenje dijalektologije

– razlozi unošenja dijalektalnih i dijalektoloških sadržaja u nastavu:

a) kulturološki– proizlazi iz uloge i važnosti narječja u hrv. kulturi

b) metodički– proizlazi iz potrebe za što boljim iskorištavanjem zavičajnog idioma za svladavanje stavd. jezika

– svrha dijal. sadržaja: svijest o njihovoj ulozi u komunik. i stvaralačkoj praksi te o njihovu odnosu prema stand. jeziku

– školska razlikovna gramatika– opisuje i prepisuje one jezične činjenice uč. govora koje po svojim gram.  odstupaju od stand. jez. norme

– svojstva: – razlikovna (sadrži samo razlike )

– opisna (opisuje razlike )

– sinkronijska (ne prelazi okvir suvremenosti)

– didaktička (izabire razl. koje utječu na uč. osposobljav.  za

uspješnu komunik. na stand, jez. )

NASTAVA POVIJESTI JEZIKA

– o pov. jezika dobivamo temeljna znanjaod 5. r. OŠ

– do 1990. nezastupljena ili skromno zastupljena

– u sadašnjim programima od 1995. :

a) osnovna škola– pojam stand. jezika, narječja, podjela narječja, počeci pismenosti i prvi spomenici pismenosti te pravopisni priručnici i časopisi

b) srednja škola

– gimnazija

1. r. – do 15 stoljeća

2. r.- 16. do kraja 18 st.

3 .r.- 19 st.

4. r.- 20 st. + periodizacija, značajke pojedinog razdoblja, društ. i polit. položaj hrv. stand. jez., nastojanja jez. unitarista, Skerlićeva anketa, novosadski ustanak, borba za ravnopravnost hrv. jez. deklaracija, odnos hrv. i srpskog jezika, pravopisna problematika, važnija leksikografska djela

– strukovne

a) četverogodišnje- gradivo propisano kao i za gimnazije

b) trogodišnje- zastupljena samo u 1. raz. i obuhvaća: početke hrv. pismenosti, hrv. pisma, glagoljski, ćirilički i latinički spomenici, glagoljaši i latinisti

Izborna nastava i slobodne uč. djelatnosti:

a) proučavanje glagoljice

b) proučavanje bosančice

c) zapažanje grafija i graf. svojstava

d) prijenos u današnju grafiju i pravopis

e) zapažanje fonetskih i fonoloških obilježja

f) zapažanje padežnih nastavaka

g) određenje glagolskih oblika

h) zapažanje sintakt. obilježja

i) zapažanje manje poznatih ili nepoznatih riječi

j) zapažanje stilskih svojstava tekstova

k) utvrđivanje narječne pripadnosti teksta

l) prilagodba starih tekstova suvremenom hrv. stand. jeziku

Povijest hrv. jezika ( prema Brozoviću )

1.   9/10.- 15. st

2.   16. st.

3.   17. i 1.pol.18. st.

4.   2.pol.18. st.- 1. desetljeća 19. st.

5.   hrv. narodni preporod i kraj 19. st.

6.   20. st.

PITANJA ZA JEZIK

1.   osnovna obilježja prepričavanja

2.   metodička načela nastave pismenosti

3.   razine pristupa sintaksi

4.   svrha nastave jezika- tri odrednice

5.   opisi prema svrsi

6.   Aristotelova i Kvintilijanova knjiga o govorništvu

7.   svrha nastave izražavanja

8.   pristup sintaksi na razini riječi

9.   fonološke promjene u školi se promatraju na kojim razinama

10. stilističko- kompozicijske vježbe

11. glavni oblici pripovijedanja

12. osam morfoloških vježbi

13. svrha nastave stilistike

14. auditivni izvori

15. što su upućivački tekstovi

16. na kojim se jez. djelatnostima temelji jez. izražavanje

17. opisi prema motrištu opisivača

18. svrha prepričavanja

19. lingvostilističke vježbe

20. u stjecanju govornih navika razlikujemo- 4 odrednice

21. struktura uvodnog dijela  govora

22. načelo zornosti- primjer na norfologiji

23. osam logičkih figura i pet figura misli

24. vizualni izvori

25. nejezične pogreške

26. osam fonoloških vježbi

27. struktura završnog dijela govora

28. pristup sintaksi na razini teksta

29. izvori hrv. jez. prema tekstovnim nositeljima

30. ‘ dužnost je nastavnika da učeničke zadaće pomno pročitaju, analiziraju i ocjene. Korisno je da se svaka zadaća  pročita više puta:

–     treba citirati tri odrednice iz Težaka

31. tri stupnja rasprave

32. pet antičkih učitelja govorništva

33. tradicionalna nastava gramatike

34. načelo teksta

35. struktura pismene rasprave

36. opisi prema osjetilima

37. razlikovna gramatika

38. redoslijed priprema za govor/ predavanje

39. jezične pogreške

40. didaktička gramatika

41. pristupi i postupci u nastavi leksikologije

42. načelo zavičajnosti

43. Ciceronova knjiga o govorništvu

44. prof. hrv. jez. izrađuje svoje planove nastave:

–     dvije odrednice se traže

45. didaktički problemi nastave morfologije

 

 

