e) zaključci
f) učenici čitaju tekst
g) učenje teksta napamet
b) pomno čitanje (close reading) i nova kritika
– metoda pomnog čitanja razvija se u Engleskoj 20-ih godina 20. st.
– potpuniju razradu razvija u sklopu nove kritike čiji se zagovornici bune protiv stavljanja naglaska na autorovu biografiju i svjetonazor već interes pokazuju za individualni doživljaj umjetničkog teksta, za jezik pjesničkog djela i njegov kontekst
c) sovjetska formalistička škola
– razvija se od 1915. do 1930., predstavnici su: Šklovski, Tinjanov, Tomaševski, Jakobson, Vinogradov
– proučavaju jezik knjiž. djela, ističu važnost izbora i rasporeda gramatičkih kategorija u oblikovanju pjesničkog jezika, otkrivaju utjecaj versifikacije na semantiku teksta
– ističu stil knjiž. vrste, književni postupak koji izaziva začudnost kod čitatelja (poseban dojam koji čitatelju omogućuje novo viđenje pojava
d) škola interpratacije
– javlja se u njemačkoj znanosti o knjiž. uoči Drugog svj. rata
– Staiger smatra da je temeljni predmet proučavanja knjiž. jezik knjiž. djela; temeljna je zadaća interpretacije otkrivanje unutrašnjih zakonitosti djela
– glavni je teoretičar Kayser – smatra da je središnji predmet znanosti o knjiž. književno djelo, razlikuje pjesnički jezik od jezika znanosti i svakodnevnog jezika
e) zagrebačka književnokritička škola
– afirmira dva pravca: lingvostilistički (zaokupljen je jezikom umj. djela, istražuje prirodu pjesničkog jezika) i interpretacijski
**školska interpretacija
– respektira doživljajno-spoznajne mogućnosti učenika, a književni tekst shvaća kao izvor doživljavanja i spoznaje
– faze procesa primanja književnog djela: percipiranje djela, afektivno reagiranje i racionalno obuhvaćanje djela
– interpretativno čitanje je pravilno, osmišljeno i emocionalno obojeno čitanje teksta – cilj mu je da probudi estetski doživljaj kod učenika
– emocionalna pauza trenutak je kada se učenik uključuje u doživljajni i misaoni svijet djela
– spoznavanje djela temelji se na uočavanju pojedinosti u djelu
– cilj interpretacije je da pronikne u umj. smisao djela; knjiž. djelo kao osnovni predmet interpretacije postoji kao umjetnički i književopov. fenomen
– u studiju knjiž. traži se suradnja senzibilnosti i erudicije, svaku spontanu reakciju i zapažanje treba projicirati na teoretsko, tj. književnopov. tlo
– u početnoj fazi učenikova pristupa knjiž. djelu prevladava emocionalna komponenta, kasnije se emocionalni moment obogaćuje misaonim i kritičkim elementima
– školska interpretacija mora uvažiti:
- doživljajno-intuitivni plan
- logičko-intelektualni plan
– u osnovnoj školi inter. ostaje u doživljajnim okvirima, srednjoškolska inter. ujedinjuje oba plana
– tradicionalna nastava književnosti više se bavila književnopov. građom, analiza djela iscrpljivala se u prepričavanju sadržaja djela
– moderna nastava knjiž. kako temelj nastave uzima književno djelo
PROBLEMSKA NASTAVA KNJIŽEVNOSTI
– uvodi učenike u samostalno istraživanje problema, uspostavlja sustav postupaka i operacija koji angažira učenika u postavljanju i rješavanju problema
LITERARNI PROBLEM – zasniva se na misaonim, emocionalnim i fantazijskim aktivnostima učenika
– svaki učenik rješava problem na individualni način, a zahvaljujući kontekstu dolazi do objektivnog rješenja
– odnos učenika prema problemu ovisi o:
- stupnju psihičkog razvoja
- opsegu iskustva i informacija
- emocionalnom stanju
- motiviranosti
RJEŠAVANJE PROBLEMA
– faze rješavanje literarnog problema:
1) učenik uočava problem, osjeća teškoće, problem izaziva emocionalnu i intelektualnu napetost, radoznalost i želju za rješenjem
2) problem se pobliže određuje, navode se činjenice koje će olakšati rješavanje problema
3) učenik pokušava riješiti problem, postavlja problemska pitanja, hipoteze, traži argumentaciju za postavljene teze, uspoređuje se problem sa sličnim problemima
– do izražaja dolazi kreativnost u rješavanju problema
4) verifikacija hipoteza, na temelju argumenata izriče se sud o problemu
STRUKTURA PROBLEMSKOG SATA KNJIŽEVNOSTI
- I. stvaranje problemske situacije
- II. definiranje problema i metoda kojima se problem istražuje
- III. organizacija samostalnog istraživačkog rada učenika
- IV. analiza rezultata istraživanja, koji se korigiraju i dopunjavaju
- V. zadaci za samostalni rad
– na satu problemske nastave mogu se obrađivati cjelovita knjiž. djela ili pojedini moralni, estetski, filozofski, društveni, idejni problemi vezani uz određeno djelo
– problemi se otvaraju na idejno-tematskoj razini djela, ali i na fabulativno-kompozicijsko i jezično-stilskoj razini
– izdvajaju se oni problemi koji će najviše zaokupiti interese učenika
METODE PROBLEMSKE NASTAVE
v heuristički razgovor – njime se postiže aktivizacija učenika u analizi knjiž. problema; to je sustavni i postupni razgovor kojim se učenik usmjerava na problem; u prob. nastavi do izražaja dolaze:
- problemska pitanja – problem se postavlja u obliku pitanja
- perspektivna pitanja – sadrže odrednice za rješenje
- uopćena pitanja – traže razrađen odgovor i objašnjenje
- alternativna pitanja – traže opredjeljenje, postavljaju učenika pred dilemu
v stvaralačko čitanje teksta – provodi se uz pomoć dodatnih didaktičnih sredstava (nastavni listići, tehnička sredstva); svrha je razumijevanje sadržaja, stava autora, emocionalno proživljavanje i procjenjivanje
