Pikova dama Aleksandar Sergejevič Puškin
Bilješke o piscu:
[raw]Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen6.VI.1799.
godineuMoskvi, a umro je 10.II.1837. godine u Petrogradu.
Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu
prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine
Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje
ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom
učilištuu Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima,
vladao duh političkog slobodoumlja.
U liceju je pripadao progresivnom književnom kružoku “Arzamas”. Od 1814. godine Puškinovi stihovi se
štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićko
inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu
te oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu
sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao
istaknuti mislilac P.J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščeva
i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma.
Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova.
Kretao se u društvuprogresivnih intelektualaca (K.F. Riljejev,
V.K. Kjuheljbeker, A.A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je u
literarni kružok “Zelena svjetiljka”. Njegovi necenzurirani stihovi i politički
epigrami kruže u prijepisima.
Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: “U tebe su uperene oči
Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i
građanin.” Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug
Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu
Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima “Južnog društva”
Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi
ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821.)
Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije.
Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo
Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka
1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila od
kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I “oprašta”
Puškinu 1826. godine i dozvoljava mu povratak u Petrograd,
ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela.
Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenja
dekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu ne
polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom.
Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i osvećivao mu se intrigama i
klevetama. Car ga želi poniziti pa ga 1834. godine imenuje
kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na
njegov ugled i godine.[/raw]
Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimnapismas aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara.Strastveni pjesnik 1837. g. izaziva na dvoboj francuza D’Anthesa,avanturistu i intriganta. U dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umirenakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se svremenom kada u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije.Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i ističemisao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temeljuzakona svoje zemlje. Omladina uči napamet Puškinove stihovekoji suizražavali osnovne ideje dekabrista.
Oko 1820. godine Puškin počinjepisati svoje poeme (Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja.Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskogromantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz togarazdoblja, kojima ujedno u ruskoj književnosti počinje “romantizacijaprirode”. Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaskizarobljenik; Braća razbojnici; Bahčisarajski vodoskok; Cigani.
[raw]Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je započeo
pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i donekle
pomodnim bajronovskim “svjetskim bolom”. Progonstvo u zabitnom seocu
Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Jevgenija
Onjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta,
roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu,
nekoliko značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj i klasičnoj poeziji
te o basnama Krilkova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac.
Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom
prošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavio
problem odnosa između naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd,
Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda…) te poemu
Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko-turskom ratu urodilo je
putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisaosvoje
“male tragedije”: Škrti vitez; Mozart i Salieri; Pir za vrijeme kuge;
Kameni gost, zatim Pripovijesti Pokojnog Ivana Petroviča Belkina,
Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Jevgenija Onjegina.
Tridesetih godina stvara Brončanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra
Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kćeri postavlja problem seljačke
pobune i ozbiljno proučava povijest Pugačova. Puškin je bio nadahnuti
vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim političkim radovima
o Rusiji citirao Onjegina, tu “enciklopediju ruskoga života dvadesetih
godina” (V.G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritičkih članaka o
američkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim
tvornicama sukna, te ropstvu američkih crnaca. U ruskoj književnosti
Puškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovu
prekinuo je, nadahnut čitanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasične
drame. Nedovršena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost.
U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi,
ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode,
starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici.
Na polju umjetničke proze probio je put u realizam.[/raw]
Prije Gogolja, Dostojevskog i Čehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, malihljudi.U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljeneepohe: drevni Istok, klasičan svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija,epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom,njegova je poezija “primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritokeprethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženomobliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature”. Svojom visokorazvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama inaprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija,
Puškin je izvanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti.Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novelePikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nasprevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martićado Kombola, Krkleca i Cesarića.
Pikova dama Aleksandar Sergejevič Puškin Sadržaj:
[raw]Kartali se jednom kod Narumova, konjičkoga oficira u gardi.
Duga zimskanoć prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet sati
ujutrosjeli za stol večerati. Onaj tko je imao sreće u igri jeo je sa
velikimapetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima.
U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac.
Tada svi započnu razglabati oko odigranih partija. Domaćina i Surina je
uporno mučila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao u
iskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima budući da je čak i
po pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru.
Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima,
ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da
stekne suvišno. Domaćin i Surin su to među sobom prokomentirali
riječima da je Herman nijemac koji sve radi s računom.
Tako razgovarajući Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicu
Anu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i
tamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospođe su igrale faraona.
Jedanput je grofica igrajući s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i
ostala vojvodi dužna. Po povratku kući sve je ispričala djedu i naredila mu
da isplati dug vojvodi. Čuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbije
isplatiti svotu. Ne znajući što da radi grofica pozove grofa Saint-Germaina
koji je bio vrlo ugodan čovjek. Stari čovjek je odmah došao i zatekao je u
velikoj muci. Ona mu ispriča sve što se dogodilo, i kaže mu za muževu
surovost tražeći od grofa Saint-Germaina pomoć. Grof bakici povjeri jednu
tajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu večer bakica se pojavila u
Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski.
