Tin Ujević, biografija
O nekim se osobama ispredaju legende a Tin Ujević je sam bio legenda. Nisu mu bili potrebni neobični doživljaji, kolumbovska otkrića, ratničke akcije ili revolucionarni podvizi. Njegov život u cjelini, sa svim svojim djelićima, gotovo nestvaran kao neka bajka, bijaše i neobičan doživljaj, i otkriće, i neprestani podvig. Zaista, nešto izuzetno u našoj sredini, u kojoj nikada nitko nije tako dosljedno nesebično i gordo gomilao, množio, zbrajao i dijelio duhovno bogatstvo, ne mareći za ustupke i kompromise kojima bi stekao i odgovarajuća materijalna dobra. U Tinovoj je bijedi bilo nešto kraljevsko, kao što ima vladara koji nisu nego bijednici.
Dajući podatke o svome Mrskom Ja, Tin Ujević je (u „Kritici” 1922. god.) napisao: „Učiteljski sin, ja sam se rodio u Vrgorcu, u nekoj turskoj kuli koja je sada ruševina, 5 srpnja 1891.” Djetinjstvo je mali Augustin’) proveo u rodnom Vrgorcu, zatim u Imotskom i u Makarskoj, gdje je završio dva razreda građanske škole. Godine 1902. otac mu je premješten u Split, pa on uspijeva upisati se u drugi razred klasične gimnazije, gdje se ističe kao vrijedan đak. Puno čita, s uspjehom savladava jezike, ali začudo najbolji je u matematici, pa najredovitije što je moguće, 1909. godine, maturira s odličnim uspjehom. Iste godine upisuje se na Filozofski fakultet u Zagrebu, zatim prelazi u Beograd, a 8. studenog 1913. stiže u Pariz.
Tin Ujević se najprije potpisivao imenom Augustin, koji je naknadno skratio u Tin. Izvan literature, u beogradskim, sarajevskim, splitskim i zagrebačkim krugovima bio je poznat pod različitim imenima i nadimcima: Augustin, Tin, Tino, princ Tino, Tin doktor svih nauka itd.
Boravio je Tin Ujević pet i pol godina u Parizu, od kraja 1913. godine avratio se u svibnju 1919. u Zagreb. Od 1920. do 1929. živio je najvećim dijelom u Beogradu, zatim sedam godina (1930—1937)
u Sarajevu, pa u Splitu (1937—1940), odakle se trajno preselio u proljeće 1940. u Zagreb. Između 1919, i 1940. boravio je povremeno i u Splitu i u njegovoj blizini (Supetar na Braču), a zatim u Zagrebu, gdje je i umro 12. studenog 1955.
Prije prvog svjetskog rata javio se u zajedničkom zborniku dvanaestorice: Hrvatska mlada lirika. Tin Ujević objavio je knjige pjesama: Lelek Sebra, Kolajna, Auto na korzu, Ojađeno Zvono, Pjesme, Rukovet, Žedan kamen na studencu (izd. Društva književnika Hrvatske, Zagreb 1954), Mamurluci i Pobješnjela krava (1956), Mudre i lude djevice (1957). Surađivao je u velikom broju publikacija i u dnevnom tisku, u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni, Crnoj Gori. Prevođen je na strane jezike, a prikazan je i u nekim stranim enciklopedijama.
U izdanjima Nove književne revije „Mlada Bosna”, i „Male biblioteke” moderne, objavljen je Ujevićev članak Nedjelja maloljetnih (jedna podvrsta moderne), Sarajevo 1931. Između mnoštva članaka, eseja, studija, objavljenih po časopisima i novinama, manji je dio odabrao u dvije svoje knjige: Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Godine 1939. najavljeno izdanje njegove pjesničke proze, Zapisi s mramornoga stola, nije izašlo. Godine 1966. izašao je veći dio knjiga iz kompleta Ujevićevih Sabranih djela (u kritičkoj redakciji, izdanje „Znanje”, Zagreb).
