Planine Petar Zoranić
Bilješke o piscu:
[raw]Petar Zoranić (1508. -?),hrvatski renesansni književnik. Zoranić je rođen 1508. godine u Zadru, ali njegova obitelj Tetačić potječe iz Nina, kamo se doselila iz Like. O njgovu se životu vrlo malo zna. Bio je pravnik,notar i sudski ispitivač javnih spisa. Ne zna se kada je i kako umro. Ime mu se posljednji put spominje 1543. g. (iako je po jednom novijem podatku neki Petar Zoranić živio u Bihaću 1547. godine),a 1569. godine,kada je tiskan roman Planine, Zoranić je već bio mrtav. Do nas je doprlo njegovo glavno djelo Planine, koje su nastale 1536. g. , godinu dana prije propasti Klisa, u vrijemekad su Turci duboko zašli u naše krajeve poslije bitke na Mohaču i prve opsjede Beča.
Sve je to djelovalo na pjesnikada u svom djelu, koje je po vanjskom obliku pastirski roman u prozi i u stihovima, nastoji pobuditi kod svojih sunarodnjaka ljubav prema rodnom kraju, prema hrvatskoj domovini i prema hrvatskom narodu. Djelo posvećuje ninskom kanoniku Mati de Mateisu, pa u posveti kaže: “Hrvatom i vašoj milosti, ki znam, da dobar bašćinac i Hrvat poštovan jest. ” Riječju bašćina označuje domovinu, a bašćinac mu je jednako rodoljub. Zoranićeve Planine, iako je na njima očit trag nekolikih stranih pisaca, idu u red naših najboljih književnih djela iz starije dobi. Djelo je s kraja na kraj rodoljubivo, u njoj je hrvatska svijest vrlo jaka.
Tužba vile Hrvatice podsjeća nas na pjesmu Kip domovine P. Stoosa nastale u 19. vijeku. Usprkos togašto je Zoranić pod velikim uplivom tadašnje pastirske književnosti te svoje pastire ugladio učinivši od njih nekakve trubadurske pjevače, ipak je u djelu u mnogočemu dana naša stvarnost. Djelo je napisano s izrazitom svrhom, da podigne duh u borbi protiv vukova (Turaka). Opisuje prilično realistički nesreće, koje su snašle naš narod turskom provalom, i uteškoj borbi pjesnik odbacuje izlišene ljubavne brbljarije te upozoravana važnost ćudorednosti u narodnoj borbi. Tješi svoje sunarodnjake i govori o budoćoj propasti Turaka.
Zoranićprvi od svih naših pisaca stvara našu pripovjedalačku prozu i prvi od svih ostalih pisaca opisuje naše kopno. On je pošao korak dalje od Marulića, jer Marulić pjeva nešto i na hrvatskom, a glavnu svoju književnu djelatnost razvija na latinskom jeziku. Zoranić kori svoje sunarodnjakešto pišu na kome drugom jeziku, a ne na hrvatskom. Čitavo je njegovo djelo protkano velikom ljubavlju prema hrvatskom narodu.[/raw]
Planine Petar Zoranić Analiza djela:
[raw]Planine Petra Zoranića su pastirsko – alegorijski roman pisan u prozi i stihu. Pisan je narodnim hrvatskim jezikom, a sastoji se od novela epistularne književnosti (pismo posvete), petrarkističke lirike (ljubavne pjesme), bukoličke lirike (pastirske pjesme) i političke pjesme (prepjev“Molitve suprotiva Turkom“). Djelo je nastalo izmeđudva razdoblja, pa i načina pisanja – srednjeg vijeka i renesanse. Djelo je napisano 1536. g., a tiskano u Veneciji 1569. g. Okosnicu fabule čini pjesnikovo fiktivno (izmišljeno) sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama, koje poduzima kako bi zaboravio svoju nesretnu ljubav.
Međutim, temeljna ideja djela je domoljubna: pjesnik želi opjevati i proslaviti svoju – bašćinu – (domovinu). U romanu se osjeća znatan utjecaj Zoranićevih književnih uzora: Jacoba Sannazara (autora pastirskog romana Arcadia), Dantea, Petrarce, Boccaccia, Ovidija, Vergilija, ali i domaće književne tradicije (začinjavci Marko Marulić). Roman se sastoji od 24 poglavlja, s uvodnom posvetom ninskom kanoniku Mateju Matijeviću. U njoj govori kako je susreo “vilu jednu, ka po običaju hrvackom gizdavo dali počteno narešena biše”, koja ga je ukorila što tako beskorisno luta: “Nisi li većkrat čtil i čtiš sfaki dan razlike pisce ki deželje sfoje razlikim i narešenim govorenjem ča već mogu hvale?”