Bakica mu se nekako ispričala što mu nije donjela novac i započne igrati
protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom.
Sve tri karte su joj donijele dobitak i bakica povrati sve do posljednje
pare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedan
mladić po imenu Čaplicki koji je također zapao u dug kao i ona.
Bakica mu je pomogla da povrati dug rekavši muone tri karte.[raw]
[raw]I tako je Tomski prekinuo priču o bakici budući da je bilo vrijeme za
spavanje. Došavši kući Herman je počeo smišljati plan kako da od bakice
sazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke
koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna
koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila
pogledavajući kroz prozor. Jednom kad je bakica išla u šetnju povela je
sa sobom Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu
dobacio pisamce, koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko ne
vidi. Tako je započela veza između Lizavete i Hermana.
U početku je Lizaveta odbijala pisma vraćajući ih, ali ih je naposljetku
ipakvrlo rado čitala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kod
jednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poručila Hermanu
da će na plesu ostati do dva sata, a da će se nakon toga posluga razići.
Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu.
Herman je bio toliko uznemiren da je već u jedanaest sati bio pred kućom
grofice.[/raw]
Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kuću ali nijeotišao u Lizavetinu sobu, već je otišao u kabinet iz kojeg je promatraostaru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaćici koja jojjepo izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine.Odjedanput se Herman odluči otići do stare grofice i zamoliti je za jednudobrotu. Herman se nije ustručavao i odmah je groficu uljudno pitao zatajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila čak niti jednomriječju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te započne prijetiti grofici.Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutkuona ostade nepomično sjediti u naslonjaču.
Tada je Herman shvatio da jegrofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljalao riječima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bartri zločina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima sepojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon togakadjoj je Herman ispričao što se dogodilo s starom groficom.Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi već je samo željannovca.
No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kućekakoga čuvar na ulazu ne bi opazio. Vraćajući se kući Hermanu se stalnomotala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlučiootići grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i ujednom trenutku mu se učinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko.Naravno on je to shvatio kao priviđenje. Te večeri legao je u krevet,ali dugo u noć nije mogao zaspati. U jednom trenutku je začuo korake ususjednoj sobi.
U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraćaiz noćne šetnje. Ali koraci su bili drukčiji, nekako nepoznati. Tada su seotvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavaćici.Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali boljepogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreći muda dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naređeno da dođe. Pristala je rećitajnu triju karata govoreći ove riječi: “Trojka, sedmica i kec dobivat će tijedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu,a poslije za čitava svoga života ne smiješ više igrati!
Praštam ti svojusmrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom…Poslije ovih riječi grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nijebilo jasno što se dogodilo.Idućeg dana Herman se već spremio i otišaookušati sreću na kartama kod Čekalinskog. Herman je na svoju kartustavio svotu od četrdeset i sedam tisuća. Svi sudionici su zapanjenopogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedanput.Ubrzo Čekalinski počne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka.Dobiva – vikne Herman i pokaže svoju kartu.
Idućeg dana Herman jeponovno okušao sreću stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio.Čekalinski je počeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon togase pokupio kući. I treći dan je pošao kartati, misleći da i ovaj put sigurnodobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Čekalinski je podijeliokarte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:”Kec dobiva!” pokazujući svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti.Umjesto keca u ruci je držao Pikovu damu!
Pikova dama Aleksandar Sergejevič Puškin Analiza likova:
Herman
Bio je sin nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio nešto malonovca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojača svoju nezavisnost, Herman nije trošio čak ni kamate od nasljeđa, nego je živio samo od plaće lišavajući se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, čovjek zakopčan i častoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da mu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je čovjek jakih strastii bujne mašte, ali ga je čvrstina karaktera spašavala od svakidašnjih zabluda mladosti.
Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš, nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proračunao da mu njegovo stanje ne dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da će dobiti suvišno, a međutim po cijele noći presjedio bi za kartaškim stolom i sav u groznici pratio različite obrate u igri.
Herman je čovjek promjenjivog karaktera što se očituje iz onoga što jeučinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim promijenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopće nije volio. Sva ta “lažna” ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice koja
zna tajnu triju karata.
Lizaveta
Jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu. Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teško živjeti u kući koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva za sve što se staroj grofici ne sviđa. Često je vrijeđana od strane grofice budući da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tiče ljubavi s Hermanom ona je mislila kako je Herman istinski voli i kako je Herman jako zaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razočarana vidjevši da je Hermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovijetke Lizaveta ipak pronalazi sreću udajom za jednoga veoma dragoga mladića koji ima veliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.
Pikova dama Aleksandar Sergejevič Puškin Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tome kakočovjek, ako mu se ukaže prilika, može vrlo lako promijeniti i sebei svojnačin ponašanja. Bolje rečeno čovjek vrlo lako mijenja svoju ličnosti svojkarakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekim drugimvrijednostima.
U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova ličnost iz jednog štedljivog čovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog čovjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.
Pikova dama Aleksandar Sergejevič Puškin
stranica za download nekoliko lektira istog djela