Povratak Filipa Latinovicza pripreme za maturu

Obrazovni ishodi prema Katalogu za državnu maturu: interpretirati Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krleža (1893. – 1981.)

svestrani književnik – pisao sve književne vrste, od poezije do eseja

književno razdoblje:

1.razdoblje (1914. – 1929.) – romantičarsko-simbolistička i ekspresionistička faza (djela Lirika, Kraljevo, Hrvatski bog Mars…)

2. razdoblje (1929. – 1952.) – realističko-psihološka faza (Gospoda Glembajevi, Povratak Filipa Latinovicza…)

upušta se u duboku analizu društva i života
u svojim djelima ističe osobnost čovjeka iznad svih vrednota u životu, umjetnost doživljava kao odraz subjektivne sposobnosti pisca, njegove individualnosti (Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića) čime izaziva sukob na književnoj ljevici, tj. sukob sa zastupnicima teze o utilitarnoj funkciji književnosti (smatraju da književnost ima prvenstveno društvenu ulogu i da se književnici trebaju baviti isključivo socijalnom tematikom čime se zanemaruje umjetničku stranu) Povratak Filipa Latinovicza pripreme za maturu

Povratak Filipa Latinovicza (1932.)

2. razdoblje (1929. – 1952.)

Vrsta romana:

roman, prvi moderni roman u hrvatskoj književnosti – bez klasične kompozicije, razgranate fabule, višeslojan

monološko – asocijativni roman

monološki – prati Filipova razmišljanja i unutarnje monologe. Npr. I ta najidiličnija i ljudima tako draga ptica, čije gnijezdo donosi ljudima legendarnu sreću, a djeca već po pučkoškolskim pisankama pišu o njoj zanosne pjesme, ta mala crnokrila ptica, što cvrkuće oko naših tavana i naših tornjeva, ne razlikuje se zapravo ni po čemu od morskog psa. Njen, nama tako dragi i intimni cvrkut, tu, u predvečernjem zelenilu, znači zapravo stravičan signal u svijetu mušica, te ima stvorova, koji strepe pred njenim strelohitrim zamahom krila, kao mi pred tigrovim glasom kada se javlja iz prašume.”
“Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni »netko« u jednom ogledalu, naziva samoga sebe »sobom«, nosi to svoje sasvim mutno i nejasno »ja« u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, kolutaju mu se oko pogleda čudni zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!”

asocijativni – mirisi, predmeti, prostori… izazivaju u Filipu sjećanja i asocijacije na djetinjstvo, na ovaj se način dokida linearnost vremena, kronološki slijed zbivanja, sadašnjost i prošlost teku istovremeno, simultano – prustovski elementi.

Npr. „Stajao je tiho taj stari vrt, sa svoje četiri simetrične bijele staze, sa rascvalim žutim ružama i staklenim kuglama i patuljcima i vodoskokom i zlatnim ribicama, kao netaknut, savršeno uredan, poliven, obrezan, kao da se nije ništa dogodilo i kao da se u životu uopće ništa ne događa. Pod zidom, obraslim vinjagom, iza gustog zimzelena, vidiose krov kokošinjca. “Tepihklopfer” je bio pred kokošinjcem, onaj isti tepihklopfer na kome je Filip palio vatromet u predvečerje Karolinine svadbe. Karolina stanovala je sa svojim ocem u pivnici, i njen otac znao je da puni i preparira krepane ptice i da im ispunja oči šarenom staklovinom, a Karolina je bila debela, dvanaest godina starija od Filipa i prala je flaše u pivovari. Filip bio se patio zbog te debele Karoline pune tri godine, jalovo i bolno.“

roman lika i analitičko-psihološki roman – nije primarna fabula, dominiraju unutarnji monolozi, pripovjedač ulazi u junakov unutarnji svijetu. U središtu je pozornosti lik Filipa Latinovicza, razlaganje njegove osobnosti, njegova psihološka stanja, promjene i razvoj.

