Pikova dama Aleksandar Sergejevič Puškin
Bilješke o piscu:
[raw]Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen6.VI.1799.
godineuMoskvi, a umro je 10.II.1837. godine u Petrogradu.
Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu
prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine
Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje
ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom
učilištuu Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima,
vladao duh političkog slobodoumlja.
U liceju je pripadao progresivnom književnom kružoku “Arzamas”. Od 1814. godine Puškinovi stihovi se
štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićko
inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu
te oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu
sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao
istaknuti mislilac P.J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščeva
i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma.
Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova.
Kretao se u društvuprogresivnih intelektualaca (K.F. Riljejev,
V.K. Kjuheljbeker, A.A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je u
literarni kružok “Zelena svjetiljka”. Njegovi necenzurirani stihovi i politički
epigrami kruže u prijepisima.
Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: “U tebe su uperene oči
Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i
građanin.” Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug
Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu
Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima “Južnog društva”
Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi
ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821.)
Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije.
Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo
Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka
1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila od
kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I “oprašta”
Puškinu 1826. godine i dozvoljava mu povratak u Petrograd,
ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela.
Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenja
dekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu ne
polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom.
Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i osvećivao mu se intrigama i
klevetama. Car ga želi poniziti pa ga 1834. godine imenuje
kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na
njegov ugled i godine.[/raw]
Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimnapismas aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara.Strastveni pjesnik 1837. g. izaziva na dvoboj francuza D’Anthesa,avanturistu i intriganta. U dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umirenakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se svremenom kada u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije.Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i ističemisao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temeljuzakona svoje zemlje. Omladina uči napamet Puškinove stihovekoji suizražavali osnovne ideje dekabrista.
Oko 1820. godine Puškin počinjepisati svoje poeme (Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja.Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskogromantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz togarazdoblja, kojima ujedno u ruskoj književnosti počinje “romantizacijaprirode”. Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaskizarobljenik; Braća razbojnici; Bahčisarajski vodoskok; Cigani.
[raw]Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je započeo
pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i donekle
pomodnim bajronovskim “svjetskim bolom”. Progonstvo u zabitnom seocu
Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Jevgenija
Onjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta,
roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu,