PITANJA ZA KNJIŽEVNOST

1.   Platon i književni odgoj

2.   polazišta u oblikovanju metodičkog modela romana

3.   kniževno iskustvo i recepcija Kiklopa

4.   interpretacija bajke

5.   književnost u starom grčkom odgoju: od Homera do Aristotela

6.   eksplikacijski pristup

7.   povijest recepcije Zlatarovog zlata

8.   katališni pristup dramskom djelu

9.   interpretativno čitanje

10. vizualna sredstva u nastavi

11. književnost u starorimskom odgoju

12. interpretacijski pristup romanu

13. pristup pjesničkoj zbirci

14. psihološki pristup Krležinom ‘Povratku Filipa Latinovicza’

15. vertikalno- spiralni smjer programiranja

16. najava i lokalizacija teksta

17. interpretacija basne

18. razgovor o int. problemima u Zlatarovom zlatu

19. pozitivističko- sociološki pristup romanu

20. planiranje nastavnog programa

21. književnost u helenističkom razdoblju

22. tv u nastavi

23. motivacija za lirsku pjesmu

24. radio u nastavi

25. film u nastavi

26. školska knjižnica

27. semiotička obrada lirske pjesme

28. scenska pitanja

29. tehnička sredstva i pomagala u nastavi

30. problemska pitanja

31. istraživačka metoda

32. problemski pristup nastavi

33. školska interpretacija kao metodički sustav

34. interpretacija epohe i pravca

35. metode književnog odgoja

36. priručnici za nastavnike

37. određivanje kompozicije stvaranjem plana

38. kompozicijska analiza  lirske pjesme

39. struktura udžbenika za 5. raz. osnovne i 1. raz. srednje škole

40. stilska analiza pripov. djela

41. karakterološke tablice za dramski lik

42. recitatorska družina

43. dramska družina

44. tipologija zadataka i pitanja

45. usmena književnost u sred. školi

46. teorija knjiž. u osnovnoj školi

47. objava doživljaja

48. ocjenjivanje

49. sekundarni izvori u nastavi

50. literarne sposobnosti

51. Aristotel i književni odgoj

52. lirika u osnovnošk. programima

53. najaktualniji problemi u Kiklopu i metode rada

54. književnoumj. proza u srednjošk. nastavi romana

literatura:

1.   Rosandić: Metodika književnog odgoja i obrazovanja

2.   Pandžić: Hrvatski roman u školi

3.   Pandžić: Putovima školske recepcije književnosti

4.   bilješke s predavanja

METODIKA NASTAVE KNJIŽEVNOSTI

 

STILSKA INTERPRETACIJA DJELA

–     obuhvaća lingvostilističku analizu

–     odnosi se na: a) rječnik

b) stil u užem smislu riječi- značenje riječi i izraza te njihova umj.

u tekstu

c) sintaksu- reč. konstrukcije i posebitosti pojedinih pisaca

d) versifikaciju- faktura stiha i struktura strofe

– poezija– specifičnosti pjes. jezika: sugestivnost, muzikalnost, slikovitost, ritmičnost

– vrsta stiha, strofe, rime

– ponavljanja i refreni

– izražajna sredstva: a) figure misli- poredba, hiperbola, metafora…

b) figure konstrukcije- inverzija, ret. pitanje, elipsa…

c) figure dikcije- anafora, epifora, aliteracija…

– uloga gramatičkih kategorija

– proza– govorna karakterizacija  likova

– monolozi, dijalozi

– pripovjedač i prip. tehnike

KOMPOZICIJSKA ANALIZA

– poezija– raspored strofa, pjes. slika i motiva

– moguće prikazati tablicama

– odnos pjes. slika  međusobno i njihova organizacija

– drama– ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija, rasplet

– otkrivanje unutarnje i vanjske dramatike

– proza– kompozicijske tablice vezane uz lokalizaciju zavisnog teksta

– praćenje fabule

KLASIFIKACIJA PITANJA I ZADATAKA

– dijele se na pitanja  i zadatke koji:

a) pokreću zapažanje

b) intelektualnu djelatnost

c) imaginaciju

d) kritičku refleksiju

e) asocijativne procese

f) traže analogiju i razgraničenje

g) problemska pitanja

SEMIOTIČKA OBRADA

– začetnik Lotman

– razlikuje kjiž. znak od jez. znaka- knjiž. znak je cijeli tekst u kojem se nalaze manje jedinice koje dobivaju značenje samo u odnosu na druge jedinice koje se nalaze u tekstu- svaka ima označeno i označitelja te tri aspekta ( semantički, sintaktički i pragmatički )- u skladu s time, lirska pjesma se sastoji od motiva i pjes. slika koje dobivaju značenje samo u odnosu jedne na druge te se ne mogu promatrati izvan konteksta pjesme koju tvore

– odnosi se na proučavanje odnosa:

a) fonema prema riječi

b) morf. karakteristika prema riječi

c) riječi prema stihu

d) stiha prema strofi te odnos stihova međusobno

e) strofe prema tekstu te strofi međusobno

f) teksta prema izvantekstovnim činjenicama

g) teksta prema višim umj. ostvarajima

RECITATORSKA DRUŽINA

– u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima

– cilj razvijanje usmenog izražavanja

– pretpostavlja interpretativno čitanje nakon kojeg se tekst uči napamet

– zasniva se na vrednotama govornog jezika ( intonacija, intenzitet, boja i brzina glasa te  stanke)

– podrazumijeva pravilnu: a) artikulaciju glasova

b) akcentuaciju te poštivanje prozodije

c) intonaciju

Metodika jezika