Prokleta avlija Ivo Andrić
Bilješke o piscu:
[raw]Ivo Andrić, istaknuti romanopisac, pripovjedač, pjesnik i esejist. Rođen je 9.10.1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradugdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo naporai uz dosta teškoća i prepreka Andrić je stekao sveučilišno obrazovanje. Studirao je filozofiju, odsjek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom „O duhovnom životu Bosne pod turcima“.
Kao srednjoškolac i student Andrić sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine – Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povučeno u okupiranom Beogradu, ne dozvoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela.Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prijevode O. Župančića, M. Aleksandra, V. Levstika…
Godine 1918. objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Između dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovijedaka Nove pripovijetke, Priča o vezirovom slonu, Lica…[/raw]
Od rane mladosti bavi se publicistikom i esejistikom.Među njegovenajpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji,Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću…Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagraduu zemlji, a 26.10.1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada zaknjiževnost.
Prokleta avlija Ivo Andrić Vrsta djela: Roman
Prokleta avlija Ivo Andrić Mjesto radnje: Carigradski zatvor Prokleta avlija Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađoz, zatvorenik Haim, zatvorenik Ćamil-efendija
Prokleta avlija Ivo Andrić Sadržaj:
[raw]Zima je. Prevladava samo jedna boja – bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika izAlbanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad.
Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao. Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako ga zove narod. Ta avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnihi krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorištebez trave i s dva tri kržljava stabla.
Po danu se zatvorenici šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije – petnaest do trideset u jednu. Alini po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričati. Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali kad bi se nekad nebo naoblačilo, počeo bi puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa.