Dinko Šimunović – o piscu
Dinko Šimunović se rodio 1. rujna 1873. u Kninu. Međutim, u svojoj je autobiografiji rekao da je to mjesto bilo za njega „pusto ime, bez kakva dubljeg značenja” budući da za nj nisu vezani nikakvi utisci iz mladih dana. Najveći dio svoga djetinjstva proveo je u slikovitom selu Cetinske krajine, nedaleko od Vrlike, u Koljanima, gdje je njegov otac bio učitelj. Uspomene koje je odatle ponio bile su vrlo impresivne. Kao dječak zavolio je ovaj kraj i njegov svijet koji je, prožet naročitim patrijarhalno-herojskim moralom, osobito cijenio izraze borbenosti i s oduševljenjem govorio o herojskim podvizima. Obnavljajući u zrelim godinama sjećanja, Šimunović je mnoga od njih oblikovao u prozna djela.
Njegov otac bio je zatim premješten u „vrletno Kijevo, pod klisurama Dinare”. Šimunovićevu antipatiju prema toj jednoličnoj krajini ,,s kamenom ravnicom unedogled” izazvali su naročito poniznost i pokornost ljudi utučenih vjerom, one „pobožne jadikovke što su ih fratrilatinaši za svoje ovce udesili” — kako je sam na jednom mjestu kazao — pa je to gorko osjećanje iz svojih mladenačkih doživljaja izrazio kasnije oštrom satirom na te pojave.
Svršivši učiteljsku školu, služio je kao učitelj u Dalmatinskom zagorju, u selima Hrvače i Dicmo (1892.-1909.), u krajevima koji su kod njega iz više razloga izazivali različite osjećaje. Svoje raspoloženje za vrijeme boravka u Hrvačima, selu pokraj Cetine, Šimunović je prikazao ovim riječima: „Dani moji zažuboriše veselo, poput vrelašca na gorskoj strmini, i svako jutro donosilo nove radosti.” A zatim se pred njim — u Dicmu otvorio opet okoliš pust i tjeskoban.
U doživljajima iz tog kruga Šimunović je nalazio građu za svoje stvaralaštvo, za veći dio svojih književnih radova; njegova tematika je potjecala mahom sa svježih izvora ranih uspomena i dojmova, pa je bila obasjana često čarom poezije minulih vremena, ali je ponekad bila prožeta također drukčijim raspoloženjem: ponegdje gnjevom i gorčinom, a ponegdje nezadovoljstvom zbog uzmicanja patrijarhalnog pred onim što je donosilo novo doba.
Književnom djelatnošću Dinko Šimunović je započeo u razdoblju učiteljevanja u Hrvačima, a nastavio je službujući od 1901. u Dicmu. Poslije nekoliko pedagoških članaka i jednog beletrističkog pokušaja iz mladih dana (Mjesec dana na vojničkim vježbama, 1903.) pojavio se snažnim odlomkom nedovršene pripovijesti Mrkodol (1905.). Imao je tada 32 godine. Jedan hrvatski kritičar pisao je da je „vanredna snaga fantazije i neobična samoniklost ideje i obradbe, a sve u jednog početnika, iznenadila književnike”. Pripovijetke koje su zatim slijedile potvrdile su Šimunovićev talent, a kada su bile iz časopisa otisnute i sabrane izašle 1909. u knjizi Mrkodol (Mrkodol, Muljika, Duga, Rudica, Alkar), naišle su odmah na vrlo pozitivne ocjene, pa će za ilustraciju biti navedena poneka mjesta iz recenzija trojice poznatih hrvatskih kritičara.
Cihlar Nehajev je pisao da zbirka Mrkodol predstavlja značajan „književni događaj” i da je „Šimunović velik umjetnik — zato i djeluje, zato i može da dočara pred nas svježost i snagu svojih dojmova”. Branko Vodnik je isticao da Šimunović dolazi ,,s tako originalnom umjetničkom tehnikom, a snažnom i sugestivnom, da mu ne znamo za učitelja”. A. G. Matoš je iznio nekoliko napomena, ali se u osnovi izrazio pohvalno, kako se to može razabrati iz ovih rečenica: „Šimunović imađaše sreću roditi se u kraju primitivnom i još danas legendarnom …… Kraj je to današnjom kulturom neolizan i zapušten, ali zato je tu i narodna duša hrvatska ostala netaknuta, starinska i starovičnjačka… S autorom Mrkodola dobismo odista novog, darovitog pripovjedača, novog pjesnika hrvatske energije, koji je već sada znao spojiti duh modeme realističke pripovijetke s duhom narodne naše pjesme i tradicije…”
Poslije uspjeha koji je doživjela zbirka Mrkodol Šimunović je premješten za nastavnika na obrtničku školu u Splitu; tu je proveo gotovo dvadeset godina (1909.-1927.), a poslije umirovljenja preselio se radi školovanja svoje djece u Zagreb, gdje je umro 3. kolovoza 1933.
