Pripovijetke Ivan Goran Kovačić
MRAK NA SVIJETLIM STAZAMA
Bilješke o piscu:
Ivan Goran Kovačić rodio se 21.3.1913. u Lukovdolu, a ubijen je zvjerski u toku narodnooslobodilačke borbe potkraj srpnja 1943. godine. Književnošću se počep baviti vrlo rano, i ti njegovi “prvi koraci” (kako je kasnije nazvana knjiga početničkih radova), pisani u gimnazijiskim klupama u Karlovcu i u Zagrebu, samo su talentiran nagovještaj. Kasnije studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, professionalno se bavi novinarstvom čak i kao sudski reporter.
Goranova djela bila su razbacana, izuzev knjižice početničkih stihova i knjige novela Dani gnjeva, po novinama, pohranjena kod znanaca, neka su sačuvana slučajno, a neka su definitivno izgubljena. U prvim danima poslije oslobođenja Naknadni zavod Hrvatske počeo je izdavati Goranova sabrana djela u 8 knjiga od kojih posljednja ni do danas nije objavljena. U sedam štamparskih knjiga urednik, pjesnik Dragutin Tadijanović, rasporedio je građu ovako: 1. Prvi koraci; 2. Dani gnijeva; 3. Sveti psovač; 4. Eseji i ocjene; 5. Prikazi i članci; 6. Prijevodi strane lirike; 7. Pjesme.
Naslov novele: Naslov je zapravo metafora.Staza je kao životni put,
a mrak je kao neka prepreka na tom put.
Opis Jačice Šafrana i Franine Brdara se temelji na kontrastima.
| Jačica Šafran | Franina Brdar |
| – Bio je mali, kržljavi čovjek,
izgledao je poput grmička. – ”Malena tijela, kudrave duge kose i okrugle mahovinaste brade, sličio je grmičku, koji se podigao iz čučnja i gegavo popošao. Ali grmičku koji je gdjegdje bjelkasto procvjetao.” |
– Ogromni ugljenar i drvosječa,
čovjek koji je u mladosti bio sam za sebe. – “Bio je to Franina Brdar, ugljenar i drvosječa, čovjek koji se u mladosti zavlačio pod kirijaška kola nakrcana drvom, i dizao ih na orijaškim plećima. Hodao je uvijek razgaljen, gologlav i zavrnutih hlačnica, s velikom sjekirom pod golom, nabreklom miškom.” |
| – Bio je pastir | – Bio je drvosječa i ugljenar |
| – Bio je krhak i bojažljiv; ali su ga
zato voljele životinje. – “Iz njegovih su ruku, pitomo kao golubi, lizali su najpakosniji bodači volovi; na njegov poziv pristupale bi mu najupornije junice, i najjogunastiji teoci turali bi glavu u njegovu pastirsku prtenjaču, a na polasku iz sela i za lučenje obređalo bi se kod njega čitavo stado na solilo.” |
– Bio je uvijek namrštena lica i puno
je psovao već od ranog djetinjstva – “Prozvali su ga Oblačina, jer bijaše uvijek namrštena lica i neprestano s kletvom, kao s gromom, na usnama.Pobožnjaci, sklonuti za oluje pod drvetom, krstili bi se plašljivo u njegovu prisuću da ih strijela s neba ne uništi. Ali baš onda psovao bi Brdar najviše i grmio svojim dubokim, teškim glasom. Pričaju starci da je još kao i dijete volio krupne riječi.” |
| – Stanovao je u selu do starosti, ali
kad je ostario otišao je na planinu. – “Ali Jačica nije već trideset godina dolazio u selo o Martinju… Kada je onemoćao i obezubio, zaglavinjao na staračkim, spotakljivim nogama, i izdao ga glas – dogovorilo se selo da mu nađe zamjenika koji će moći, kao i u ostalim selima, bučno bičkarati korbačem, glasno hajkati blago i duvati u rog jače od Jakanova muka. – Naš govedar tuli najljepše i najjače-hvalist će se odsada seoska dječica pred djecom iz okolnih sela.” |
– Ni kao mali nije se htio družiti sa
djecom, bio je sam za sebe -“Pričaju starci da je još kao dijete volio krupne riječi. Dok su se kao pastirčići igrali s njime, aveć ondabijaše u njega neobična snaga, zvali su ga u igru. |
| – Nije se obazirao na Franinu, nije
ga slušao – “Kuda ćeš s tom kravetinom? – Jačica se pokupi i ne odgovori. – Kuda vodiš tu kravetinu? – podviknu Franina jarosno, a Jačica mučke zagrli kravicu – kao da će ju zaštiti od udarca. Jačica je bio sretan kad je susjed odlazio u šumu na obdanicu i vraćao se tek kasno u noć. – Hej, Jače, ljudino čobanska – što ruješ po tom blatu. Udari lopovske gazde po tikvi i pokolji im stado kao vuk, pa se nažderi mesine. Ti si natravio bikove u koševima, ti si, junačino, utovio krda njihova! – A to je posao za ženetine! Jačica je osjećao da padaju Brdarove riječi na gredice kao tuča. – Zori, pšenice, zrnajte, bradonjice, zlatite se, mili! – sipio je njegov šapat na ljetinu kao kišica koja ublažava bol.” |
Pisac je na kraju sjedinio obadva lika pri kraju priče:
“Kad je stigao pred kuću, priđe mu Franina blizu i stavi ruku na pleća:
– Odveli su ti. Jače, kravu – odveli su ti kravicu…”
Pripovijetke Ivan Goran Kovačić Osnovna misao:
To je zapravo zadnja rečenica:
“Onda se naglo okrene od njega i,mahnuvši
visokou nebo, zabijesjekirudo uške u cjepalo.”
Pripovijetke Ivan Goran Kovačić
stranica za download nekoliko lektira istog djela