Misao na vječnost Janko Leskovar
Bilješke o piscu:
[raw]Janko Leskovarrođen je 12.12.1861. godine u Valentinovu (Pregrada), u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu je pohađao u Pregradi i Zagrebu, a nakon toga je upisao gimnaziju. Sa 18 godina je završio preparandiju i sa 20 godina se oženio. Službovao je je i Slavoniji u Valpovu i Šljivoševcima. Premješten je u Sutlu k. Sv. Petru kod Rogaške Kiselice, a kasnije u Krapinu. Upoznao se s dr. L. Marjanovićem i s njim je išao sakupljati pjesme. Tako je počeo pisati, a prvi njegovi radivi su tiskani u Narodnim novinama. Prva njegova crtica “Misao na vječnost” je nastala pod dojmom jednog razgovora s barunom Kavanaghom. Sa ovom novelom bio je odmah dočekan s oduševljenjem.
Kao da se u toj noveli našlo fiksirano nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, činilo se u doba učvršćenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj pomoći nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka, te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho, anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki , rekao je u njima što je imao reći, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo u času kada je trebao reći sve, odrediti se i nametnuti.
Leskovar je bio poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja. Njegova djela su: Propali dvori, Sjene ljubavi, pripovijetke: Misao na vječnost, Katastrofa, poslije nesreće, Jesenjski cvijeci, Priča o ljubavi, Patnik, Bez doma, Kita cvijeća, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje. Kompozicija njegovih pripovijetki jednostavna je ali sugestivna. On radnju hvata u žarišnoj točki, daje samo završne činove svojih drama, dok prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimično naznači, te ostavlja čitaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog stvaranja.
Leskovarovi su junaci odviše jednolični, u jednoličnosti konzekventni i njegova su djela više-manje fantazije o nemoći modernog čovjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znači pokoriti se njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u nemilosrdne osvajačice tih jadnih slabića. Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna ideja do koje se mogao dovinuti.
Njegovi su junaci ljudi sumnjičavi, bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolična vizija. Neprecizan izraz odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama, na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, opterećeno nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno počeo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati rodoljubnom seoskim pričicama i Harambašićevim podoknicama Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za evropeiziranjem. To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi evropskim jerilom i sa evropskim pogledima. Khuen je jak i moćan, te neoboriv, ali se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju, jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski «neudačniki».
Egzodus hrvatskih studenata u zapad su to etape približavanja Zapadu. Leskovar je pisao vrlo kratko, upravo onoliko vremena koliko je potrajao snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim djelima je proživljavanje «suvremene krize društva», njegova modernost. U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro će aneksija, balkanski ratovi, svjetski rat. Leskovarov svijet je bio jednostavan, malen, kojega je prešao, premjerio i sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio uzak, stiješnjen, omeđen, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da otvori prozore i udahne punim plućima.
Kada je došao do kraja, prestao je pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše je čitao Turgenjeva, od kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo jednostavan, klasično harmoničan. Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima.
S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je «hrvatski pisao srcem» i osjećao hrvatski jezik. Što takav književnik može kazati današnjem čitaocu?
Ima pisaca koji odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život, slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline.[/raw]
On nije socijalni pisac, alisocijalnost mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći savživot, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nijetipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će unjegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnimdogađajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran,autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se takorado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se onamora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjemvratiti u život.
Misao na vječnost Janko Leskovar Mjesto radnje:
Selo Druškovac
Misao na vječnost Janko Leskovar Vrijeme radnje:
1891. godina
Misao na vječnost Janko Leskovar Tema:
Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje ličnosti,
promatranog lika s njegovim tragičnim krajem – ludilom.