roman–esej – cijeli su fragmenti teksta eseji o umjetnosti i slikarstvu

motiv povratka

Filip se nakon 23 godine vraća na kaptolski kolodvor
vraća se iz čađavog, prljavog velegrada u kojemu se počeo osjećati otuđen, usamljen, izoliran, nemiran i nesiguran s namjerom da vrati boje i da se ponovno potvrdi kao slikar i kao čovjek; razočaran je europskom kulturom i ne sjeća se kada je zadnji put nešto naslikao
povratak iz grada u kojem vidi „bezuslovno nezdravo udaljivanje od prirodnog i od osnovne prirodne podloge neposrednog života“ u izvorno i prirodno
povratak u djetinjstvo, potraga za odgonetkom tajne podrijetla i očinstva koji je usko povezan s problemom identiteta, potraga za odgovorom na niz emocionalnih i egzistencijalnih pitanja
pokušaj definiranja svojeg odnosa prema zavičaju, prema „panonskom blatu“ iz kojega je potekao (već susret s Jožom Podravcem pokazuje njegovu nepovezanost s panonskom sredinom)

trodijelna kompozicija romana

Filipov povratak u Kaptol, sjećanja na djetinjstvo (slike djetinjstva Filip pokušava objektivizirati u slikarski doživljaj
odlazak u Kostanjevec, Filipov susret s panonskom podlogom koju predstavlja Joža Podravec i krug ljudi oko pl. Liepacha
boravak u Kostanjevcu, psihološke studije Bobočke, Baločanskog, Kyrialesa

Filip Latinovicz Povratak Filipa Latinovicza pripreme za maturu

slikar – kroz portretiranje majke, ali i kroz slikanje i razmišljanje o drugim motivima otkriva sebe kao slikara ekspresionista, slika svijet ne onako kako ga vidi, nego kako ga doživljava. Na stvarnost gleda okom slikara, razmišlja kako bi nešto naslikao, ističe detalje, čini mu se da se cijeli svijet rastače na detalje, trebaju mu boje i boje su „živo vrelo njegovih najtoplijih emocija“, razmišlja i raspravlja o slikarstvu i umjetnosti. Filip tijekom cijelog romana pokušava na slikarski način spoznati svijet oko sebe.
u potrazi za identitetom i podrijetlom – pitanje podrijetla, tko mu je otac obilježili su njegovo djetinjstvo, učinili ga traumatičnim. Majka mu je rekla da je umro kada su Filipu bile dvije godine, a on ga se sjeća sa slike iz majčinoga baršunastog albuma. Navodno je bio biskupov sluga. Govorilo se da mu je otac sam biskup, a u konačnici saznaje da je plemeniti Liepach njegov otac. Otkriće podrijetla nije Filipa učinilo sretnijim i zadovoljnijim.
nesretno, bolno traumatično djetinjstvo – tajna očinstva
introvertiran – prebire po uspomenama, zagledan u sebe
emocionalno rastrojen i nervozan – što se očituje i u njegovom gubitku kolorističkog doživljaja stvarnosti (sve mu je počelo sivjeti)
povezuje tjelesnu ljubav sa smrću i nečim trulim i nedostojnim
nesretan, usamljen, iskompleksiran, pasivan, otuđen
hipersenzibilni intelektualac umjetnik koji traga za svojim identitetom – problematika hrvatskog intelektualca – Krležin vrlo čest literarni motiv
njegova je osobnost motivirana nizom osobnih kompleksa – pitanje tko mu je otac, kakva mu je majka, osjećaj nepripadanja panonskom tlu, ali i europskom kontekstu

odnosi s drugim likovima

Filip – majka – majka mu je u djetinjstvu bila hladna, ozbiljna, distancirana, gotovo surova u svojoj suzdržanosti, uvijek odjevena u crno. Sve oko majke u djetinjstvu je bilo protkano tajnama (album na stolu, ladica stola, majčini odlasci…) U starosti je postala vesela, „lepršava“, našminkana i namirisana, razgovorljiva i druželjubiva, potpuna suprotnost majci kakvu je pamtio. Međutim, slika koju nosi iz djetinjstva ne može se izbrisati i Filip majku doživljava kao masku ostarjele bludnice, kao: „papigu s njenim ulošcima i mandarinskom perikom, s njenim umjetnoupletenim bujnim pletenicama, s njenim svijetlim srebrnim ukosnicama, to proždrljivo, pohotno lice s izbočenom gornjom čeljusti, tu sladostrasnu masku, koja ga je rodila, a da ni danas ne zna s kim, on bi trebao da naslika jednu parveniziranu bordelsku madame, koja sjedi pred njim raširenih nogu, prstiju punih prstenja, sa zlatnim lornjonom i zlatnim zubalom, sa svim njenim harnadlama i mastima i grijačima, jednu psihoanalitičku karikaturu trebao bi da baci na platno, a ne portret slikan za ahcigerjare-ukus velikog župana,presvijetlog gospodina Liepach-Kostanjevečkog!“ Povratak Filipa Latinovicza pripreme za maturu