Ovime Zoranić želi reći da su kod stranih naroda (Grka) svaka gora i vrhunac, svaka rijeka i vrelo, svaki dio njihove zemlje opisani, iako oni o tome moraju i lagati dok su hrvatski krajolici i predjeli uglavnom neopisani i neopjevani. “Planine” nastaju za vrijeme bitke na Mohaču pa ti događaji utječu na Zoranića i on opisivanjem Hrvatske nastoji pobuditi ljubav prema rodnom kraju, domovini i hrvatskom narodu. Fabulu čini pjesnikovo fiktivno sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama. To je njegov alegorijski put u samoću i pustinju da se oslobodi ljubavne boli koja ga drži već 7 godina, te da se u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela, okrenedrugačijoj, duhovnoj ljubavi. Protagonist je roman, a ujedno i pripovjedač, pastir Zoran(Zoranić).[/raw]
Planine Petar Zoranić Kratki sadržaj:
[raw]Putovanje započonje s vilom Zoricom (Napeja) u koju bijaše zaljubljen mladić Žiljbil, pretvoren od bogova u cvijet ljiljan (žilj=ljiljan), a on je u grbu Zoranića. Ona mu predloži da pođe u planine, kako bi pronašao biljku koja će ga izliječiti ljubavne boli. Nakon što je napustio Zoricu, vila Milost ga prenese preko mora i ostavi u Primorju. Zoran kreće u planine no nakon nekog vremena put mu prepriječi sedmoglava neman.
Zorana spašava vila Milost i vodi do Vražjih vrata(kanjon Velike Paklenice) i do otvora iz kojeg izlazi Burin bijes. Vila mu priča o Burinom životu i objašnjava mu rodbinske veze u Paklu. Drugog, trećeg i četvrtog dana Zoran je u društvu pastira, te s njima pjeva, razgovara, pomaže im i zabavlja se. Petog dana Zoran kreće na istok prema Dinari. Nailazi na pastire koji čuvaju svoje stado od vukova. No ondje vukovi predstavljaju turke i Zoranić ovime poziva Hrvate na borbu protiv turaka.
Kasnije Zoranić susreće vilu Svist koja ga uputi vili Dinari. Dinara pomaže Zoranu u njegovoj ljubavnoj nevolji. Kasnije on zaspe i sanja “Perivoj od Slave“. U zoru šestog dana Zoran se oprašta od vile Dinare i kreće kući. Uputivši se niz goru susreće vilu Krku, Dinarinu kćer. Ploveći njenom lađom razgleda Knin, Skradin i Šibenik. Tada ga vila Krka napušta i vila Milost ga nosi na kraj Zatona i odlazi u Nin. Prolazi kraj groba plemenite Jelene (njegove majke) te groba Jurija Divnića, biskupa ninskog, čiji grob kite pastiri. Poklonivši se nad njegovim grobom Zoran ima viziju: otvorilo se nebo i pred njim se pojavi Istina u društvu sa sv. Jeronimom i biskupom Divnićem. Zoran im obećaje da će se ostaviti svjetovnih taština i pjevanja o zemaljskoj ljubavi te od sada slijediti put božje ljubavi. Uto vizije nestane, a pjesnik “protrizniv se riči, naukom i vidinjem pokripljen sedmi dan u bašćini počinu”.[/raw]
Planine Petar Zoranić Perivoj od Slave:
[raw]Perivoj od Slave je Zoranićeva vizija u snu u kojoj on alegorijski prikazuje siromaštvo hrvatskog književnog stvaralaštva. Usnuvši petog dana, Zoran hoda po širokom polju. Gubi stazu i dolazi do brzog potoka te nailazi na neobično lijep perivoj koji je zemaljski raj. No ispriječila mu se oveća rijeka i pošto je nije mogao preskočitiskoro zapadne u očaj, ali se odjenom stvorila vila Milost, koja ga “stavi” na drugu stranu. Ondje se našao u perivoju koji je sav bio okružen šimširom, a unutar tog kruga bilo je sedam redova drveća, sva u punom cvatu ili sa zrelim plodovima.