Misao na vječnost Janko Leskovar Problematika koja se obrađuje u djelu:
-Predstavljanje lika i portret Đure Martića
– Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti lika Đure Martića
– Izražavanje raspoloženja, prepuštanje snovima i uspomene
– Dramska atmosfera i prizori
– Neobičnost između sna i jave
– Misao na vječnost i odsjaj uspomena
– Tragična uspomena iz mladosti, koja tiranizira psihu
– Opis dezorganiziranog života istrganog unutarnjim životom
– Uzrok: prošlost i živčana rastrojenost
– Prikaz ljudi labilne psihe i osjetljivih živaca, koji izlaze izvan granica
realnoga i ulaze u prostore nadnaravnoga
– Strahuje od ponovnog susreta s prošlošću
Misao na vječnost Janko Leskovar Struktura djela:
Novela sa simboličnim i psihološkim raščlanjivanjem lika i spajanjem prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te zaokupljenost vlastitom prošlošću i uspomenama. Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, te raščlanjivanje vlastite psihe.
Misao na vječnost Janko Leskovar Inspiracija iz sličnog djela:
[raw]Tipično opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine i prikazivanje nesretne generacije hrvatske inteligencije koja je već ponijela jaramdrugog apsolutizma, Khuenovoga. Oslanjao se na stil pisanja ruskih realista kao Turgenjeva, te kada se pojavi junak obično traži smisao života, traži svoj poziv i na tom se putu spotakne o javne prilike i o ljubav. Leskovarov junak samo o ljubav.
Kod Turgenjeva radnja često napreduje putem diskusija u društvu, kod Leskovara toga nema i njegovi su junaci samotnjaci do te mjere da nitko od njih nema ni brata ni sestre. Turgenjevi junaci igraju od želje da djeluju na prilike u domovini, Leskovar o tim prilikama govori površno, ne stapajući ih s djelom u koje ih je ubacio. Turgenjevljevijunaci obično pripovijedaju svoje ljubavi, Leskovar ne zna što će se s njegovima dogoditi, on nema Turgenjevljeva iskustva i svoje junake ostavlja u najdramatičnijem času i traži od čitaoca da pronađu zaključak. Turgenjev ima čitavu galeriju muških likova, dok su kod Leskovara muškarci gotovo identični, a sporedni nisu uopće umjetnički likovi.
Po načinu pisanja možemo ga usporediti sa Flaubertom koji je na svim svojim stranicama uzor stila. Ali njegov jezik nije posve čist. Leskovar je hrvatski pisao srcem, jer je taj jezik osjećao. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Osjeća se stil i analiziranje događaja po uzoru na Gjalskog, Kozarca, Kumičića i Kovačića i jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta.[/raw]
Misao na vječnost Janko Leskovar Sadržaj:
[raw]U selu Druškovu je živio učitelj Đuro Martić. Ljudi su smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao, a školski nadzornik je bio posve zadovoljan njime. On nije bio pravi učitelj, ali je djeci bio dobar. Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav dan i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio.
Tada je bio nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava. Tada bi mu se živci na vjeđama stali trzati, žile na sljepoočicama poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti progovorio, premda je sam želio sna. Prije četiri godine je prekinuo snaukom herbartovaca.
Jedne večeri je legao i usnio kako vidi svoga ocakoji se u mrkloj noći vraća kući sa svjetiljkom u ruci. Prelazio je prekobrvna jer je potok bio jako nabujao od jesenjskih kiša i skoro je prešaokada mu se noga oskliznula i nestao je u mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcuga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav sretan da je to bio samo san. Sljedeći dan je došao seljak iz rodnog učiteljevog sela, te mu rekao damu se otac utopio u nabujalom potoku. Od toga dana Đuro je vjerovao damu snovi dočaravaju zbivanja iz dnevnog života. Njegovi snovi bili su takovjerno istiniti, da se često pitao je li to život ili san. Događali su mu seneobični snovi, u kojima se sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšimdrugovima.
U početku bi znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen,da nije znao dokle doseže san, a dokle stvarni život.Jedan dan je biopozvan na objed k susjednom vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo izabavilo. Stade mu se rađati smiješak na licu, a učiteljica iz susjednogsela mu je rekla da će iduće nedjelje doći u njihovo selo u crkvu saprijateljicom. Nešto ga je potaklo da se sutradan u crkvi iskaže. Počeo jesvirati gajde, ali se na kraju sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekudadaleko. U njegovoj duši nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo jerazmišljao i prisjećao se kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje ida postane gospodinom.