Na one koji su ga poznavali Šimunović je ostavljao utisak čovjeka po prirodi povučenog, skromnog i ponešto sklonog sumornosti. No s takvim osobinama predstavio se i u svojim književnim radovima, a naročito u onima koji se u jačoj mjeri zasnivaju na autobiografskoj građi (Pojila). S ljudima u novoj, gradskoj sredini nerado je sklapao poznanstva. Niko Bartulović je za nj rekao da za vrijeme službovanja u Splitu nije upoznao „ni stotinjak gospode, osim kolega po zvanju, i živio je izvan svih društvenih odnosa”. Istina, dok je kao učitelj djelovao na području sinjskog kotara, pokazao je više aktivnosti, pa je vršio razne funkcije u kotarskim školskim udruženjima. U Splitu je, međutim, „od velikog društva zazirao”, rečeno je u jednom napisu iz 1913. S novim, primorskim ambijentom nije se mogao zaživjeti, pa je svoje neraspoloženje izrazio u raznim prilikama; u jednom razgovoru iz 1929. kazao je: „Nikada meni grad nije pružao velikih emocija.” Šimunović se osjećao djelomice kao njegov Stanko Lukavac iz romana Tuđinac, koji je svom nezadovoljstvu nalazio utjehu oživljujući u svijetlim bojama uspomene rane mladosti i kraj uz koji su one vezane. Godine provedene u Splitu proživio je pod dosta nepovoljnim prilikama. Tužio se vrlo često kako se teško bori da prehrani svoju obitelj — svoje četvoro djece.
U djelima koja je pisao u ovim godinama kada se jače suočavao s mnogim nedaćama, a u svojoj nutrini često proživljavao osjećaje gorčine, bola i usamljenosti, Šimunović je ispoljio izvjesne specifičnosti. Nastavljajući s prikazivanjem patrijarhalnog zagorskog ambijenta, stao je još više nego prije idealizirati stare odnose i suprotstavljati ih onome što je nadolazilo. Mnoge radove iz ovog razdoblja zamislio je i izveo na iznošenju opreka između starog i novog, između seljaka i „lacmana” (građana). Prilazeći temi na taj način, suzio je krug promatranja, a ponekad je i manju pažnju obraćao na kompozicijsko-stilsku stranu, pa stoga u kritici nije nailazio na ranija priznanja. No u ocjeni knjiga koje su izašle poslije prve zbirke bilo je ipak podosta sudova jednostranih, nepravednih i netočnih.
Šimunović je poznat u prvom redu kao pisac pripovijesti i novela; u tom je području imao najviše uspjeha. Svoje pripovjedačke radove koje je obično objavljivao najprije u časopisima, sabrao je u tri zbirke: Mrkodol (1909.), Đerdan (1914.), Sa Krke i sa Cetine (1930.); četvrta zbirka, tiskana pod naslovom Posmrtne novele (1936), sadrži, pored ostaloga, nekoliko priloga nađenih u zaostavštini. Osim toga, napisao je dvije knjige autobiografske proze: Mladi dani (1919.) i Mladost (1921.) i dva romana: Tuđinac
(1911.) i Porodica Vinčić (1923.); u časopisima i listovima ostvario je tri dramska pokušaja, nekoliko rasprava iz književnosti i niz pedagoških članaka.