Filip – Bobočka – utjelovljenje fizičkog i nagonskog, fatalna žena („Govore za nju da je nimfomanka i da je jednog čovjeka strpala u zatvor! Ako netko nije lutka u izlogu, onda o njoj druge lutke iz izloga nikada nemaju dobro mnijenje! Zatvori, ubojstva, blud, razorene blagajne, samoubojstva, brakolomstvo, nevjera, kakve glupo malograđanske predrasude!S druge strane ona ga razumije i sluša, samo se ona može uživjeti u njegove doživljaje i suosjećati ( „O tim prvim svojim groznicama pričao je Kseniji još odmah u jednom od prvih njihovih razgovora pred kavanskom kasom, a ona ga je slušala s neobičnim zanimanjem. O mirisima je govorio u našim toplim nosnicama, o uzbuđenjima naših plahih doticaja, o zaboravljenim zamrlim zvucima što gnjiju u nama kao sirovi pod staklenim zvonima sluha, a ona je slušala tu jednog stranca, gdje joj govori o bizarnim, sakrivenim prostorima, o daljinama, o čudnim svitanjima, i u njoj su se otvarali njeni vlastiti prostori, njene vlastite daljine i njena čudna svitanja. Doista!“ )

Ostati s njom značilo bi prepustiti se nagonu. Bobočka mora umrijeti da bi se Filip konačno uspio osloboditi. Povratak Filipa Latinovicza pripreme za maturu

Filip – Kyriales – Kyriales (doktor filozofije i dermatolog) materijalist je, cinik koji zbilju rastače do apsurda.

Filipa taj čovjek „magično“ privlači, ali ga ne voli, boji ga se i osjeća manje vrijednim: „Pred tim čovjekom postajao je trenutačno mucav, nije znao da se izrazi, zaboravljao je obično ono najvažnije što je htio da kaže, i sam je odmah počeo sumnjati u svoje vlastite dokaze. A Kyriales nije ni najmanje skrivao svoj uzvišeni stav spram Filipa: on mu je izražavao svoj intelektualni prezir među riječima i direktno u raznim oštrim varijantama, često na vrlo surov, moglo bi se reći, gotovo i neuglađen način.“

Kyriales negira Filipa kao slikara i ruši njegove idealističke koncepcije o slikarstvu što dovodi do preokreta u Filipu i on počinje zastupati i braniti umjetnost kao stvaralačku snagu („Ja vjerujem u čistoću umjetničke spoznaje kao u jedinu čistoću koja nam je preostala u ovom životinjstvu oko nas“). Kyriales je oličenje samog Filipa. U njihovim razgovorima prevladava polemika, intelektualni dvoboj. Kyriales „formulira njegove vlastite najkrvavije istine“, „razara sve Filipove zamisli“, „mrvi njegove istine i zanose“. Povratak Filipa Latinovicza pripreme za maturu

obilježja stila

defabularizacija – prevladavaju unutarnji monolozi, esejistički dijelovi, asocijacije, fabula je u drugom planu
retrospekcija – vraćanje u djetinjstvo, sjećanje na traumatične trenutke (posjet staroj gospođi s njezinom kreštavom pticom, usamljeno bdijenje uz prozor dok ispred marširaju vojnici, epizoda s pivničarevom kćeri Karolinom, posjet frajlama…)
unutarnji monolozi
slobodni neupravni govor – pripovjedač misli lika prikazuje izravno, iako cijelo vrijeme o njemu govori u trećem licu. Npr. „Joža Podravec ima zingericu i šlingeraje, a on, Filip, rješava stvari na simboličan način: igrajući se obojadisanim plohama kao formulama, rješavajući zapravo probleme jedne apstraktne, potpuno imaginarne aritmetike. Jako je daleko između njega i ovog panonskog kočijaša: zapravo neshvatljivo daleko! Daleko je između njega i onog kasnosecesionističkog spomenika na kaptolskoj promenadi…“
simultanost vremena – prožimanje sadašnjosti i prošlosti
svijet kao groteska npr. „Prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave, žalosne ptičje oči, kravlje butove, konjska stegna, a sinoć još te su životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale su u predvečerje svoje smrti u kokošinjcima, a sada se sve svršilo u ljudskim crijevima, i to se micanje i žderanje u jednu riječ zove: život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije.”
utjecaj psihoanalize – utjecaj traumatičnog djetinjstva na osobnost lika
miješanje lirskih, dramskih i esejističkih elemenata
dugačke rečenice bogate specifičnim epitetima, metaforama, usporedbama, polisindetonima…