Tako je jednoga dana na vrata njegove sobicedošla gospodareva kćerka da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opetklonio i ponovo je došla gospodareva kćerka, da ga tješi i zapita ga zaštoju zaobilazi. On je nervozno izašao van malo prošetati i tek se navečervratio. Vrata djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a onuđe nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a nagrudima rupa od metka. Prenio se iz sna, uplašio i počeo misliti da će opetmorati sanjati otvorene crne oči, mrtvačku bijelu put poškrapanu krvlju.On je buljio i ta slika se nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo utamnom svemiru.
Drugi dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona jeveć prije čula o tom učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikadanije veseo, te ništa ili vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela,obuzeo ju je nekakvi čudan osjećaj. Pomislila je kako bi ga ona moglatetošiti i milim razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno.Zato ju je danas nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će senešto dogoditi. Pošla je u crkvu i čula kako sviraju orgulje.
Već kod prvihakorda pritisnula ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijašečudnovata, neobična i opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi jenastala pomutnja i komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze odsamilosti. Taj dan je bio Advent, a učitelj je pjevao uskrsnu himnu:“Halleluja”. Đuro Martić je poludio.[/raw]
Misao na vječnost Janko Leskovar Analiza glavnog lika:
Đuro Martić
[raw]Učitelj u selu Druškovac. Bijedan seoski učitelj, blijeda lica, mršavih ruku i nogu, ni zdrav ni bolestan, nesređen i često bi ga spopao nekakav jad i tuga, kojoj nije znao ni uzroka ni imena. Uzrok tom jadnom stanju i tjeskobi je njegova prošlost, a ime je živčana rastrojenost. On boluje od “misli na vječnost”, a vječnost i prošlost su jedno te isto. Njegov slučaj je naoko apstraktan, posve individualan i posrće pod težinom vlastite sadašnjosti, gubi um pod pritiskom vlastite prošlosti i vlastitog grijeha.
Taj je grijeh samo Martićev i gotovo da nema nikakav socijalni značaj: privatan slučaj pojedinca. Došao je do strašne spoznaje, da se iz prošlosti ništa ne može izbrisati i zato Đuro Martić strahuje od ponovnog susreta s prošlošću. Njegov lik je društvena pojava, i lik je u kojem je autor našao tipičnost i smatrao da prikazuje nesretnu generaciju hrvatske inteligencije koja je već ponijela jaram drugog Khuenovog apsolutizma.[/raw]
Misao na vječnost Janko Leskovarstranica za download nekoliko lektira istog djela
Dnevnike čitanja koje možete pronaći na našim stranicama pisali su većinom učenici. Ima ih dobrih, loših i odličnih, potpunih i nepotpunih. Nisu namijenjeni prepisivanju, nego mogu poslužiti kao dodatni izvor (ipak neprovjerenih) podataka, a ne kao jedini izvor saznanja o književnom djelu.
Vaši učitelji i nastavnici vrlo će lako otkriti da je lektira prepisana jednostavnim upisivanjem u tražilicu nekoliko rečenica ili dijelova rečenica iz prepisanog dnevnika čitanja.
Knjigu treba pročitati, a zapisi s interneta mogu biti samo dobrodošla pomoć u rasvjetljavanju nedoumica ili kao mogućnost različitih pogleda na problematiku kojom se djelo bavi.
Lektire koje ovdje donosimo prikupljene su s interneta i postavljene po načelu „takve kakve jesu“ .
Sjedi5 nije autor ni jednog dnevnika čitanja niti jednog njegovog dijela.
Portal Sjedi 5 je autor velikog broja kvalitetnog i provjerenog sadržaja, nastavničkih priprema, odličnih PPT prezentacija i zabavnih edukativnih igara iz raznih nastavnih područja.
Sve sadržaje možete pronaći na www.sjedi5.com .