Rečeno je već da među onima koji su povremeno pisali o djelatnosti nastaloj poslije zbirke Mrkodol često nije bilo pravog razumijevanja za izvjesne književne kvalitete, a ni osjećaja mjere u iznošenju kritičkih napomena. Na temelju većeg broja ocjena moglo bi se doći do zaključka da je Šimunović kao umjetnik došao do punog izražaja jedino u prvoj knjizi, a da ono što je poslije toga dao nije od naročitog književnog značenja. Čini se da je i on sam u jednom momentu podlegao takvu gledanju. Stoga je, govoreći u Tragikomičnoj autobiografiji (1926.) o svom književnom radu, bio podosta strog u ocjeni vlastitog stvaranja u periodu „od početka velikog rata”, od 1914. Razmatrajući svoju djelatnost u okviru triju razdoblja, naglasio je da prvi period obuhvaća vrijeme od 1892. do 1905, i svodi se uglavnom na pisanje pedagoških rasprava; za književnu radnju iz drugog perioda (1905.-1914.) rekao je da je karakterizira „ljubav k prirodi i selu te svemu uopće što crpi snagu direktno iz majke zemlje”, a nastala je u fazi „zanosa i čuvstvovanja…”; a zatim je nastavio:
„Treća perioda moga duševnog stvaranja od godine 1914… prilično je drugojačija, osobito u metodi rada i u pobudama za beletrističke tvorevine. Onome koji je pritisnut oskudicom i moralnim ponižavanjima teško je pisati, a najteže — novele koje mora prožimati svježom poezijom, ljepotom, ljubavi i mladenačkim osmijehom.“
Nesumnjivo je da je Dinko Šimunović poslije izlaska knjige Mrkodol objavio priličan broj većih i manjih tekstova slabije vrijednosti. No treba odmah napomenuti da je u tom razdoblju napisao vrlo kvalitetnu novelu Pojila (1912.), a u zbirci Đerđan tiskana su dva vrijedna, nedovoljno zapažena pripovjedačka djela: Ljubav i Krčma. U prvim poratnim godinama izašla je značajna knjiga Mladi dani (1919.); sadržavala je autobiografske zapise i pripovijest Kukavica koja, i u najužem izboru, pripada najboljim Šimunovićevim tvorevinama. Poslije toga objavio je roman Porodica Vinčić (1923.) koji ima vrlo dobrih poglavlja, pa živo pisanu prozu U planinama (1929.), a i niz drugih radova koji su vrijedni veće pažnje (Đemo, Sirota, Zlatno zrno i dr.).
Vidjeli smo da je Dinko Šimunović proveo djetinjstvo i mladost na području Dalmatinske zagore, u kraju gdje je živjela svježa tradicija narodne pjesme i herojskih borbi s turskom silom. Odrastao među svijetom koji je sačuvao mnoge crte starih odnosa i shvaćanja, on ga je još u mladim danima zavolio, pa se njime oduševljavao i u zrelim godinama, isticao njegove prednosti i vrline. U tom je krugu većinom tražio i nalazio tematiku za svoje stvaralaštvo.
Dinko Šimunović prikazivao je patrijarhalno stanovništvo koje je u planinskim, slabo prometnim krajevima zadržalo mnoge oblike starog načina života, tako da su njegovi običaji imali ponekad korijen u vrlo dalekoj prošlosti. Dao je reflekse dugih borbi s Mlečanima i Turcima i iznosio posljedice koje su ovi odnosi ostavili u ćudi, mišljenju i navikama naših ljudi. Pisao je o „krajini ponosa, junaštva i tradicije”, o čeličnim karakterima koje je stvorilo borbeno razdoblje, o narodnim junacima koji iznad svega cijene slobodu, nezavisnost i pošten obraz. On se najradije bavio opisivanjem onog stupnja društvenog razvitka kada su članovi patrijarhalnih zadružnih zajednica podmirivali osnovne kućevne potrebe u svom krugu, i kada novac na selu nije igrao veliku ulogu kakvu je dobio s kasnijim razvojem (na primjer, pripovijetka Sirota).
No, nije ostao samo na prikazivanju minulih vremena i starog načina života. Postupno je na zagorskom selu sve više uočavao različite promjene i razmjene koje su se odigravale s prodiranjem kapitalističkog gospodarstva, pa je stao ukazivati na pojave uzmicanja naturalne privrede pred novčanom. Sliku ovog kraja i njegovih ljudi dopunio je pišući na široj ili užoj osnovi o otvaranju dućana i krčmi, o poslovanju lukavih i bezdušnih trgovaca, o osiromašenju seljaka i njihovu odlaženju u tvornice, itd. Na tim činjenicama zadržao se najviše u pripovjedačkim radovima koje je objavio poslije 1918. g. (Crno vrelo i dr.). Gradeći djela na toj osnovi, Šimunović je ponešto jednostrano i usko osvijetlio društvenu situaciju na području dalmatinskog zagorskog sela. Međutim, sadržaj njegova života, pa tako i osnovne značajke patrijarhalnog društva, nije prikazao bez realnih osnova. Iznio je mnoge karakteristične strane u psihologiji i življenju svoga Zagorca i umjetnički ih oblikovao, pa mu upravo po tim književnim kvalitetama pripada vrlo istaknuto mjesto među piscima koji su se bavili opisivanjem ovog kraja (Matavulj, Ćipiko, Kaleb, Desnica, Božić, Jelić).
