Ujak Vanja Anton Pavlovič Čehov
Bilješka o piscu:
[raw]Anton Pavlovič Čehov (1860.-1904.), ruski novelist i dramatičar, po zanimanju liječnik. Započeo je knjiženi rad kritikama humoreskama, nastavlja novelama u kojima obrađuje izgubljene i otuđene likove. Čehov ne donosi u svojim novelma događaje, zbivanja, a niti velike izrazite ličnosti koje nastupaju u društvu glasno i bučno. Fabule su vrlo jednostavneili uopće nije težište na njima, jer Čehov nastoji izazvati dojam, ugođaje, atmosferu; on stvara raspoloženje oko likova, u kojima se oni potpuno očituju.
Zbog toga je uvijek sažet, na svoj način lakoničan, a obilno se služi pejsažima i lirskim digresijama. Ni u drame Čehov ne unosi veće dramske zaplete, nego je sav u stvaranju scenskih raspoloženja i onoga neuhvatljivog ugođaja u kojima se likovi očituju kao živi i neposredni ljudi. U tome je Čehov velik majstor i s potpunim opravdanjem nazvan je osnivačem ruske impresionitičke drame; njegove se drame uzimaju kao primjer tzv. lirske drame.[/raw]
Ujak Vanja Anton Pavlovič Čehov Bilješke o djelu:
[raw]Na kazališnom oglasu naslov drame i posebno dodatak „Sceneiz života naselu“ upućuje nas na neku idiličnu ili realističku priču iz života sela. Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo kojeg drugog gradića, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je okvir zbivanja, istina, jako utječe na protagoniste, ali pisac samo marginalno prikazuje rusko selo.
Čehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji naoslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjojdramatičnosti antijunaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnihlikova. Porodični odnosi na plakatu daju naslutiti zamršenost koja može dovesti do dramatičnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova kćerka Sonja iz prvoga braka,pa Marija, Sonjina baka, i onda Vojnicki, Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija te liječnik i osebnjak Astrov, ta zabitost karaktera u uskom prostoru različitih interesa može dovesti samo do sukoba.
U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj način svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmjene. Naši su slabići samo drhtaji, osuđeni ne umrijeti nego na umiranje, ne živjeti nego vegetirati. Ne mogu pobjeći od sebe ni iz sebe, ne mogu se pomaknuti iz buke gdje su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se ne raspadnu.
Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj inteligenciji koja živi na zabačenom imanju okružena provincijalizmom, primitivizmom i zaostalošći ruskoga sela i sredine. Sredina ih je skrhala kao individue i preobrazila u prosječnost u kojoj se kreću. Bježeći od malograđanštine na kraju se utapaju u njoj. U podmaklim godinama, oko pedesetak i više, kada prave inventuru svoga života, shvaćaju da su ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživjeli, da su ga utrošili uzalud, a najtragičnija je spoznaja da će i ostatak života provesti besmisleno, besciljno, dosadno, ubitačno dosadno čekajući smrt kao jedinu moguću promjenu.
Kada se tih šest nesretnika nađu zajedno svjesni svojih promašenih života i kada pokušaju pronaći krivca za svoje stanje, Čehov nam razotkriva njihove psihloške drhtaje, ugođaj trule atmosfere, a sve to ukomponirano u lirskom ruhu. Pisac ne ocjenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve njihove osobine. Čehov ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva. Upoznajemo nemire i osjećaje junaka, a vanjska kretanja i zbivanja sporadična su.