Također je čuo i mnoge ptice. Slavić (slavuj), pronja (lastavica) i petelin(pupavac) su Filomena, Prokna i Terej. Ispod drveća je bilo mnogo cvijeća i grmlja, u tolikom broju da ih nije mogao prebrojiti. Došavši do sredine perivoja naišao je na jedno krupno drvo, lišća zeleno – zlatnog, a plodovi su rumene i mirisne jabuke. Jabuke predstavljaju književna djela, njihovu kvalitetu i ljepotu. Pod drvetom bijaše fontana napravljena od žutog i zelenog dragog kamenja koju je držalo 7 djevojaka odčistog zlata. Iz te fontane izljevala se voda koja je granajući se zalijevala cijeli perivoj. Fontana predstavlja znanost podijeljenu na 7 slobodnih umijeća (aritmetiku, muziku, geografiju, astronomiju, gramatiku, retoriku i logiku).
Ispod drveta sjedile su mnoge vile, svaka sa pregrštom jabuka u krilu. Zoran prvo ugleda ponosnu vilu Latinku koja je imala mnogo velikih i malih jabuka, a stalno su joj pristizale nove. Zatim primjeti vilu Grkinju, stariju, također s mnogo jabuka i Kaldejku(Kaldeja-južni dio Mezopotamije, Babilona), najstariju, s mnogo jabuka davno ubranih, ali ipak lijepih. Vile predstavljaju pojedini jezik, a količina jabuka broj književnih djela. Tada Zoran ugleda mladu vilu Hrvaticu s par jabučica. Na jednoj od njih pisalo je “Petar Zoranić” te “Ljubveni lov” i “Vilenica”-njegova dotadašnja djela, a napola napisano i novo djelo – “Planine”.
Vila se tuži Zoranu na broj svojih jabuka, tj. kako hrvatski pisci, iako ih ima sposobnih, ne pišu hrvatskim jezikom, ali mu se i zahvaljuje jer je zbognjega ne smatraju potpuno neplodnom. Ovime Zoranić pokušava potaći hrvatske pisce na pisanje materinjim jezikoma ne latinskim, kako je tada pisala većina pisaca. Tada dolazi vila Slava i Zoran se budi.[/raw]
Kritike:
[raw]O Zoranićevom jeziku i rečenici oprečne su kritike. Tako Josip Vončina u tekstu “U susret Planinama”kaže: “Sam ponajprije pjesnik, Zoranić je, pišući prozu, nju gradio na svojim pjesničkim iskustvima. Zato je njegov stil u prvom redu slojevit i težak, a stoga su i u pretežnim proznim partijama njegovog djela stilski postupci izrazito stihotvorački, tj. u njegovoj prozi stihotvorac nadvladava prozaika.” No susreće se i ocjena da mu je stih okretniji od proze.
Nikica Kolumbić u članku “Najrodoljubivije djelo hrvatske renesanse” navodi: “U prozi se uz nerazumljive poetske opiseosjeća podređenost latinskoj i talijanskoj sintaksi, što uz brojne arhaizme pogotovo danasčini njegovjezik teškim.” Marin Franičević u knjizi “Pjesnici i stoljeća” u eseju o poetici Petra Zoranića iznosi jasni stav: “U prvi red naših renesansnih pjesnikaZoranić ide po svojoj prozi. Rekao sam pjesnika, a ne pisaca jer u proznom djelu Planina ima više poezije nego u stihovima. U proznom tekstu Zoranićeva rečenica, i onda kada je naivna, zvoni čisto i autentično, a mnogi lirskii drugi raznovrsni elementi složeni su s osjećajem za muzikalnost i izražajnost pripovjedačke, ali i lirske proze.” O vrednovanju Zoranićevog djela u odnosu na njegov uzor, kritičar Josip Torbarina u članku “Planine i ostale Arkadije” daje sljedeću ocjenu:
“Zoranićeve su Planine jedna od najslobodnijih, najoriginalnijih i najmanje ropskih imitacija Sannazzarova djela, ako se o imitaciji uopće može govoriti. Jer moramo reći da se Zoranić nikad slijepo ne povodi za svojim uzorom koji, presađen u sredinu sasvim različitu od one gdje je nikao, biva prožet novim duhom.”[/raw]
Alisa u zemlji čudesa Lewis Carroll
stranica za download nekoliko lektira istog djela