Kod nas se više puta tvrdilo da je Dinko Šimunović gotovo potpuno lišen osjećaja za stvarnost. Suočavajući se s takvim interpretacijama, naročito na početku tridesetih godina, Vladimir Nazor osjetio je potrebu da u vrlo sadržajnom nekrologu o autoru Alkara reagira na to pisanje, pa je, između ostalog, rekao:
„Kakva zagorska šimunovićevska romantika! To je život, život jednog kraja, iako toga života polako nestaje… Šimunoviću se može samo prigovoriti da je njegova pažnja bila gotovo uvijek upućena jednim smjerom, pa mu zagorske slike nisu zato potpune. Nešto nedostaje, te ih valja nadopuniti i nadograditi onim što je sa Šimunovićevim opažanjima homogeno u Bakonji fra Brne, u Paucima i možda, još u čemu i još u kome… I nije također istina da Šimunović ne imađaše smisla za svagdanju stranu života dalmatinskih Zagoraca. Ona je latentna gotovo u svakoj njegovoj pripovijesti, uznemirenoj junačkim porivima ili raznježenoj ženskom ljupkošću … “
Kakvo je, međutim, gradivo i kakav svijet Šimunović imao pred očima kao književni stvaralac, iznio je djelomice u poetski pisanom članku Dalmatinsko zagorje, koji je objavio 1932., nekoliko mjeseci prije smrti. Dajući karakteristike pojedinih zagorskih krajeva, napomenuo je kako mnogi publicisti, govoreći o Dalmatinskom zagorju, „miješaju dalmatinsko Ogorje i dalmatinsku Zagoru, koja, zapravo, spada više Primorju”: na jednom području prevladavaju plodna polja, čuvaju se mnoge tradicije, na cijeni je ljepota i junaštvo, a na ognjištima ne malog broja sela u vrličkoj krajini „gori vječni oganj, svet kao nekada u praslo- venskoj domovini”; na drugom području, međutim, preteže „bezvodni krš i oskudna vegetacija”.
Opisujući Dalmatinsko zagorje, krajeve između Krke i Cetine, Dinko Šimunović je, krećući se pretežno u krugu tzv. Ogorja, upoznao čitaoce s dvjema sredinama, suprotnim po obličju tla, po načinu života i mišljenju ljudi.
U svojoj je osnovici Dinko Šimunović bio pjesnik koji je intenzivno osjećao i doživljavao ono o čemu je pisao. U jednoj izjavi on je, između ostalog, rekao: „Ja sam sve svoje stvari izrađivao instinktivno, pod prvim ganućem srca … Nisam mogao da pišem o stvarima koje su mi indiferentne …” Pa i onda kada je pričao o junaštvu i hrabrosti, a pogotovu kada je razrađivao motive o ljubavi i mladosti, unosio je u svoja djela elemente lirike. Njegovi, pak, opisi prirode ne ističu se samo slikarskim svojstvima; oni su izrasli iz cjelokupne atmosfere u kojoj se odvija radnja, a imali su važnu ulogu u osvjetljavanju duševnih raspoloženja pojedinih likova, pa su otuda ostavljali sugestivan dojam.
Krug motiva što ih je obrađivao nije, istina, širok, a pažnja je u nizu radova usmjerena na prikazivanje patrijarhalnog svijeta; uz to, život je zagorskog kraja promatran i evociran sa zanosom bujnih mladenačkih uspomena, pa se doima kao poetska vizija i čežnja pjesnikova za krajem od kojega je otrgnut. No, Šimunović je uspio, pri svemu tome, kao slikar Dalmatinskog zagorja iznijeti mnoge karakteristične momente, a i osvijetliti izvjesne društvene pojave.
U svoja književna ostvarenja Dinko Šimunović je unosio heroiku prošlosti i tešku stvarnost, čežnju za slobodom i mržnju prema ropstvu i ropskom duhu, akorde radosti i tuge, zanosna i sumorna raspoloženja, epsko izlaganje građe i njezino prožimanje poetskim elementima, jasnoću i jezgrovitost izlaganja, prisan i upravo lirski odnos prema prirodi, itd. S takvim svojstvima on je razradio tematsku osnovicu svojih proznih radova i stvorio niz djela od naročite književne vrijednosti.